Pedesetak kilometara jugozapadno od Zagreba, u neposrednoj blizini punionice mineralne vode Jana, nalaze se Svetojanske toplice, mjesto na kojem brojni stanovnici zagrebačkog zelenog prstena traže osvježenje od paklenih srpanjskih vrućina. Posjetili smo ih i potražili odgovore na niz zamršenih pitanja vezanih uz turističku eksploataciju ovoga skrivenog bisera, a koji se ipak najbolje osjeća kao kutak netaknute prirode u hladu žumberačkih brega.
Ljeto 2022. u Hrvatskoj je značilo konačni bijeg od pandemije i prepuštanje aktivnostima na otvorenom. Grad Čazma u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji krenuo je tada u veliku PR akciju promoviranja, kako su naveli, prvog hrvatskog biobazena na otvorenom. U promociju umjetno napunjenog biobazena – dakle bazena s prirodnim pročišćavanjem bez korištenja kemikalija – upregnuli su čak i pjevačicu Lidiju Bačić, a ona je svoj glas i stas bez pogovora iznajmila lokalnoj razvojnoj agenciji.
Preskromni su tada, a i danas, bili stanovnici Svete Jane, grozda od petnaestak sela u zelenom prstenu Jastrebarskog i Parka prirode Žumberak. Nisu se javljali kako bi ispravili očitu činjeničnu pogrešku koja se pretvorila u čazmanski marketinški trik. Na njihovom području, jedva kilometar od punionice vode Jana, nalazi se prvi prirodni bazen u Hrvatskoj – i to napunjen vodom s prirodnog izvora – koji tamo stoji po nekima najmanje devedeset, a po drugima i više od 100 godina.
Riječ je o Svetojanskim toplicama, koje funkcioniraju još od početka prošlog stoljeća, a bazen je službeno izgrađen davne 1934., kad je kamenje, pruće i zemlju zamijenila betonska ograda. Ruralna legenda koja kruži ovim krajem, a katkad je u reklamnim materijalima okrzne i lokalna turistička zajednica, tvrdi da se u njemu svojedobno brčkao čak i legendarni Charlie Chaplin, nakon što je u društvu majke suvremenog plesa Isadore Duncan, vraćajući se s mora kočijom, zastao na Plešivici odmoriti se u legendarnom restoranu Šumski dvor te degustirati lokalni portugizac.
Priroda i društvo
Gotovo stoljeće kasnije bazen ne izgleda bitno drugačije i teško da bismo ga mogli nazvati toplicama u današnjem smislu riječi, no zato oduševljava spojem ruralne jednostavnosti i prekrasnog prirodnog ambijenta. Betonirana ograda dužine po petnaestak metara sa svake strane te stepenice i njihovo proširenje koje tvore svojevrsnu plažu korito su kristalno čiste vode, a koja u svako doba godine ima temperaturu od oko 24 stupnja, što je posebno atraktivno zimi, kad isparava. Voda izvire doslovno ispod bazena, što ćete prepoznati po mjehurićima koji vam, poput onih masažnih ribica, grickaju noge dok se kupate. Dodatna prednost u odnosu na bazene na koje ste navikli jest pitomo zeleno okruženje, ujedno startna pozicija planinarske staze na obližnji žumberački vrh Zečak, a osjećaj kad se spustite sa Zečaka vreloga ljetnog dana, pa se bacite u bazen, naprosto je neprocjenjiv.
Bazen je dubok od 120 do 140 centimetara, što ga čini pogodnim za sve generacije, pa cijele godine u njemu možete pronaći kupače: od 1. siječnja, kad tradicionalnu feštu organizira ekipa ‘tuljana’ iz Jaske, do ljeta, kad djeca ekstatično skaču s obližnjeg kamenja, podižu mahovinu s dna i mute vodu. Pored bazena nalazi se i pipa iz koje možete natočiti vodu. Korištenje bazena, dakako i točenje vode, potpuno je besplatno, sve dok se pridržavate natpisa koji su mještani urezali na stari drveni mlin: ‘Poštujte kućni red’. Ovo prije svega znači da ne biste smjeli dovlačiti cisternu i koristiti vodu fascinantnog protoka od 75 litara u sekundi na izvoru za potrebe poljoprivrednog navodnjavanja, no nitko vam neće zamjeriti ako natočite razumnu količinu vode za osobnu upotrebu, iste one vode koju inače kupujete u dućanu, no svježije i čistije, prave izvorske.
Čija je ovo livada?
Kako je moguće da ovakva netaknuta prirodna ljepota nije bolje iskorištena? Za odgovor na to pitanje prvo morate raspetljati zamršen koloplet odnosa između mještana, Fortenova grupe i Hrvatskih voda, vlasnika parcele na kojoj se bazen nalazi. Parcela je podijeljena na 18 dijelova: nešto više od trećine je u privatnom vlasništvu mještana, podjednak udio drži kompanija Jamnica plus u sklopu Fortenove, a manjinski udio (oko 25 posto) je pod upravom Hrvatskih voda, koje su ga stekle nacionalizacijom nakon Drugog svjetskog rata, kad je vlasništvo nad zemljom oduzeto od zadruge Severinac.
Na vrhuncu slave vode Jana, kad se točila na festivalu Coachella, a Ivica Todorić pod pokroviteljstvom države skupljao poljoprivredne resurse kao sličice, Agrokor je pokušao otkupiti udio mještana i pretvoriti bazen u još jedan izvor za punjenje vode. Ipak, oni su odbili lukrativnu ponudu i očuvali ga onakav kakav je desetljećima, na radost lokalaca i ponekog zalutalog turista ili planinara. ‘Čini se da su odustali, ne javljaju se neko vrijeme. A i ne zanimaju nas baš njihovi planovi’, kaže nam jedan od suvlasnika s odmjerenom, ali primjetnom gorčinom u glasu. Isto potvrđuju iz Jamnice plus: ‘Trenutno nije u planu otkup preostalih udjela, a također ni prodaja Jamničinog udjela u suvlasništvu bazena’, navode u odgovoru na upit o njihovoj viziji budućnosti bazena.
