Italijanski novinar Franco Di Mare preminuo je u 68. godini nakon teške bolesti. On je bio reporter u Bosni i Hercegovini tokom rata, a kasnije i na drugim ratištima u svijetu. U Sarajevu je 1992. godine usvojio 10-mjesečnu djevojčicu Stellu.
O usvajanju Stelle govorio je u svojoj knjizi “Ne pitaj zašto”, na osnovu koje je snimljen i film “Anđeo Sarajeva”, a gdje je ispričao kako je došlo do usvajanje njegove kćerke. On je naime bio ratni reporter, a djevojčicu koju je usvojio vidio je prvi put prilikom posjete bombardovanom sirotištu.
“Bila je sreća da je samo dvoje djece povrijeđeno tada. Među mnogo plave djece primijetio sam jednu sa smeđom kosom, ona je također bila jedina koja se smiješila. Podigao sam je, privila se za moj vrat i to je bio početak. Zahvaljujući Crvenom krstu uspio sam odvesti djevojčicu u Italiju, a potom je i usvojio”, ispričao je on.
Di Mare je profesionalni novinar od 1983. godine, a 1995. postaje specijalni dopisnik, koji se bavi balkanskim ratom, te područjem Afrike i Centralne Amerike. Ispratio je većinu sukoba u posljednjih 20 godina, što uključuje BiH, Kosovo, Somaliju, Mozambik, Alžir, Albaniju, Etiopiju, Eritreju, Ruandu, Prvi i Drugi zaljevski rat, Afganistan, Istočni Timor i drugo.
U svom posljednjem intervjuu otkrio je da se razbolio na jednom od ratišta. Javljajući se iz svoje postelje, kući, priključen na respirator, kazao je kako su čestice azbesta, koje je udisao u ratnim zonama, kao ratni reporter, uticale na to da se ozbiljno razboli.
Knjiga “Ne pitaj zašto”, odnosno film “Anđeo Sarajeva” je zasnovan na ličnom iskustvu novinara, koji je u ljeto 1992. stigao u ratno Sarajevo.
Svoju priču počinje riječima, kojima izražava pripadnost Sarajevu: “Ja sam Sarajlija. U redu, ne govorim bosanski jezik i sve ono što uspijem da sastavim na jeziku Abdulaha Sidrana jedva mi dozvoli da preživim u restoranu. I, svakako, ne zaboravljam da sam se rodio u Napulju i da nemam dva pasoša, niti dvostruko državljanstvo. Pa ipak, moji korijeni se nalaze u vodama Posillipa i Miljacke; postao sam čovjek na ulicama Mergelline i u sokacima koji se penju uz Bjelave; moje osjećajno sazrijevanje slavilo je svoje obrede u drvoredima gradskog parka uz ulicu Caracciolo i među zanatlijskim uličicama Baščaršije, držeći za ruku Jasnu Mijušković. Njeno srce je uspijevalo obgrliti Napulj, Beograd, Rim i Sarajevo…”
Scena.ba
