U Rimu, gradu na sedam brda, simbolično je pala velika sedmica. Velika sedmica jedne čudesne, neponovljive sportašice, žene koja neumorno pomiče granice, ruši sve rekorde koji joj se nađu na putu i praktički svakim svojim nastupom ispisuje povijest. Sandra Elkasević u subotu navečer sedmi je put postala europska prvakinja u bacanju diska, sedmi put zaredom! Nestvaran pothvat, nestvaran niz koji je započeo u Barceloni 2010. i traje već 14 godina.
Biti neprekidno na vrhu gotovo puno desetljeće i pol senzacionalno je postignuće za bilo koji sport, a napraviti to u atletici, u bazičnom sportu koji je toliko raširen, koji se trenira u svakom kutku svijeta, to je doista nešto posebno. Koliko je to teško ostvariti, dočarat će podatak da nitko u povijesti europske atletike nije skupio ni pet naslova u jednoj disciplini. Marita Koch ima ih šest, ali na 400 m i u štafeti. A sedam nema nitko, nitko osim Sandre. Da, nekad su se europska prvenstva održavala rjeđe nego danas, ali nimalo to ne umanjuje njezin doseg jer, opet ćemo ponoviti, ona ne silazi s prijestolja punih 14 godina! Jasno je da u tako dugom razdoblju ima i uspona i padova, godine čine svoje, ozljede napadaju češće nego prije, dolaze nove i mlađe suparnice, ali Sandra ne posustaje.
Rođena pobjednica koja nikome neće priznati da je bolji, žena za koju ne postoji riječ “predaja”. Nije joj ove sezone krenulo sve kako je priželjkivala, došla je u Rim s trećim rezultatom na europskoj ljestvici, ali kad je krenulo finale, nije bilo sumnje tko je najbolji. Prvi hitac, 67,04 metra, hvala i doviđenja! Nitko to više nije mogao pratiti, a najviše joj se na kraju, u posljednjoj seriji približila Nizozemka Jorinde van Klinken, ali i ona je ostala više od metra iza Sandre (65,99), dok je brončana Portugalka kaskala više od dva i pol metra (64,53).
– Znači, ovo je najgori krug na svijetu, najgori na kojem sam ikad bacala. Napravili su glazuru koja je počela pucati već nakon muških kvalifikacija. Nakon toga su bile naše kvalifikacije, pa muško finale, i u subotu ujutro i kvalifikacije muškog kladiva. Dočekala nas je ogromna rupa nasred kruga i kad sam to vidjela, rekla sam sebi “nemoj odugovlačiti”. Znala sam da moram odmah baciti daleko i to sam i napravila. Imala sam još toga u sebi, u drugom pokušaju sam toliko “podivljala”, toliko sam htjela, ponijela me atmosfera i mislila sa “sad ću baciti 75 metara”, ali zakačio je disk mrežu. Nakon toga sam se počela malo gasiti, imala sam i nešto tehničkih pogrešaka, ali nema veze. Drago mi je da sam bacila najbolji rezultat sezone i drago mi je da sam to napravila baš na Europskom prvenstvu – ispričala nam je Sandra u miru u “sitni” sat, kad se sve sleglo i kad je obavila sve silne procedure koje su je čekale nakon osvajanja zlata.
Pobjednički hitac popratila je krikom koji je proparao stadion, znala je odmah da disk leti daleko.
– Davili su nas sa startom utrke na 100 metara, jednu su zaustavili, drugoj dali da baca, nikako da to završi. A onda sam ja kriknula i zeznula ih sve, pa su morali ispočetka, ha-ha. Ma bolje da su oni zakomplicirali s tim startovima, nego da sam ja nešto komplicirala.
Bilo joj je odmah u podsvijesti da bi tih 67,04 moglo biti nedostižno za sve.
– Znala sam da vjerojatno nitko neće baciti toliko, ali iskustvo me naučilo da se ne smiješ početi radovati do samog kraja, dok sve cure ne bace. Tek tada sam počela slaviti. Evo, imali ste dan ranije situaciju sa španjolskom hodačicom koja je počeka prerano slaviti i ostala bez medalje. Zato sve dok ne kažu da je gotovo nikome ne čestitam i tek onda krećem slaviti.