Pisac i nobelovac Ivo Andrić umro je na današnji dan, 13. ožujka 1975. godine u Beogradu.
Ivo Andrić, rodio se u obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić u Dolcu kod Travnika. Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omogućuje Andriću odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina ključna u početku Andrićevog društvenog i socijalno – političkog afirmiranja. U toj godini je sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu u kojima se spalila mađarska zastava i u kojoj su se krvavo sukobili s policijom, nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao đake koji su sudjelovali u demonstracijama, maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog potpornog društva Napredak, otputovao u Zagreb u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, a završava znanosti sa doktoratom u Grazu 1923. godine.
Još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andrić se istaknuo kao jugoslavenski nacionalist, pa je bio zbog toga i uhićen. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu, te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi.
Prije početka Drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe, te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andrić izbija kao pisac među vrhove jugoslavenske književnosti. Andrić je počeo pisati još prije I. svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i časopisima, kao što su ‘Hrvatski đak’, ‘Bosanska vila’ itd., izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine.
Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom knjige ‘Ex Ponto’ u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju ova djela: ‘Nemiri’, ‘Put Alije Đerzeleza’ i ‘Pripovetke’. Pisao je i eseje o Njegošu, Goyi itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: ‘Gospođica’, ‘Travnička kronika’ i ‘Na Drini ćuprija’, te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini.
U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka ‘Prokleta avlija’, koju mnogi smatraju i njegovim najboljim umjetničkim djelom. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961., a cijeli iznos Nobelove nagrade poklonio je knjižničnom fondu Bosne i Hercegovine.
Tekst: Miroslav Landeka, dopredsjednik HKD Napredak; Izvor: Hrvatski Glasnik.
Scena.ba
