Najveći, najmoćniji, najmoderniji… sve su ovo pridjevi koji pristaju uz američki ratni brod USS Gerald R. Ford, prvi istoimene klase nosača aviona nazvane po bivšem američkom predsjedniku.
Dug 337 metara, širok do 78 metara, visok 76 metara, s površinom palube većom od tri nogometna terena te istisninom iznad 100.000 tona, ovaj gorostas imponira svojim dimenzijama. U to su se lani mogli uvjeriti i građani Splita kada je na nekoliko dana bio usidren ispred njihovog grada.
Osim veličinom po kojoj mu ne može parirati ni jedan drugi ratni brod, Ford se ističe nizom novih tehnologija (čak 23!) koje mu omogućuju veću efikasnost u odnosu na prethodnu Nimitz klasu, mogućnost da lansira veći broj letova i općenito da projicira moć Američke mornarice diljem svijeta na način kojem zapravo nema ekvivalenta.
O razvoju, gradnji, novim tehnologijama i sustavima ovog nosača aviona koji je u operativnu službu ušao 2017. godine (a na prve misije tek 2022.), raspravljali smo sa stručnim sugovornikom Matijom Blaće s YouTube kanala Codex Militaria.
– Brodovi klase Ford su evolucijski nastavak prethodnih američkih klasa supernosača aviona. Počelo je s klasom Forrestal, nastavilo se s klasom Kitty Hawk, nakon toga smo dobili Enterprise kao testni nuklearni nosač i potom 1975. godine Nimitz, nuklearni nosač kojih je proizvedeno 10 u klasi. Nakon pauze od 2006., kad je dovršen zadnji Nimitz, dobili smo novu generaciju nosača – klasu Ford. Oni ne rade ništa što već Nimitz ne može, ali sve to rade bolje, kaže Blaće i navodi da su supernosači okosnica američke pomorske snage.
– Njihova je zadaća da samostalno, bez kopnene podrške, provode potpuni spektar misija u kontroli morske i zračne površine te da izvode raznolike udare na kopnene mete. Oni su kao takvi zapravo okosnica projekcije sile i glavna komponenta nadmoći američke vojske bilo gdje u svijetu. Naime, SAD ih ima daleko najviše (11) i veći su od svih ostalih. Naprosto ih parkirate u luku ili ispred nekog grada i time pokažete svoju vojnu superiornost. A tu je i diplomatska funkcija tih brodova, da ohrabre saveznike zajedničkim vježbama i slično.
Naš sugovornik napominje i da su supernosači odabrani ispred manjih nosača aviona i zato što su ekonomski učinkovitiji.
– Jedan nosač od 100.000 tona ima veći kapacitet zrakoplova, izdržljivost i druge bitne karakteristike od dva koji imaju 50.000. Zato je, paradoksalno, najjeftinije imati najskuplji nosač, kaže Blaće.
Planiranje i razvoj Ford klase (tada ne još pod tim imenom), počelo je još 90-ih godina prošlog stoljeća. Nimitz je u tom trenutku već bio malo zastario te se razmišljalo o gradnji nosača aviona koji će uvesti veću razinu automatizacije i elektronike, čime bi se smanjio broj posade. Diskutiralo se tad o malom nosaču aviona, o mega-nosaču, ali i stealth nosaču. Ni jedan od tih prijedloga na kraju nije zaživio.
– Dvojben je uopće koncept da sakrijete nešto toliko veliko kao što je nosač aviona. Ali pokušalo se čak i to i taj brod je u nacrtima bio široko gotovo 100 metara. Ali na kraju se shvatilo da stealth nosač naprosto ne bi bio ni dobar, ni učinkovit, govori naš sugovornik i objašnjava da Ford koristi gotovo identičan trup kao Nimitz, iako je iznutra potpuno novi brod.
Ono što posebno obilježava Ford klasu su čak 23 nova tehnološka rješenja na brodu. Originalni prijedlog Mornarice bio je tri inovacije maksimalno, što bi znatno smanjilo cijenu. No, napad 11. 9. 2001. sve je promijenio i tadašnji ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld inzistirao je na uvođenju novih sustava, što je voditelju programa razvoja nove klase nosača aviona vjerojatno skratilo život za koju godinu (“imao sam vudu lutkicu s njegovim likom koju sam bockao iglama”, rekao je).
