Na današnji dan 2025. godine preminuo je Josip Pejaković, jedan od najvećih i najautentičnijih bosanskohercegovačkih glumaca, pisaca i monodramskih umjetnika, čovjek čije je ime desetljećima predstavljalo sinonim za vrhunsku glumu, britku društvenu kritiku i iskrenu ljubav prema Bosni i Hercegovini. Njegov glas bio je glas običnog čovjeka, njegov osmijeh širio je toplinu, a njegove riječi često su bile jače od najglasnijih političkih govora. Pejakovićev umjetnički izraz bio je jedinstven, istodobno snažan, emotivan, duhovit i bolan, zbog čega je ostavio neizbrisiv trag u kazalištu, filmu, televiziji i književnosti. Njegov odlazak doživljen je kao veliki gubitak za bosanskohercegovačku umjetnost, a brojni umjetnici i građani isticali su da je otišao čovjek koji je cijelim svojim bićem nosio Bosnu i Hercegovinu u srcu.
Kazališne daske
Josip Pejaković je rođen 5. ožujka 1948. godine u Travniku, gradu nobelovca Ive Andrića i bogate kulturne tradicije, koji je obilježio njegovo djetinjstvo i oblikovao njegov pogled na život. Odrastao je među ljudima čije su mu životne priče kasnije postale nepresušan izvor inspiracije. Nakon završene osnovne i srednje škole u rodnom gradu otišao je u Sarajevo studirati glumu i već početkom sedamdesetih godina postao član ansambla Narodnog kazališta Sarajevo. Od prvih Pejakovićevih glumačkih koraka bilo je jasno da na scenu nije stigao još jedan talentirani glumac, nego umjetnik koji će svojim interpretacijama obilježiti čitavu jednu epohu bosanskohercegovačkog teatra. Na daskama Narodnog kazališta proveo je više od četiri desetljeća, ostvarivši više od pedeset velikih premijernih uloga i potvrdivši se kao jedan od najznačajnijih glumaca svoje generacije.
Tijekom bogate kazališne karijere tumačio je likove iz djela domaćih i svjetskih klasika. Svaka njegova uloga bila je nova lekcija iz glumačkog umijeća. Njegove interpretacije bile su izuzetno sugestivne, a publika ga je pamtila po snažnoj scenskoj energiji, uvjerljivosti i sposobnosti da s jednakom lakoćom igra i dramske i komične uloge. Pejaković nije glumio likove, on ih je živio. Njegovi junaci bili su ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim slabostima, tugama, nadama i snovima, zbog čega su njegove predstave ostavljale dubok emocionalni utisak. Publika mu je vjerovala jer je na sceni uvijek bio iskren.
Legendarne monodrame
Najveću popularnost Josip je stekao svojim legendarnim monodramama „Oj živote“, „On meni nema Bosne“ i „O, izbjeglice“ koje su postale antologijska ostvarenja bosanskohercegovačke kulture. U njima je kroz humor, ironiju i snažne emocije govorio o običnom čovjeku, društvenim nepravdama, identitetu, ratu i ljubavi prema domovini. Njegovi monolozi često su prelazili granice teatarske umjetnosti i postajali svojevrsni društveni komentar, zbog čega su ih generacije gledatelja citirale i pamtile. Malo je umjetnika koji su uspjeli sami stati pred publiku i gotovo dva sata držati njenu potpunu pozornost. On je to činio s nevjerojatnom lakoćom. Smijeh je znao pretvoriti u suze, a tugu u nadu.
Njegove monodrame nisu bile samo predstave, nego i ogledalo Bosne i Hercegovine, svih njezinih ljepota, rana, ponosa i bola. Govorio je jezikom naroda. Nije birao teške riječi kako bi zvučao mudrije. Josipova mudrost bila je u jednostavnosti. Znao je da običan čovjek najbolje razumije istinu ispričanu iskreno, bez uljepšavanja. Upravo zbog toga njegove rečenice i danas žive među ljudima, prenose se s generacije na generaciju i citiraju u svakodnevnim razgovorima.
