Svaki zločin treba biti istražen i procesuiran, a počinitelj individualno snositi odgovornost, čulo se tijekom ne tako davnog posjeta Sarajevu glavnog tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije Sergea Brammertza i razgovora s najvišim državnim dužnosnicima u Bosni i Hercegovini.
PIŠE MIROSLAV LANDEKA
Glavni tužitelj Haškog tribunala izjavio je sredinom studenoga prošle godine i da će Tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda u Haagu nastaviti pratiti i podržavati pravosudne institucije u BiH koje procesuiraju ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, dodajući da je prioritet završetak rada na preostalim predmetima pred Haškim tribunalom.
Možda i ne treba sumnjati u dobre namjere Haaškog tribunala kada je u pitanju privođenje pravdi odgovornih za zločine tijekom rata u BiH, ali da je Haaški sud itekako propustio puno toga kada je u pitanju kažnjavanje odgovornih za konkretne zločine, više je nego očito. Jednako kao i Tužiteljstvo BiH, odnosno Posebni odjel za ratne zločine, koje u svojim ladicama godina drži pojedine predmete ili ih vadi, po često čudnim, i samo njima znanim kriterijima.
To najbolje potvrđuje slučaj svirepog ratnog zločina u Mostaru, na lokaciji Uborak i Sutina, kada su tijekom okupacije Grada na Neretvi 1992. godine pod zapovjedništvom zločinačke srbo-crnogorske JNA, specijalci JNA iz Niša, četnici, “šešeljevci” i druge paravojne postrojbe SAO Hercegovine masakrirali 114 nedužnih građana Mostara bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, a njihova tijela – bacili na divlje odlagalište otpada.
Adnin Hasić, predsjednik Udruženja članova obitelji stradalih na Uborku i Sutini 1992., tada je bio dječak. U vrijeme tog zločina u kojem je ostao bez oca i majke imao je jedva jedanaest, a njegova sestra devet godina.
– Nakon eksplozije cisterne 3. travnja te ’92., otišli smo u Drežnicu kod strica. Roditelji su se vratili u Mostar 1. svibnja, a kasnije su s mojim susjedima zarobljeni i strijeljani na Uborku u noći sa 13. na 14. lipnja – prisjeća se.
On, kao i mnogi drugi u Mostaru, drži kako je Haško tužilaštvo napravilo veliki propust što nije teretilo generala JNA Momčila Perišića za zločin na Uborku i Sutini, kao i za tadašnje više višemjesečno granatiranje Mostara. Adnin kaže kako se Haško tužiteljstvo isključivo usredotočilo na četničkog vojvodu Vojislava Šešelja, a time je zapravo amnestiralo upravo generala Perišića od odgovornosti za dešavanja i zločine u Mostaru, odnosno amnestiralo Srbiju od agresije na BiH.
– Jednostavno, Perišić je dobro trgovao i dobro sakrio svoje krvave tragove. U oslobađajućoj presudi Šešelju, Sudsko vijeće je utvrdilo da su sve dobrovoljačke jedinice, među kojima su bili i “šešeljevci”, bile u liniji zapovijedanja vojske, odnosno JNA kojom je u to vrijeme u Mostaru zapovijedao general Perišić.
Sporost tužiteljstva
– Tužiteljstvo BiH i nakon gotovo 25 godina nije u stanju locirati i privesti pred sud pravde odgovorne za ubojstva naših najmilijih, iako smo mi kao članovi obitelji žrtava i svjedoci tih dešavanja prije tri godine ponovo davali iskaze istražiteljima Tužiteljstva. Radovan Karadžić i Ratko Mladić su odavno iza rešetaka, protiv njih se vode procesi, međutim, nije mi jasno da Tužiteljstvo i SIPA nisu u stanju locirati i privesti zločince – pita se razočarano Hasić, dodajući kako se iskreno nada da će nova glavna tužiteljica Gordana Tadić i predmetna tužiteljica Smailagić uložiti dodatni napor u pronalaženju i procesuiranju odgovornih.
Međutim, kako je počelo sa slučajem podizanja optužnica za pripadnike HVO-a u Orašju, teško je vjerovati u pravdu i da će se procesuirati agresora, a ne žrtve.
Hasić naglašava kako podržava instituciju Tužiteljstva BiH, podržava da se rasvijetle svi zločini u BiH, ali naglašava kako se ne može od obitelji žrtava očekivati da uhićuju, tuže i sude ratne zločince, jer je to isključiva nadležnost i odgovornost Tužiteljstva i Suda čiji su uposlenici ekstra dobro plaćeni za svoj posao. Preživjeli svjedoci strijeljanja na Uborku i Sutini, ali i ostali svjedoci su uvijek na raspolaganju Tužiteljstvu i Sudu BiH, kaže on, te upozorava kako nisu zadovoljni radom Tužiteljstva kada je u pitanju predmet zločina na Uborku i Sutini.
