S OBZIROM na stalna pomicanja granica u sportu, pomalo je teško povjerovati da rekord Velike Britanije, jedne od svjetskih atletskih velesila, u najbržoj disciplini, onoj na 100 metara, i dalje drži legendarni Linford Christie, koji je daleke 1993. na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu istrčao dionicu za 9.87 sekundi, samo stotinku sporije od tadašnjeg svjetskog rekorda Carla Lewisa.
Od tada je svjetski rekord popravljen 12 puta, iako od 2009. miruje na nestvarnih 9.58, vremenu koje je postavio Usan Bolt, jedini čovjek koji je ikad trčao brže od 9.72. Ali niti jedan Britanac nije uspio nadmašiti Christieja. Prošlog se tjedna niotkuda pojavio kandidat da popravi taj rezultat.
Na mitingu Memorijal Horsta Mandla u Grazu 30-godišnji Eugene Amo-Dadzie stotku je prešao za 9.93 sekunde, što je najbolji rezultat u Europi ove godine i četvrti najbolji svih vremena u Velikoj Britaniji. Osim Christieja, jedini nedopingirani sunarodnjaci koji su trčali brže bili su James Dasaolu i Zharnel Hughes, obojica 9.91.
Nema sponzora, a oduševljen je kad mora na dopinški test
Amo-Dadziejev osobni rekord do tada je bio 10.05 sekundi, vrijeme koje je postupno popravljao u posljednje četiri godine. Jer samo toliko je prošlo otkako se ovaj računovođa uopće počeo ozbiljnije baviti atletikom.
Uspjesi u sportu dosad ga nisu naveli da se ostavi svog dnevnog posla. Nema ni sponzore ni pokrovitelje, samo kupuje obuću u kojoj trči. “Ako znate nekoga u Nikeu, Adidasu, New Balanceu, Pumi, Asicsu ili bilo gdje drugdje, pošaljite ih kod mene”, napola u šali, a napola ozbiljno iskoristio je jedan od prvih intervjua nakon svog velikog uspjeha Amo-Dadzie.
Koliko je zapravo njegov uspjeh nevjerojatan, najbolje je doživio dan poslije, kad se vratio kući, a na vrata mu je pokucala antidopinška agencija. Nije mu smetalo, dapače…
“Čim sam vidio akreditacije, odmah sam se uzbudio. To je validacija onog što si postigao”, rekao je Amo-Dadzie, bez straha i zabrinutosti da će u uzorku urina koji je morao isporučiti itko pronaći išta problematično.
Brzinu je koristio samo u amaterskom nogometu
Sin roditelja iz Gane, Eugene je kao klinac pokazivao iznimnu prirodnu brzinu, ali nikad je nije njegovao ni pokušao učiniti išta korisno s njom. Na jednom srednjoškolskom natjecanju prešao je stotku za 11.3 sekunde, iako nije trenirao ili bio u nekom klubu. Samo je došao i istrčao svoje.
Vidio je da ima potencijal i kad je krenuo na sveučilište u Nottinghamu, namjeravao se pridružiti atletskom timu, ali nije mu bilo dovoljno stalo, posebno u usporedbi s izazovima studentskog života. “Recimo samo da mi je atletika brzo pala na listi prioriteta”, nasmijao se.
Atletiku je pratio, volio gledati mitinge, ali jedino mjesto na kojem je pokazivao svoju brzinu bio je nogometni travnjak. Naravno, ne neke premierligaške momčadi, nego na amaterskoj razini. Sve se promijenilo 2018. godine, nakon utakmice koju je njegova momčad igrala u Woodfordu, sjeveroistočnom predgrađu Londona, u kojem je smješten jedan od najuglednijih atletskih klubova u zemlji.
“Moj najbolji prijatelj Ben i ja vraćali smo se utakmice i vidjeli da se upravo održava miting. Volim atletiku i pogledat ću je, bez obzira radilo se o lokalnom mitingu ili svjetskom prvenstvu. Sjeli smo i gledali, a pobjedničko vrijeme na 100 m je bilo negdje oko 11.3. Ben se okrenuo prema meni i rekao da bih sigurno mogao pobijediti ovakve tipove”, prisjetio se Amo-Dadzie.
Pomislio je – zašto ne? Odlučio se primiti trčanja i samo godinu dana kasnije već je trčao u polufinalu britanskog prvenstva protiv olimpijaca Adama Gemilija i Harryja Aikines-Aryeeteya. Te je godine popravio svoje najbolje vrijeme na 10.55 sekundi, 2021. je trčao 10.20, a prošle godine 10.05. Pa iako je napredak bio očit, malo je tko mogao predvidjeti da će u Grazu stazom projuriti za 9.93 sekunde i postati četvrti najbrži Britanac svih vremena.
“Jedan od najboljih dana u životu”
“Imao sam stvarno dobru reakciju na startu, počeo jako dobro, a onda samo nisam dizao nogu s gasa. Doslovno sam se osjećao kao da letim. Nagnuo sam se naprijed na ciljnoj liniji, pogledao semafor, a kad sam vidio da rezultat počinje brojem devet, potpuno sam poludio”, ispričao je Eugene. “Ako Bog da, učinit ću to još puno puta, ali samo jednom proživiš prvi put. Bio mi je to jedan od najboljih dana u životu.”
Njegova je priča zaista zapanjujuća. Amo-Dadzie nije profesionalni atletičar, nego računovođa. Ima 30 godina, a donedavno nije imao zapaženog rezultata. Naravno da se ovaj rezultat mora uzeti s dozom skepse. Tako su mislili i u britanskoj antidopinškoj agenciji.
“Moja supruga će vam potvrditi koliko sam bio uzbuđen kad su pokucali na vrata. To je potvrda svog tog napornog rada. Neće doći testirati nekoga tko je istrčao 10.80. Ako želim biti profesionalni sportaš, moram prihvatiti da to ide jedno s drugim. Ali svakako podržavam čistu atletiku i moja vrata su im uvijek otvorena”, rekao je.
Olimpijski san? Da, ali prvo Svjetsko prvenstvo
Dok mnogi vrhunski sportaši u njegovoj dobi već kreću silaznom putanjom, Amo-Dadzie smatra da je njegova priča tek počela i zapravo je sretan što se tako kasno uključio u sport. Kako kaže – u pravo vrijeme.
“Da sam počeo s 18 godina, pokazao malo talenta i dobio sponzorski ugovor, možda ne bih ostvario sav svoj potencijal. Ovako mi je glava bila čvrsto na ramenima i mogao sam se sa svime bolje nositi. Sretan sam što je moja priča drukčija. Još se smatram računovođom, koji uz to radi na atletskoj stazi”, objasnio je, a to potvrđuje i njegov profil na LinkedInu.
U vrijeme Olimpijskih igara u Parizu bit će mu 31 godina, što je sjajna dob za sprintera. Uostalom, britanski rekorder Linford Christie najbolja je vremena postavljao i najveće uspjehe nizao u ranim tridesetima, kad je osvojio olimpijsko i svjetsko zlato.
“Apsolutno želim biti na toj pozornici, vjerujem da joj pripadam. Želim se testirati protiv najboljih. Ali idemo korak po korak. Postavio sam si ciljeve, a ove godine je Svjetsko prvenstvo u kolovozu, nadam se da ću napraviti ono što trebam na britanskim kvalifikacijama i biti u tom avionu”, zaključio je Amo-Dadzie, prenosi Index.hr.
Scena.ba