Pisac i sevdalija
Jednako snažan trag Pejaković je ostavio i na filmu i televiziji. Njegovi likovi nisu bili heroji iz bajki, nego ljudi koji se bore sa životom, nepravdom i vlastitim dilemama. U svakoj ulozi donosio je dio sebe, odnosno posebnu emociju koja se nije mogla naučiti niti odglumiti. Posebnost kojom se izdvajao u svojim filmskim ulogama davali su mu urođena prirodnost, snažna ekspresija i uvjerljiv prikaz ljudi koji se bore s teškim životnim okolnostima. Glumio je u brojnim ostvarenjima, među kojima se osobito izdvajaju „Kuduz“, „Savršeni krug“, „Ljudski faktor“, „Kuća pored puta“ i „Teško je biti fin“.
Josip Pejaković je bio i veoma talentiran pisac. Osim spomenutih monodrama, pisao je scenarije i knjige u kojima je na prepoznatljiv način opisivao bosanskohercegovačku svakodnevicu. Njegov književni izraz odlikovali su iskrenost, humor, “narodski” jezik i duboka humanost. Posebnu pozornost posvećivao je očuvanju bosanske tradicije i sevdalinke, koju je smatrao jednim od najvažnijih simbola kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine i koja je imala počasno mjesto u njegovom srcu. Govorio je da se u sevdalinci krije duša Bosne, njezina povijest i njezina emocija. Zato je cijeloga života nastojao sačuvati ono najvrjednije što ova zemlja ima, njezine ljude i njihovu priču.
Bio je i autor dokumentarne televizijske serije „U ime naroda“, u kojoj je obilazio različite krajeve Bosne i Hercegovine i razgovarao s običnim ljudima. Kroz njihove životne priče prikazivao je bogatstvo različitosti zemlje, ali i probleme s kojima se njezini građani svakodnevno suočavaju. Ta emisija dodatno je učvrstila njegov status umjetnika koji je bio blizak narodu.
Brojne nagrade
Tijekom života Pejaković je dobio brojne nagrade za svoj umjetnički rad, među kojima su Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Zlatni lovorov vijenac MESS-a za doprinos teatarskoj umjetnosti, nagrada ZAVNOBiH-a za životno djelo te mnoga druga priznanja koja svjedoče o njegovom iznimnom doprinosu kulturi Bosne i Hercegovine. Između ostalog, bio je poznat i po tome što nikada nije izbjegavao javno iznijeti svoje mišljenje. Otvoreno je govorio o društvenim problemima, nepravdi i položaju umjetnika, uvijek ostajući dosljedan svojim uvjerenjima. Govorio je kada je bilo najteže, upozoravao kada su drugi okretali glavu i branio vrijednosti u koje je vjerovao.
Njegova ljubav prema Bosni i Hercegovini nikada nije bila deklarativna. Pokazivao ju je djelima, riječima i neumornom brigom za njezinu kulturu, tradiciju i običnog čovjeka. Zbog svoje hrabrosti, neposrednosti i iskrenosti uživao je veliko poštovanje među kolegama i publikom.
Josip Pejaković ostaje upamćen kao umjetnik izuzetnog talenta, čovjek snažne riječi i neiscrpne energije. Njegove predstave, knjige, filmske uloge i monodrame nastavljaju živjeti među publikom, podsjećajući da istinska umjetnost nadilazi vrijeme i da glas velikih umjetnika nikada ne utihne. Kada je napustio ovaj svijet, Bosna i Hercegovina nije izgubila samo velikog glumca. Izgubila je jednog od svojih najprepoznatljivijih glasova. Ostale su pozornice koje će ga pamtiti, filmske trake koje će čuvati njegove uloge, knjige koje će svjedočiti o njegovoj misli i tisuće gledatelja koji će ga se sjećati sa zahvalnošću. Jer postoje umjetnici koji odigraju ulogu i odu. A postoje oni koji postanu dio kolektivnog pamćenja jednog naroda. Josip Pejaković pripada toj rijetkoj skupini. Njegov glas možda je utihnuo, ali njegove iskrene, hrabre i ljudske riječi i dalje odzvanjaju Bosnom i Hercegovinom. Zato Josipa Pejakovića ne pamtimo samo kao vrhunskog glumca, nego i kao čovjeka koji je Bosnu nosio u srcu, a njezinu dušu pretočio u umjetnost. Takvi ljudi ne odlaze zauvijek. Oni nastavljaju živjeti u svojim djelima, u sjećanjima publike i u vremenu koje dolazi.
Scena.ba
