Očekuje se kako bi ovo otkriće moglo dovesti do novih terapija za stanja kao što su erektilna disfunkcija ili do načina da se obnovi seksualna funkcionalnost u ljudi s paralizom donjeg dijela tijela
Cijelih je 150 godina trebalo da se otkriju specifične stanice živaca na penisu i klitorisu koje mogu prepoznati vibracije, a onda se aktiviraju pa izazivaju seksualna ponašanja poput, dakako, erekcije. Rezultat je to nedavno objavljene studije u časopisu Nature. Logično, očekuje se kako bi ovo otkriće moglo dovesti do novih terapija za stanja kao što su erektilna disfunkcija ili do načina da se obnovi seksualna funkcionalnost u ljudi s paralizom donjeg dijela tijela. Naime, u našim tijelima postoji nešto što se zove Krauseovim tjelešcima, a to su slobodni završeci živaca smješteni odmah ispod kože, a ona su u ljudskim genitalijama otkrivena prije više od 150 godina. A riječ je o nečemu sličnom tjelešcima koja se nalaze na ljudskim prstima i rukama koja odgovaraju na vibracije kako koža dodiruje i prolazi teksturiranom površinom, lijepo je objašnjeno u pratećem tekstu Naturea o ovoj interesantnoj studiji. Samo što je do sada bilo jako malo studija o tome kako tjelešca iz genitalija funkcioniraju i na koji su način povezana sa snošajem, a to u Natureu pripisuju tome da je seks i seksualnost dugo vremena bila tabu tema. S time se nije tako teško složiti. Za mišljenje smo upitali cijenjenog našeg stručnjaka prof. dr. sc. Zorana Peršeca, dr. med. urologa.
– Krauseova tjelešca, otkrivena 1850-ih godina, specijalizirane su senzorne strukture koje se nalaze unutar genitalija, ali i nekih drugih mukokutanih tkiva. Naime, Wilhelm Krause prvi je opisao specijalizirana osjetilna tjelešca smještena u ljudskim genitalijama i drugim mukokutanim tkivima, uključujući usne, jezik i konjunktivu oka. Otkrio je da tjelešca penisa i klitorisa imaju ili glomerularni oblik i sadrže zavojne aksone ili su manje veličine i imaju cilindrični oblik i sadrže jednostavne aksonalne završetke. Ovim osjetilnim strukturama dodijeljen je niz imena, uključujući Krauseova tjelešca, Krauseovi završni bulbusi, odnosno genitalna tjelešca; ipak najčešće koristimo naziv “Krauseova tjelešca” za ove senzorne krajnje organe muških i ženskih genitalija – kaže prof Peršec.
Ipak, sve i da je ovakva tema bila manjim tabuom, opet se ovakva studija ne bi mogla izvesti, jer naprednije molekularne tehnike kojima je bilo moguće aktivirati i pratiti specifične neurone pojavile su se tek prije 20 godina.
– Tijekom lipnja ove godine u cijenjenom časopisu Nature objavljen je rad s novim spoznajama o anatomskim i fiziološkim svojstvima Krauseovih tjelešaca u spolnim organima (klitorisa i penisa) kod miševa kao i njihovoj ulozi u spolnom ponašanju. Imunohistokemijskom istraživanjima dokazana je znatno veća gustoća Krauseovih tjelešaca u klitorisu u usporedbi s penisom. Naime, unatoč različitim veličinama ženskih i muških genitalija, ukupan broj Krauseovih tjelešaca unutar glavića klitorisa i glavića penisa dokazano je 15 puta veće gustoće u glaviću klitorisa nego u mlohavom glaviću penisa. U penisu je pak uočena velika koncentracija tjelešaca unutar erektilnog tkiva (corpus cavernosum) i u distalnoj regiji (glansu). Zapravo, uloga navedenih struktura u tkivu penisa u erekciji izravno je povezana uz proširene kavernozne prostore obložene CD31+ endotelnim stanicama, što ih potencijalno čini odgovornima za dilataciju vaskularnih sinusa, odnosno povećanje tlaka tijekom erekcije.
