Ovo otkriće otvara novo poglavlje u razumijevanju pradavnih civilizacija koje su nekoć nastanjivale sada potopljena prostranstva. Ekipa istraživača, koju predvodi dr. Kasih Norman sa Sveučilišta Griffith, bacila je novo svjetlo na ovo davno izgubljeno područje. Smatra se da su zajednice koje su živjele na sjeverozapadnom epikontinentalnom pojasu bile jedinstvene u svom prilagođavanju i načinu života. Potopljeni kontinent, danas prekriven oceanom, priča priču o preživljavanju, migracijama i neprestanom prilagođavanju prirodnim promjenama.
U blizini sjeverne obale Australije otkriveni su tragovi kopnenog masiva, nekoć doma pola milijuna ljudi. Potopljeni epikontinentalni pojas, koji je sve do unatrag nekoliko tisuća godina bio dom brojnim zajednicama, prostirao se na golemih 390.000 četvornih kilometara, što je veća površina od današnjeg Novog Zelanda, piše Indy100.
Studiju koju predvodi dr. Kasih Norman s australskog Sveučilišta Griffith otkrila je da je ovaj krajolik bio nevjerojatno bogat i kompleksan, različit od današnjeg australskog prostora, ali nastanjen populacijama koje su dijelile sličan jezik i kulturne izraze s onima u obližnjim područjima. Potonuli masiv bio je povezan s današnjim regijama zapadnog Arnhema i sjeverozapadnim Kimberleyjem, a njegovi tragovi i dalje se nalaze ispod morskih valova.
Kraj posljednjeg ledenog doba prije otprilike 18.000 godina označio je nagli porast globalne temperature i posljedično podizanje razine mora. Kao rezultat toga, dijelovi drevnog superkontinenta Sahula razdvojili su se, stvarajući sadašnje teritorije Australije, Nove Gvineje i Tasmanije. Iako se dugo smatralo da su potopljeni kontinentalni pojasovi bili siromašni resursima, novija istraživanja bacila su sumnju na tu pretpostavku. Brojni otoci uz australsku obalu, koji su nekoć bili dio tog velikog pojasa, otkrivaju arheološke dokaze o pradavnim nastambama.
[Foto: US Geological Survey]
Neočekivano otkriće
Prije nego što su dr. Norman i njezin tim poduzeli ovu studiju, arheolozi su imali samo teorije o životu na ovom nestalom tlu. No, rezultati istraživanja ukazuju da je ovo područje bilo izrazito bogato raznolikim staništima, uključujući arhipelage, rijeke i čak veliko unutarnje more. “Mozaik slatkovodnih i slanih područja”, kako ga opisuju istraživači, nudio je pogodne uvjete za život. Jedan od najvažnijih aspekata ovog krajolika bilo je unutarnje more Malite, koje je postojalo oko deset tisuća godina, pokrivajući više od 18.000 četvornih kilometara.
Analiza sugerira da je ovo područje moglo podržavati između 50.000 i 500.000 ljudi tijekom različitih povijesnih razdoblja. Najveća gustoća stanovništva zabilježena je tijekom posljednjeg ledenog doba prije oko 20.000 godina, kada je cijeli greben bio izložen i dostupan za život. Kako bi rekonstruirali ovu sliku prošlosti, znanstvenici su pomoću visokorezolucijskih karata oceanskog dna projicirali nekadašnje razine mora, otkrivajući da je niska razina mora stvorila arhipelag otoka koji su povezivali Sahul i indonezijski otok Timor. Ovi su otoci nastali prije 70.000 godina, a ostali su stabilni kroz nekoliko tisućljeća, omogućujući ljudima migraciju iz Indonezije u Australiju.
Tijekom zadnjeg ledenog doba, polarne ledene kape proširile su se, a razina mora pala je za 120 metara, izlažući ovo kopno prvi put u stotinu tisuća godina. Međutim, kada se ledeno doba završilo, razina mora se ponovno podigla, potapajući šelf i primoravši stanovništvo na preseljenje. Znanstvenici vjeruju da je ovaj proces povlačenja i ponovnog naseljavanja doveo do razvoja specifičnih kulturnih izraza, kao što su jedinstveni stilovi umjetnosti na stijenama u Kimberleyju i Arnhemu.
Zabilježeni usmeni predaji Prvih naroda Australije svjedoče o ovim događajima, s pričama koje se prenose više od 10.000 godina. Ova nova otkrića samo dodatno potvrđuju koliko je ključno uključiti znanja domorodačkog stanovništva u razumijevanje prošlih klimatskih promjena, ističu istraživači. “U suočavanju s izazovima budućnosti, potrebno nam je drevno znanje Prvih naroda kako bismo se uspješno prilagodili,” zaključuju.