– Na nama, članovima obitelji žrtava i članovima udruženja je obveza da pamtimo, da dostojanstveno obilježavamo godišnjice i podsjećamo na našu tragediju kako se u budućnosti ne bi događali slični zločini, da surađujemo s Tužiteljstvom i sudom u cilju procesuiranja odgovornih. Trenutno surađujemo s udruženjem Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje na realizaciji projekta Mapiranje koncentracionih logora i zatočeničkih objekata gdje detaljno lociramo mjesta u kojima su bili zarobljeni naši najmiliji prije nego su odvedeni u smrt. Također, kaže Hasić, u posljednje vrijeme
razmišlja pokrenuti inicijativu za izgradnju jedinstvenog spomen obilježja žrtvama Uborak, Sutine i ostalim civilnim žrtvama u središtu grada Mostara, držeći da je Mostar dužan odati počast nevinim građanima.
I sami smo pokušali saznati u kojoj je fazi istraga i što Tužiteljstvo BiH čini da se konačno kazne odgovorni za zločin koji se dogodio prije više od 24 godine, ali iz Tužiteljstva BiH smo dobili vrlo šturi odgovor da je “predmet u radu, te ne možemo davati više informacija niti komentara” – u potpisu je Boris Grubešić, rukovoditelj Odjela za odnose s javnošću Tužiteljstva BiH – glasnogovornik.
U međuvremenu valja konstatirati da za ovaj ratni zločin, jedan od prvih masovnih zločina početkom rata u BiH, još nitko nije odgovarao, osim Vojislava Šešelja, koji je oslobođen po svim točkama optužnice pred Sudom u Hagu. Da cijela stvar bude još nevjerojatnija, sama istraga o zločinu na Uborku i Sutini pokrenuta je još u veljači 1993. godine, i to protiv 23 osumnjičena pripadnika “neprijateljskih formacija u bijegu”, čiji identitet je poznat, ali isti su do danas nedostupni istražnim organima.
A u vrijeme izvršenja ovog zločina glavni zapovjednik svim jedinicama srbo-crnogorske JNA ali i ostalim „dobrovoljačkim jedinicama“, kao što su Šešeljevci i pripadnici SAO Hercegovine, bio je general Momčilo Perišić, koji se redovno uživo javljalo u program Radio Mostara te tim putem Mostarcima izravno najavljivao granatiranje pojedinih gradskih naselja. Glavni suradnik generala Perišića bio je major Milan Ugrešić kojem je Perišić povjerio koordiniranje i realizaciju zločina na Uborku i Sutini.
‘Zaboravljeni’ grad
U jednom trenutku postojala je i nada da će se o ovom zločinu raspravljati u Haagu. Naime, kada je bivši načelnik glavnog stožera Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić bio optužen za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja rada u Hrvatskoj i BiH od 1993. do 1995. godine. No, nažalost, prvo je Vijeće predsjedavajućeg suda Haaškom je tužiteljstvu dalo predložiti skraćivanje optužnice Perišiću u interesu pravičnog i brzog suđenja.
Kako suđenje generalu Perišiću nije bilo pravično ni brzo govori samo optužnica po kojoj ga se teretilo za granatiranje Zagreba i Zadra kao i masovna ubojstva bošnjačkih muškaraca u Srebrenici, ali ne i za razaranja i svakodnevno granatiranje Mostara i stradanja oko 700 Mostaraca. Bivši gradonačelnik Mostara Milivoj Gagro, koji je tu dužnost obnašao uoči i početkom proteklog rata, prilikom dragovoljne predaje general Perišića sudu u Haagu izrazio razočarenje činjenicom da se Perišića ne tereti za zločine počinjene u Mostaru tijekom rata 1992. godine, kada je bio zapovjednik okupatorske JNA.
– Ne znam kako su mogli izostaviti Mostar jer uz Zadar, upravo je naš grad pretrpio najveća razaranja od vojske kojom je zapovijedao upravo general Perišić! – kazao je Gagro, napominjući kako u procesu koji se treba provesti, uz Zadar, Mostar mora biti na prvom mjestu jer Mostar je u BiH pretrpio najveću štetu, ponajviše Perišićevom “zaslugom”.
O tim zločinima postoje i konkretni dokazi koji su predani sudu u Haagu prije više od deset godina. Prikupila ih je Komisije za ratne zločine, a u njoj su bili sadržani dokumenti koji se odnose na zločine počinjene u Uborku i Sutini. Sudu su, predani i audio zapisi koji eksplicitno i nedvojbeno svjedoče o Perišićevim najavama granatiranja Studentskog doma i brojnih civilnih ciljeva u Mostaru.
