Onoga trenutka kad je reprezentacija SAD-a na lanjskom SP-u u Manili ostala bez medalje, LeBron James je uzeo telefon u ruke i počeo je zivkati naokolo. Na zaslonu mobitela bila su dobro znana imena, sve velike zvijezde, ljudi s nebrojenim nastupima na All Star utakmicama.
LeBron James je shvatio kako je vrag odnio šalu, shvatio je da su Igre za samo godinu dana, a Igre su kod Amerikanaca nešto posebno i jedino važno. Prvak svijeta je NBA prvak, a najbolji na svijetu je onaj tko je najbolji na Igrama.
A to je američka igračka. Dok su mogli sa sveučilišnim igračima, nisu slali na Igre NBA igrače. Kad je zapelo s klincima, u igru su se uključili, od Dream Teama 1992. i oni najbolji. I malo je tu bilo krivih koraka do sada, samo 2004. U 2008. je malo priprijetila u finalu Španjolska, ali Kobe Bryant je uzeo loptu na kraju i SAD je i u Pekingu trijumfirao.
Usporedo su se igrala i svjetska prvenstva na koje bi Amerikanci slali B ili C reprezentacije, ali opet bile su to vrste koje su vodili najbolji treneri i za koje su igrali ozbiljni NBA igrači. Tako je bilo i lani u Manili, tako je bilo i 2019. godine u Kini. Međutim, na oba natjecanja SAD više nije bio dovoljan dobar da se okiti zlatom. U Manili nisu stigli niti do medalje, u Kini niti do polufinala.
I sada su tu LeBron, Curry, Durant, Embiid, Edwards, Booker, Tatum, Davis, Halliburton, Adebayo, Holiday, trebao je biti tu i Kawhi Leonard, ali je otpao, pa je uskočio Derrick White.
Hillove predradnje
Tih 12 igrača, kojima rukovodi Steve Kerr, uz asistenciju Erica Spoelstre, Tyronna Lue i Marka Fewa, trebalo bi biti jamstvo očuvanja poretka.
Sve iz sjene vodi Grant Hill, koji je danas direktor USA Basketballa i čovjek koji je odradio predradnje da Amerikanci budu što manje oštećeni. Tako je već dogovoreno igranje Joela Embiida za Francusku spriječio i centar Phile je sada u reprezentaciji SAD-a, kao što je Paolo Banchero već primio talijansku putovnicu, no Hill ga je lani nagovorio da igra za SAD na SP.
Kako bi ono što dolazi i ono što Amerikanci vide u retrovizoru, a svakim je danom sve veće i veće, bilo manje opasno.
Vrijeme je današnje, vrijeme je to u kojemu od pet najboljih igrača svijeta njih čak četvorica nisu Amerikanci. A to nije bilo nikada tako. Nikola Jokić je najbolji, tu je negdje Luka Dončić, Giannis Antetokounmpo je bio već najbolji na svijetu, a Shai Gilgeous-Alexander, drugi je najbolji igrač NBA lige u aktualnom izboru.
Vrijeme je za zabrinuti se.
Devin Booker je upravo ovih dana kazao, “ljudi pričaju da su nas drugi stigli, ali to nas samo čini gladnima motiviranima. Imamo poštovanje prema ostalima, ali košarka i dalje živi ovdje.”
Ali živi i drugdje.
I nitko više suprotstavljajući se SAD-u ne spava uoči utakmice, ne trese se dok sviraju himne, a nakon utakmice hrli po autogram svojih protivnika. Vrijeme u kojemu smo danas je vrijeme u kojemu je ostatak svijeta shvatio da može igrati ravnopravnu utakmicu protiv njih.
Mogu li ih dobiti? Mogu, i ne radi se tu samo o jednoj reprezentaciji, jer svoje šanse će tražiti i Srbi, i Francuzi, i Nijemci, i Kanađani, vjerojatno i Grci, možda i Australci. Nitko, baš nitko od nabrojenih reprezentacija neće ući u utakmicu protiv Amera s idejom da tu ne mogu napraviti barem cirkus favoritu.
Pešić spušta euforiju
SAD, međutim, i dalje posjeduje atletizam, visinu, moć i jedini segment na koji može odigrati ostatak svijeta jest biti više momčad nego će to uspjeti biti SAD. U kombinaciji nestvarnih ega koje trenutačno obitavaju u istoj svlačionici.
Ako ih netko bude doveo pred zid pitanje je i tko će biti Kobe Bryant. Onaj iz 2008. LeBron, koji je u ozbiljnim godinama, Curry koji bi to mogao biti, Durant od kojega nije nitko više nije osvojio u reprezentaciji ili uskoro najveći, Edwards…
Kako bilo, čekat ćemo Lille i Pariz i provjeriti je li im itko blizu. Svetislav Pešić smatra kako je ova američka selekcija bolja od one iz 1992., ali iskusni 75-godišnjak time je sebi dizao krila, čini se. I spuštao euforiju u Srbiji.
Ne, ovi nisu bolji od Jordana, Birda i Magica. Jer njima nitko nije bio blizu. Jer ih tada nisu puštali blizu. Sada su mnogi stigli jako blizu. I shvatili da imaju šansu.
A Ameri su u rijetko čemu utemeljili tradiciju kao u košarci. I tu nema uzmaka. Za njih. Za druge nisam siguran.
