Vrijeme u Venezueli kao da se istovremeno kreće prebrzo i presporo.
Stupovi samoproglašenog socijalističkog sustava zemlje ruše se vrtoglavom brzinom ili pak nedovoljno brzo, a i gospodarsko olakšanje je konačno na horizontu, odnosno sada već stiže prekasno, piše AP.
Trideset dana nakon američkog upada i zarobljavanja tadašnjeg predsjednika Nicolása Madura, što je uzdrmalo Venezuelu, i odrasli i djeca i dalje nisu sigurni što se zapravo događa oko njih. Dok se početni šok pretvara u mješavinu neizvjesnosti, nade i razočaranja, sveprisutan strah od novog napada ili pojačane represije vlasti i dalje visi u zraku.
U glavnom gradu Caracasu, gdje jumbo plakati i grafiti koje financira vlast traže od SAD-a da oslobodi Madura, mnogi se stanovnici pitaju ima li njegova nasljednica, vršiteljica dužnosti predsjednice Delcy Rodríguez, ikakvu autonomiju ili se potpuno povinovala zahtjevima Bijele kuće; je li ona Maduro pod drugim imenom i, što je ključno za njihove neposredne potrebe, mogu li vjerovati njezinim najavama da je dugo očekivano povećanje plaća na pomolu. U međuvremenu, odavno utišani oporbeni lideri konačno su se pojavili i počeli javno govoriti.
– To je važna promjena, svakako, ali sve je isto, sve. Imam osjećaj kao da se nije dogodilo ništa posebno – kaže umirovljenik Julio Castillo (74) o svrgavanju Madura s dužnosti.
Vlada Venezuele i njezini pristaše hvatanje Madura i prve dame Cilije Flores smatraju otmicom. Rodríguez i visoki dužnosnici obećali su da će se boriti za slobodu ovog para otkako je američki predsjednik Donald Trump u ranim jutarnjim satima 3. siječnja objavio da su zarobljeni.
Vladajuća stranka organizirala je prosvjede kako bi pokazala lojalnost Maduru, kojeg je vatreni Hugo Chávez, prije nego što je preminuo 2013. godine, označio kao nasljednika svoje samoproglašene socijalističke revolucije. Vlast je, istovremeno, prilagodila svoju retoriku, a od prijetnji ratom protiv SAD-a nalik onom u Vijetnamu prešla je na priznanje da je vojno nadjačana i da mora transformirati odnose s ovim “Golijatom”.
Pristaše, kojih je sada manje nego u masama koje su pratile Cháveza, Delcy Rodríguez vide kao osobu bez potpune slobodne volje, ali vjeruju da ona može iznijeti Chavizam, njihov politički pokret, kroz nadolazeću diplomatsku bitku.
– Venezuelanska država i Venezuelanci prihvaćaju ovu novu situaciju u kojoj djelujemo pod prisilom. Oni su oteli našeg zapovjednika. I mi moramo popustiti jer moramo živjeti za neku sljedeću bitku – kaže José Viviens, lojalist Madura, komentirajući odluku Rodríguez da dopusti administraciji Donalda Trumpa kontrolu nad prihodima od venezuelanske nafte, glavnog pogonskog motora zemlje.
Viviens, mirovni sudac, bio je na parkiralištu svoje zgrade u Caracasu kada je u noći napada čuo jak fijuk, a zatim zaglušujuću eksploziju. Sagnuo se iza svog automobila, a kada je podigao pogled, helikopteri su letjeli zastrašujuće blizu njegove zgrade.
– Izvršili su invaziju na nas – bila mu je prva misao. Ne baš; saznao je nekoliko sati kasnije da je elitna postrojba američke vojske zarobila Madura u obližnjem kompleksu i ukrcala ga u helikopter.
Tko upravlja državom?
Rodríguez je na javnim događajima i sastancima s privatnim sektorom u Venezueli pokušala uvjeriti sve prisutne da ona, a ne Trumpova administracija, upravlja ovom južnoameričkom državom, iako kasnije priznaje da ima zajedničku agendu sa SAD-om, što je do prije nekoliko tjedana bilo nezamislivo.
– Narod Venezuele ne prihvaća naredbe nijednog vanjskog faktora. Narod Venezuele ima vladu, i ta vlada sluša svoj narod – poručila je Rodríguez na sastanku s naftnim izvršnim direktorima na kojem se razgovaralo o potpunoj izmjeni energetskog zakona.