– Ništa nije štimalo, teret integracija novih tehnologija bio je prevelik, izazvalo se niz prekoračenja rokova i budžeta… Konačna cijena USS Gerald R. Forda iznosila je oko 13 milijardi dolara. Za idući brod u klasi, USS John F. Kennedy, ona bi trebala pasti na 11 milijardi, a za ostale brodove (gradi se još i USS Enterprise, a odobren je i USS Doris Miller) na još i manje, kaže Blaće pa objašnjava da su nove tehnologije zapravo podigle trošak broda.
– Najproblematičniji bio je novi elektromagnetski katapult (EMALS), nakon toga novi sustav kočenja zrakoplova AAG, tu su i novi nuklearni reaktori, radar, dizajn mosta, torpedna zaštita… Osim katapulta, nova dizala za streljivo bila su pravi izazov i godinama nisu funkcionirala kako treba.
Srce novog broda su dva Bechtelova A1B nuklearna reaktora za koje naš sugovornik kaže da su daleko više automatizirani i napredniji od onih na prethodnoj klasi.
– Nuklearna jezgra im je gušća, zauzimaju manje prostora, manje ljudi treba da bi njima upravljalo, a uz sve to su sigurniji i daju tri puta više električne energije, što je na Nimitzu bio najveći problem. Tamo je isporučivano 200 MW struje, a na Fordu – 600. Trenutno brod koristi samo pola tog kapaciteta, a ostalo je previđeno za nove sustave koji će se uvesti u budućnosti.
OGLAS
Jedna od većih promjena u samom izgledu broda je ta da se superstruktura, na kojoj je komandni most, smjestila više unazad. Razlog za to je, napominje Blaće, da bi se imalo više mjesta za naoružavanje i punjenje gorivom zrakoplova, zbog čega je izbrisan jedan lift koji se na Nimitzu nalazio na stražnjem desnom dijelu broda, a ionako je bio slabo iskoristiv. Novi komandni most sad je uži i viši, čime se oslobodilo mjesta na palubi. Na Nimitzu se streljivo prvo dizalo u hangar pa prekrcavalo u druge liftove, a sada se hangar može zaobići i oružje/streljivo iz spremišta dići direktno na palubu. Time se dobiva, između ostalog, do 25 posto više letova zrakoplova u jednom danu, kaže Blaće i dodaje da je uz sve to osnovni koncept palube zapravo ostao isti.
Nedvojbeno najveća inovacija na brodu su pak novi EMALS katapulti, koji se svojedobno jako nisu svidjeli bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji je čak u jednom periodu inzistirao da će u novu klasu vratiti stare, parne katapulte.
– Potreba za elektromagnetskim katapultima nastala je zbog potrebe za dizanjem lakših zrakoplova, napose dronova. Naime, sustav katapulta na paru nije fleksibilan i lansira ih prebrzo, čime je i opterećenje na letjelicama preveliko. Čak i na velikim avionima, poput umirovljenog F-14 Tomcata, mnogo lansiranja preko parnih katapulta ozbiljno bi oštetilo elektroniku, do te mjere da ih je trebalo remontirati. Elektromagnetski sustavi su daleko jednostavniji što se tiče opreme, a k tome i puno učinkovitiji. I ključno, njime se može varirati brzina, čime se rješava problem lansiranja lakših letjelica, objašnjava naš sugovornik. Zbog svega ovog Ford klasa može dugoročno održati do 160 lansiranja aviona dnevno u redovnim operacijama i 270 u krajnjoj nuždi. Kod Nimitza je to iznosilo 120, odnosno 240 aviona dnevno.
Letne operacije dodatno je poboljšao i novi sustav zaustavljanja/prihvata zrakoplova s leta, Advanced Arresting Gear (AAG).
– Taj sustav upravlja žicama koje postepeno usporavaju avione koji slijeću, te ih zaustavlja u manje od 100 metara. Kao i EMALS, on je varijabilan te može žicu otpuštati određenom brzinom. Princip je isti, elektromotorom se može kontrolirati učinak, kaže Blaće.
Kad smo kod aviona, valja spomenuti da USS Gerald R. Ford može nositi F/A-18 E/F Super Hornet, EA-18G Growler, C-2 Greyhound, E-2 Hawkeye, kao i SH-60 Seahawk helikoptere. Zanimljivo, nove F-35C borbene avione i dalje ne može nositi, za razliku od nekih nosača klase Nimitz.
