Rezolutno i glasno lupio je PSG šakom po stolu i odgovorio na pitanje tko je pravi gazda europskog nogometa. Dvije krune nisu ga umorile, pariški velikan i dalje igra najbolje pa nisu izostali ni komplimenti da se radi o “drugoj dimenziji u odnosu na Barcelonu”. Što su ogromne i teške tvrdnje jer Blaugrana je u mnogočemu fantastična. Dugo iščekivani okršaj i pojedine najave kako bi Barcelona jedina mogla biti jača od momčadi Luisa Enriquea dobili su epilog u potvrdi da će Hansi Flick i njegovi dečki itekako još morati raditi ne bi li eventualno na kraju sezone, u nekoj spektakularnoj završnici, to doista i postali. Katalonci su i u porazu demonstrirali da imaju kapacitet za velike djela, no u Gradu svjetlosti nisu pokazali sav sjaj na licu, njihov trener dijelom je i svjesno sačuvao “najbolju šminku”
Ako Luis Enrique ne bi darivao Lamineu Yamalu šansu za iskupljenje u večeri u kojoj ga je PSG “istjerao iz utakmice”, dok je na terenu bio Lucas Hernandez, što je iskoristio za vrhunsku pogodak, pitanje je bi li pobjeda domaćina bila još uvjerljivija od 4:2, ali bi bila sigurnija. Što mu je trebala zamjena u 78. minuti, da na lijevog beka uvede veznjaka Zairea–Emeryja koji je u prvoj akciji grubo pogriješio i otvorio prostor kakav mu u niti jednom trenutku Hernandez nije dao? Pritom Francuz nije samo ukrotio velikog kandidata za Zlatnu loptu, nego je i zabio gol za 2:1. Kad se zna da PSG ima i Nuna Mendesa, trenutačno ozlijeđenog, a koji je Yamala “anestezirao” u osmini finala Svjetskog prvenstva igrajući za Portugal, to je još jedan argument zašto se ne mora bojati Barcelone.
Međutim, Yamal nije “izuven iz kopački” samo zbog Hernandeza, ne, i on i cijela Barcelona najviše su patili zbog fantastičnog presinga i brzine PSG-a na koje nisu imali odgovor. Koliko su god Katalonci briljantni tehničari, a njihova igra s jakim šablonama, što ih je dovelo do nekoliko šansi, PSG je bio energičniji, agresivniji, u svakoj reakciji brži, ne samo sprinterski, više je trčao i moćnije pritiskao, odbacio je Barcu u osnovnom posjedu 20-30 metara unatrag u odnosu na njezine standarde, na taj način i Yamal je bio daleko od gola. Postajao je nervozan, griješio je, a Joao Neves i Kvaratskhelia priskakali su Hernandezu da otežaju dotok lopte do njega i od njega. To je za Yamala najbolji lijek.
U isto vrijeme obrambena igra Barcelone ponovno je bila puna rupa, a i sredina neuvjerljijve po pitanju defenzive. Tempo specijalno nije bio u stanju pratiti Bernal koji se iznenađujuće našao u prvoj postavi. Tu se krije jedan od aduta koje Flick nije do kraja stavio na stol jer čuvao je Rodrija veći dio utakmice za nedjeljni El Clasico, dijelom i Raphinhu. To sigurno neće ponoviti ako se u odlučujućim ogledima sastane s PSG-om. Rodri može ustabiliti i zadnji red, koji će i sam morati znatno bolje. Dodatan faktor je što Barci ovog časa nedostaje svježine. Zato nije samo gubitnik, dobila je lekciju iz koje može puno naučiti. Premda je još jedno pitanje u zraku – hoće li joj za najveći rezultat nedostajati prava devetka? Za ogled s Realom ostala je bez ozlijeđenog Danija Olma.
Lamine Yamal ima klasu za Zlatnu loptu, ali ovaj je susret, kao i činjenica da su u protekloj sezoni ispali od Atletica u četvrtfinalu, te da je na Svjetskom prvenstvu dao samo jedan gol, aktualizirao i pitanje – je li već zreo za nju? Nogometna zvjezdana galaksija trenutačno živi u nevjerojatnom paradoksu, ispunjena je sjajnim igračima koji svi redom po klasi mogu postati laureati – Yamal, Mbappe, Haaland, Rodri, Dembele, Kvaratskhelia, Bellingham, Raphinha, Kane – ali da se Zlatna lopta dijeli po kriteriju kako je dana Luki Modriću 2018. godine, za 2026. trebao bi je dobiti – Fabian Ruiz!
Na Parku prinčeva vidjeli smo moćnog prvaka Europe kojeg su ozljede glavnih vedeta i jedna pogrešna izmjena koštale da ne dobije i dominantnije i čiji je nogomet natjerao Joana Garciju na čak deset obrana, kao i sjajan igrački stil Barce protkan asovima posebnog kova, ali iznad svih svjedočili smo još jednoj demonstraciji savršenstva u prikazanju igre jednog veznog igrača. Vjerojatno je Luisu de la Fuenteu draži Pedri kojeg je imao u rukama još “dok mu je mijenjao pelene”, ali morao ga je žrtvovati jer znao je da naslov svjetskog prvaka može osvojiti samo s Fabianom Ruizom.
Vjerojatno bi i Luis Enrique, ljubitelj mladih, gurnuo u prvi plan još kakvog poletarca, a ne 30-godišnjaka, kad bi to imalo i najmanje pokriće, ali kako se taj čovjek kreće, kako zatvara, kako otvara, kako sve radi kao da je već prije pogledao utakmicu pa zna što će se dogoditi i gdje treba doći, to je fascinantno. S toliko tehničke klase i šmeka daje oblik i fluidnost igri Španjolske i PSG-a, prvaka svijeta i Europe. Kao Modrić svojedobno Realu i Hrvatskoj. Zaslužio je četvrti gol, kad već Zlatnu loptu nikad neće dobiti! Kraj toliko briljantnih igrača bio je najbolji! PSG i Barca ispunili su sva očekivanja, šteta je što u Ligi prvaka nema više takvih utakmica.
Scena.ba