A glavni urednik tadašnje ratne Radio postaje Mostar, Veselko Čerkez, s nelagodom se prisjeća ratnih događanja i njegovih višekratnih razgovora koje je telefonski izravno u eteru vodio s zločincem Perišićem.
– Žalosno je da je jedan takav zločin, počinjen nad nevinim civilima, kao i urbicid koji su počinile horde pod zapovjedništvom generala Perišića nije do danas kažnjen, odnosno ostao je nekažnjen – kaže nam Čerkez, prisjećajući se ratne 1992., i dana koji su prethodili zločinu nad civilima, ali i granatiranju prostorija radija, odnosno, cijelog grada.
– Radio postaja, mi novinari, nalazili smo se u podrumu, točnije u skloništu Centra za obavješćivanje jer smo danima dobivali obavijest da će nas neprijatelj gađati i da bi se trebali izmjestiti na sigurnije mjesto. Večer prije nego što su nas granatirati pancirnim granatama s brda Fotica, sa slova “Tito” na tom brdu, preselili smo i prenijeli opremu u Centar za obavješćivanje i tako se spasili – prisjeća se Čerkez. Ono što ga je iznenadilo, kaže, jeste potpuna odsutnost kontrole generala Perišića koji mu je u javljanju u eter na telefon doslovno opsovao “ustašku mater“ optužujući ga da ne govore radijskom programu “o 20 tisuća dovedenih ustaša u Mostaru“ već da napadaju JNA koja je došla braniti Grad.
Tisuće ustaša
– U dva od više razgovora koje smo imali izravno u programu, Perišić mi je ljutito tresnuo slušalicu. Pitao sam ga gdje on vidi tih 20 tisuća ustaša, od koga su te bradate spodobe s dugim cijevima u kafićima došle braniti grad. Je li se tako ponaša jedna narodna vojska – prisjeća se Čerkez svojih dramatičnih razgovora s Perišićem, dodajući kako je u tim razgovorima uvijek nekim čudom on ostajao pribran, kao prema svakom gostu na radiju, ne izazivajući ga niti na bilo koji način dajući povoda kao novinar da doživi najgore verbalne uvrede, a građani Mostara od generala i njegove armade dobiju i salve topovskih granata po svojim kućama, zgradama, ulicama, crkvama, studentskom domu iz topova s okolnih brda koje su zaposjeli još u rujnu 1991. godine.
– Kad se vratim u te dane i godine ne mogu vjerovati da čovjek koji je toliko puta javno izravno u program kazao da će srušiti ovaj grad i što je na kraju učinio, ničim nije zaslužio ni godinu zatvora. On je jednostavno notorni ratni zločinac. To sam i kazao u više izjava koje sam davao policiju u ovom slučaju i dok sam živ to ću svjedočiti. On je bio na čelu kolone koja je rušila Zadar i koja je rušila Mostar. A on je za sva ta nedjela praktično nagrađen. Ja osobno mu želim sve najgore u životu. Ne možemo vratiti mrtve Uborka i Sutine, sve druge ubijene, ranjene, ali bila bi najmanja pravda da se takav jedan zločinac kazni, a ne oslobodi na jednom takvom sudu. Što onda na kraju reći za sve skupa?! – pomalo se rezignirano pita Čerkez.
A da se stravični zločin bez kazne, na Uborku i Sutini, te prije toga svakodnevno maltretiranje, zlostavljanje i šikaniranje Hrvata i Bošnjaka u istočnom dijelu grada od strane svojih susjeda te pripadnika zločinačke JNA, rezervista kao i pripadnika specijalnih jedinica iz Niša ne zaboravi, ostat će zapisano i u knjizi “Kad kamen proplače”. Riječ je o dokumentarnom svjedočenju preživjele Amre Rahimić o smrti njezinog supruga Mehmeda i 113 susjeda i prijatelja, od kojih su mnogi bili starci i djeca.
– Odveli su ih Srbi iz grada koji su bili s nama. Jedan od njih je bio upravnik skloništa u kojem smo mi bili. Ujutro je otišao u policijskoj uniformi, a kad je došao po ljude bio je u vojničkoj. Odveli su ljude u Sjeverni logor, bivšu vojarnu JNA, i više ih nismo ni vidjeli – ispričala je Amra, koja svoju knjigu smatra spomenikom žrtvama jer su na kraju knjige imena ljudi koji su ubijeni, baš kao i imena onih koji su to učinili.
Scena.ba