Propisi su propisi
Mještane, međutim, danas muči nešto drugo, a to je pitanje bontona. Naime nakon završetka pandemije koronavirusa bazen je u kasnim večernjim satima postao poligon blesiranja pretežno mladeži iz Jastrebarskog, Karlovca i okolnih mjesta. Kafići i folkoteke na legendarnoj Staroj karlovačkoj masovno su propale, pa mladi ‘izlaze’ na bazen, gdje cajkare do kasnih noćnih sati, turiraju bijesnim motorima i ne daju spavati mještanima, barem onima koji tada nisu na kakvoj vatrogasnoj zabavi u nekom od susjednih sela. Dok nam pokazuje tragove kočenja, čini se, quada na novoj asfaltnoj cesti probijenoj do bazena u travnju ove godine, jedan od suvlasnika zemljišta vidno je ljut. ‘Vidite kaj rade, ostave gomilu smeća, piju i deru se. Zovemo mi policiju, a policija dođe kad oni odu’, kaže. Drugi lokalac dobacuje: ‘Među tom djecom ima i nekih koje ne bi smjeli privesti’, sugerirajući da je riječ o potomcima privilegiranih.
Propisi su propisi, a kako bi policija reagirala na prijave za narušavanje reda i mira, na bazenu treba biti postavljena prava tabla s kućnim redom. U dogovoru s Turističkom zajednicom Jastrebarsko,suvlasnici su to i učinili početkom srpnja. Info tabla ukazuje na zabranu pojedinih oblika ponašanja koja se nerijetko i danju mogu vidjeti na bazenu: alkoholiziranje, vađenje kamenja, pranje automobila vodom iz pipe, paljenje vatre, čak i dovlačenje kampera uskom cestom na sam rub bazena te roštiljanje na plin.
Tabla, naravno, nije izdržala ni dva dana. Mještani su je pronašli u obližnjem potoku i sigurni su da su je skinuli noćni izgrednici, no ne odustaju, pa su je sredinom srpnja ponovo postavili. Koliko će dugo izdržati ovoga puta, na paklenim vrućinama koje, zalijevane alkoholom, nisu poželjno gorivo za odmjereno uživanje u čarima bazena, ostaje nam vidjeti.
Groblje propalih toplica
U međuvremenu, upućujemo se kilometar nizvodno potokom u kojemu su mještani pronašli spomenutu tablu, u atar zaseoka Celine, preko puta pogona za punjenje vode Jana. Probijamo se kroz odbačene dijelove kamiona koji koriste obližnji parking čekajući utovar paleta vode, parkiramo i krčimo put kroz obližnju šikaru, oprezni da na srpanjskom zvizdanu ne bismo sreli kakvu zmiju. Krećemo u inspekciju groblja obližnjih, ‘pravih’ Svetojanskih toplica, koje su u devedesetima i ranim dvijetisućitima zamijenile bazen podno Zečaka i uistinu privlačile kupače od Samobora do Karlovca, no već petnaestak godina nisu u funkciji zbog neriješenih imovinsko-pravnih sporova.
Zatječemo prizor kao iz horor filmova: prostor za kupnju karata s razbacanim novinama iz vremena u kojem su se Hrvati opirali odlasku u haški kazamat, ruinirani olimpijski bazen u čijoj sredini prkosno stoje suncobrani i ležaljke, zahrđale tobogane i bazen za bebe ispunjen zelenom vodom poput one iz Fukushime ili Černobila. Poneka odbačena deka, plastični stol i skladište odbačenog građevinskog materijala sugeriraju da ovo krajnje nezdravo okruženje zimi možda služi i kao privremeno sklonište za beskućnike ili migrante, no ništa više od toga, što potvrđuju i iz Jamnice plus: ‘Športsko-rekreacijski centar Svetojanske toplice u vlasništvu je Jamnice plus te u ovom trenutku revitalizacija toplica i gradnja novih objekata nije u planu. Trenutno su nam u fokusu naše osnovne djelatnosti, a to su proizvodnja i prodaja prirodnih mineralnih voda te osvježavajućih bezalkoholnih pića’, kažu iz tvrtke.
Šteta što ovaj fascinantan apokaliptični prostor nisu iskoristili barem za iznajmljivanje filmašima, ako su već propali svi pokušaji dogovora s lokalnom samoupravom oko revitalizacije Svetojanskih toplica. Umjesto toga, Jastrebarsko se odlučilo za danas popularniji put: izgradnju olimpijskog bazena iz europskih fondova u desetak kilometara udaljenom gradu koji sebe odnedavno kiti i titulom ‘europskog grada sporta’.
U međuvremenu, i mještanima i gradu i Fortenovi, koja se prema sve glasnijim najavama ionako sprema na rasprodaju predimenzionirane imovine iz zlatnih dana Agrokora, pred nosom trune resurs koji bi u rukama nekog poduzetnog investitora preporodio ovaj kraj prepun prirodnih bogatstava. A dok netko ne protrlja lampu i iz nje izvuče bogatog kupca, lokalci će se, kao i proteklih devedeset godina, namakati u obližnjoj kadici. Što na to kažu suvlasnici? Uzvraćaju znakovitim komentarom i protupitanjem: ‘Mi smo stari, nemremo se više time bavit, treba čistit bazen i okoliš svake godine, a i smeće za ovim mladima. Buš ti morti kupil grunt?’
Scena.ba