![poster](https://waytogrow.bbvms.com/mediaclip/4346733/pthumbnail/672/379.webp)
Navedena istraživanja utvrdila su prisutnost morfološki različitih Krauseovih tjelešaca unutar mišjih genitalija, strukturnu sličnost između mišjih i ljudskih Krauseovih tjelešaca i izuzetno visoku gustoću složenih Krauseovih tjelešaca unutar klitorisa, kazao nam je prof. Peršec. Dakle, Krauseova tjelešca “zaslužna” su za to da reagiramo na stimulaciju naših spolovila putem dodira određenom frekvencijom. – U vezi same funkcije, a koristeći genetske alate u pokusima s miševima, otkrivene su dvije različite podvrste somatosenzornih neurona koji inerviraju Krauseova tjelešca i klitorisa i penisa i projiciraju se na jedinstvenu senzornu terminalnu regiju leđne moždine.
“In vivo” elektrofiziologija i pokusi snimanja s posebnim označenim ionima kalcija pokazali su da su oba aferentna tipa Krauseovih tjelešaca zapravo mehanoreceptori niskog praga i brze prilagodbe A-vlakna, optimalno podešeni na dinamičke, lagane dodirne i mehaničke vibracije (40–80 Hz) primijenjene na klitoris ili penis. Funkcionalno, selektivna optogenetička aktivacija aferentnih završetaka Krauseovih tjelešaca izaziva erekciju penisa kod mužjaka miševa i kontrakciju vagine kod ženki miševa, dok genetska ablacija Krauseovih tjelešaca slabi intromisiju i ejakulaciju mužjaka i smanjuje seksualnu receptivnost ženki. Rezultati ovog rada dokazuju da su Krauseova tjelešca klitorisa i penisa zapravo vrlo osjetljivi detektori mehaničkih vibracija koji posreduju u seksualno dimorfnom ponašanju pri spolnom odnosu kod miševa.
![Zagreb: Zoran Prešec, pro?elnik Odjela za urologiju KB Dubrava](https://www.vecernji.hr/media/img/04/27/56eeec5a82903e72bd2c.jpeg)
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Dakako, bez obzira na strukturnu sličnost građe i funkcije navedenih tjelešaca, kao i nove spoznaje o istim pri spolnom ponašanju tijekom objavljenih istraživanja, ljudska seksualnost je daleko složenija i uključuje ne samo aktivaciju perifernog nego i izuzetno kompleksnu aktivaciju središnjeg živčanog sustava (“želja mozga”) uz naravno adekvatan hormonski status, kaže prof. Peršec. Koliko je i dalje naša seksualnost u svakom smislu zanimljiva javnosti govori i činjenica da je već kod pojave prijedloga ovog znanstvenog rada napravljen cijeli niz analiza i objava. I sada se to ponavlja kada je rad prihvaćen i objavljen u uglednom znanstvenom časopisu kao što je Nature.
Treba spomenuti i neke zanimljive činjenice o čovjeku po kojem su mehanoreceptori “odgovorni” za naše seksualne stimulacije dobile ime. Johann Friedrich Wilhelm Krause bio je njemački anatom rođen u Hannoveru, a od oca također anatoma Karla Friedricha Theodora Krausea. Riječ je bila o iznimno nadarenom čovjeku. Rođen 1833., već 1854. stekao je doktorat medicine, a poslije, 1860. postao je izvanredni profesor na Sveučilištu u Göttingenu. Godine 1892. imenovan je voditeljem laboratorija Anatomskog instituta u Berlinu. Krause je zapamćen i po pionirskom istraživanju u području embriologije. Među njegovim poznatijim učenicima u Göttingenu bio je znameniti bakteriolog Robert Koch kojega se i smatra jednim od osnivača moderne bakteriologije. Sam Krause je zaslužan za objavljivanje više od 100 medicinskih članaka.