Njezin prijedlog izmjena zakona, koji su zastupnici brzo usvojili, a ona ga u četvrtak potpisala, otvara naftni sektor zemlje za privatizaciju, čime se napušta jedan od ključnih stupova Chavizma. Rodríguez ga je predstavila nakon što je Trump ustvrdio da će njegova administracija preuzeti kontrolu nad izvozom venezuelanske nafte i oživjeti posrnulu industriju privlačenjem stranih investicija.
Mnogi u oporbi dugo su očekivali da će Madurovo svrgavanje, posebno ako ga predvodi Trump, odmah dovesti do toga da netko od njih preuzme vođenje zemlje. Trumpova odluka da surađuje s Rodríguez, umjesto s oporbenom lidericom i dobitnicom Nobelove nagrade za mir Maríom Corinom Machado, i dalje ih ostavlja zbunjenima.
“Novi politički trenutak”
Međutim, dok pristaše Machado i dalje traže signale da će je Bijela kuća suštinski uključiti u svoje planove za njihovu zemlju, ljudi u Venezueli su počeli testirati posvećenost Rodríguez onome što je nazvala “novim političkim trenutkom” za Venezuelu.
Danima deseci ljudi dežuraju ispred zatvora tražeći oslobađanje voljenih osoba za koje vjeruju da su pritvorene iz političkih razloga, uključujući novinare, aktiviste za ljudska prava i pripadnike vojske. Nekoliko oporbenih lidera koji više od godinu dana nisu viđeni u javnosti u Venezueli niti su davali izjave, ponovno se obratilo javnosti.
– Vjerujem da sudbina Venezuele ne može biti naftni sporazum i diktatura na čijem je čelu Delcy Rodríguez, jer bismo to jednostavno mogli definirati kao nastavak diktature – rekao je oporbeni lider Andrés Velásquez novinarima, pojavivši se nakon više od godine dana skrivanja.
Privatna televizijska postaja s nacionalnom frekvencijom u srijedu je čak emitirala snimku Machado kako se obraća novinarima u Washingtonu. Ni javni ni privatni mediji u zemlji godinama nisu prikazivali slične sadržaje.
Ipak, mnogi se Venezuelanci i dalje autocenzuriraju jer ih je duboko strah od represije vlasti. Njihove objave na društvenim mrežama ne spominju politiku. U pisanim ili glasovnim porukama na WhatsAppu ne kritiziraju vlast. Neki videopozivi uključuju pisanje i brisanje poruka kao dodatni sloj zaštite.
Nije bilo masovnih prosvjeda koji bi pozvali na novu vladu ili predsjedničke izbore. Nitko se nije usudio javno slaviti Madurovo zarobljavanje, čak ni oni koji su ga dugo željeli vidjeti s lisicama na rukama. Mnogi oporbeni lideri i dalje su u egzilu. Potjernice za Edmundom Gonzálezom, oporbenim kandidatom na predsjedničkim izborima 2024. godine, i dalje vise u zračnim lukama i vladinim institucijama.
Sin Margaret Garcíje danima nije mogao spavati nakon 3. siječnja. Nije se želio ni vratiti u školu jer ga je bilo strah da neće znati što učiniti ako se dogodi novi napad.
– Mislili smo da ćemo umrijeti – kaže García, prisjećajući se trenutka kada je njezina obitelj čula kako helikopter otvara vatru u blizini njihove zgrade od 15 katova, nedaleko od mjesta gdje je Maduro uhvaćen.
Strah njezina sina nije bio usamljen slučaj. Neki Venezuelanci i dalje strahuju od drugog napada ako vlada Delcy Rodríguez ne ispuni očekivanja SAD-a, iako Washington poručuje da ne planira daljnju eskalaciju.
García, koja radi kao učiteljica, kaže da ne može razumjeti kako itko može osjećati zadovoljstvo zbog američke operacije u kojoj su poginuli deseci ljudi. Ipak, vjeruje da bi pod vodstvom Rodríguez zemlja mogla vidjeti trajna gospodarska poboljšanja kojima se radnici nadaju već više od desetljeća.
Poput Garcíje, mnogi radnici u javnom sektoru preživljavaju s oko 160 dolara mjesečno, dok je prosječna plaća u privatnom sektoru prošle godine iznosila oko 237 dolara. Mjesečna minimalna plaća u Venezueli od 130 bolivara, odnosno oko 0,35 dolara, nije povećavana od 2022. godine, što je svrstava znatno ispod UN-ove granice ekstremnog siromaštva od 2,15 dolara dnevno.
– Vidimo da nam je jedan negativan trenutak donio pozitivne stvari – kaže ona, komentirajući potencijalne promjene koje, prema porukama Rodríguez, dolaze s očekivanim naftnim procvatom (boomom).
Scena.ba