– On je konstrukcijski dovršen prije F-35C tako da je prilagođen prvenstveno za Hornete. A kako je već imao niz problema pri uvođenju u službu, odlučilo se da se Ford neće odmah preuređivati za F-35C, nego će se to napraviti sa starijim Nimitzima koje se ionako trebalo modernizirati. Pritom prelazak s Horneta i Super Horneta na F-35 uopće nije tako lagan, riječ o sasvim drugačijoj tehnologiji, treba se pretrenirati posadu… U svakom slučaju, JFK (drugi brod u Ford klasi) će od starta biti prilagođen za F-35, govori Blaće uz opasku da je na “Fordu” trenutno oko 60 zrakoplova, dok njegov maksimalan kapacitet zapravo nije poznat.
U svakom slučaju, možemo bez pretjerivanja reći da jedan nosač zrakoplova Ford klase ima ratnu avijaciju usporedivu s onom neke prosječne zapadnoeuropske države (ili sjeverne, tipa Norveška).
– To je zbilja impresivno, jer Ford ocean prelazi za devet dana i može biti bilo gdje u svijetu. Norveška to ne može, kaže Blaće u šali i dodaje da je taj ploveći aerodrom moćniji od većine zračnih sila na planeti.
– U odnosu na Nimitz, Forda krasi i novi elektronski radar, bez pomičnih elemenata. To je “dual band radar” koji funkcionira u dva glavna frekvencijska spektra – jedan je S band (2 do 4 gigaherca) i on služi za pretragu neba, to jest mapiranje zračnog prostora oko broda. Njegov doseg je efektivno neograničen, osim zakrivljenošću Zemljine površine. Drugi radar je X-band (8 do 12 gigaherca) i on prvenstveno služi za pretragu površine mora ili blizu nje. Što se tiče operatera, ta dva radara funkcioniraju kao jedan, a njegova ogromna prednost je i da su naprosto veliki i postavljeni visoko na brodu (na oko 70 m, znatno više nego na razaračima, recimo).
Konačno, Ford klasa ima i određenu zaštitu, a pritom ne mislimo samo na brodove iz njegove udarne grupe, kao i vlastite avione. Prije svega izdvajaju se relativno novi Evolved Sea Sparrow projektili srednjeg dometa:
– Oni su njegov prvi sloj obrane i omogućavaju mu presretanje zračnih opasnosti na udaljenosti do 50 kilometara. U unutarnjem sloju obrane imamo RIM rakete dometa 10-ak km koje služe prvenstveno za obranu od protubrodskih raketa, kao i topnički sustav Phalanx koji ima domet od 2 do 3 kilometra, objašnjava Blaće i napominje da tu ima još nekoliko manjih sustava za obranu od čamaca i brodova.
Pred kraj smo se osvrnuli i na operativnu službu jedinog broda u klasi, USS Gerald R. Forda. Primljen je u službu 2017., narednih pet godina prolazio kroz sva moguća testiranja, da bi 2022. konačno napustio SAD u plovidbi prema Kanadi pa Ujedinjenom Kraljevstvu. Misiju je odradio i u Mediteranu nakon izbijanja rata u Gazi:
– On nije sudjelovao u borbenim operacijama, ali se “parkirao” ispred Izraela kao osigurač da se nitko drugi neće umiješati u taj sukob. Početkom ove godine vratio se u SAD, a važno je napomenuti da su se svi novi sustavi (i posada, jasno) dokazali, čak i u intenzivnim situacijama, tvrdi naš sugovornik.
Zaključno, Blaće je istaknuo i nekoliko prednosti i mana Ford klase. Kao plus ističe da je to definitno najmoćnije sredstvo za projekciju sile na svijetu.
– Moć koju on može proizvesti je apsolutno nevjerojatna i ni jedan drugi nosač mu ne dolazi ni blizu. Njegov nedostatak nema veze sa samim brodom koliko s cijelim konceptom nosača aviona u današnje doba. Naime, sad već imamo pametne protubrodske rakete, balističke protubrodske rakete, poput onih koje razvija Kina (DF-21), hipersonične projektile i potencijalno opasne pomorske dronove. Kad to uparite s činjenicom da se kretanje supernosača može pratiti iz svemira, jasno je da su potencijalno velika meta. Čini se da bi sad obrambena oružja protiv nosača aviona prvi put mogla biti u prednosti pred zrakoplovima koje nosi sam nosač. Vidjet ćemo, zaključuje Blaće.
Scena.ba
