Predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini ponovno pokazuje svoj najproblematičniji obrazac: brutalnu diskreditaciju političkih protivnika, bez ikakvih granica, pa čak i bez političke dosljednosti.
U središtu tog procesa ovih se dana našao brigadni general Zdenko Lučić, koji istodobno trpi napade iz dva potpuno različita politička tabora: iz kruga Dragana Čovića i iz kruga Demokratske fronte, odnosno Slavena Kovačevića.
I tu počinje politički apsurd.
Kada navodne „suprotne strane” govore istim jezikom
U normalnoj političkoj logici očekivalo bi se da su Čović i Kovačević politički protivnici – ideološki, programski i birački. Međutim, kada je u pitanju Lučić, razlike očigledno nestaju. Kovačević u intervjuu za Avaz ide izravno na najosjetljiviju moguću temu, dovodeći u pitanje ratni kontekst i odgovornost Lučića formulacijom: „Zna li Lučić kao general nešto o zločinima HVO-a?”
Istodobno, iz Čovićeva političkog okruženja dolazi potpuno druga vrsta napada, ali jednako agresivna, u kojoj se Lučića označava kao „švercera i ratnog profitera”.
Različite etikete, a isti cilj. Može li itko ozbiljno vjerovati da je riječ o pukoj slučajnosti? Da se u isto vrijeme:
dovodi u pitanje ratni put jednog kandidata koji je general iz borbenog sektora
te ga se paralelno kleveće kroz etikete ratnog profitera.
Takva kombinacija nije politička rasprava, to je koordinirani i sinkronizirani obrazac napada, bez obzira na to postoji li formalni dogovor ili ne. Sinkronizacija u politici ne mora značiti tajni sastanak ili potpisani sporazum. Dovoljno je da dvije strane prepoznaju zajednički interes i diskreditiraju trećeg aktera koji im remeti pozicije koje drže već 24 godine.
Ono što posebno zabrinjava jest potpuni izostanak bilo kakve rasprave o programima, viziji ili rješenjima. Lučić je ponudio program koji je javno objavio, a ostali imaju program samo u napadima na časnog generala HVO-a i Vojske Federacije koji želi postati hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Umjesto da se građanima ponudi odgovor na ključna pitanja kao što su:
ekonomski razvoj
odlazak stanovništva
korupcija koja izjeda državu
institucionalna kriza,
javni se prostor zatrpava optužbama, insinuacijama i pokušajima osobne kompromitacije čovjeka koji je za svoj narod, Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku bio spreman dati ono najvrijednije, a to je život, još od početka 1991. godine, u vrijeme kada je Čović uživao u pozicijama i sinekurama bivšeg sustava JNA i SFRJ.
To što rade Čović i Kovačević nije politika – to je politička degradacija. A gdje je kandidatkinja Filipović, pitaju se mnogi? Sudjeluje li ona uopće u izbornom procesu 2026. ili je Lučić u pravu kada govori o lutkama na koncu Dragana Čovića u kontekstu njegovih dosadašnjih suradnica, rimujući njihova čudna imena?
Lučićeva tvrdnja o „sinergiji” više ne zvuči kao teorija
Kada je general Zdenko Lučić govorio kako „Čović i Komšić kao dvojac imaju sinergiju”, mnogi su to pokušali predstaviti kao političku retoriku. Međutim, kada se pogledaju konkretni primjeri od 26. svibnja 2026. godine, gdje na Danu HVIDRA-e Mostar Čović daje optužujuće i klevetničke izjave, a Slaven Kovačević istoga dana u Avazu upućuje pitanja generalu o zločinima HVO-a, postaje jasno da se u praksi događa upravo ono na što je Lučić u svojim nastupima upozoravao. Inače, dan mostarske HVIDRA-e je 30. svibnja, pa bi čelnici mostarske udruge mogli javnosti odgovoriti kako ih je Dragan Čović nagovorio da pomaknu svoju obljetnicu nekoliko dana ranije? Čime ih je zadužio? To je efekt zajedničkog djelovanja Čovića i Komšića protiv jednog kandidata. Možemo jasno konstatirati kako se potvrđuju izjave Lučića o postojanju dugogodišnjeg neformalnog saveza Demokratske fronte Željka Komšića i HDZ-a BiH Dragana Čovića.
Najopasnija poruka biračima
Najveći je problem ovakve situacije poruka koja se šalje biračima. A ta poruka glasi: ako nisi dio postojećih političkih struktura, bit ćeš napadnut sa svih strana. To obeshrabruje svaku ozbiljnu političku alternativu i učvršćuje ono što građani već desetljećima gledaju – zatvoreni krug moći koji se održava represijom, a ne argumentima. Ima samo jedna bitna stvar koju su previdjeli i Komšić i Čović. General u ovu priču nije krenuo samostalno, nije krenuo bez saveznika, nije krenuo bez pripremljenih međunarodnih projekata i potpore diplomatskog zbora. Zdenko Lučić nije čovjek koji će odustati od nauma i ideala da povede Bosnu i Hercegovinu u bolje sutra.
Sada je svima kristalno jasno; možda Čović, Komšić i Kovačević nikada neće sjesti za isti stol. Možda nikada neće priznati bilo kakvu povezanost. Ali politička realnost je jasna: kada se pojavi kandidat koji remeti odnose snaga, razlike između Komšića i Čovića nestaju i tu počinje zajednički obrazac napada. Nazvati to slučajnošću značilo bi ignorirati očigledno.
Njihova zajednička nesreća ovoga je puta u tome što general Zdenko Lučić ne obećava, već izvršava planirane zadatke.
Sandra Nižić / OTPOR.Media
