Početkom kolovoza, dok su ukrajinske snage probijale rusku granicu na putu da zauzmu oko 620 četvornih kilometara ruskog teritorija u regiji Kursk, Kremlj je tvrdio da ima sve pod kontrolom – državni mediji izvijestili su da ruski vođa Vladimir Putin kompetentno organizira pomoć za stanovništvo regije i usmjerava vojne snage da slomi osvajače. “Vojska kaže da Kijev nije uspio postići svoj cilj osiguranja uporišta u ruskoj regiji”, izvijestila je prokremaljska mreža RT dan nakon početka ukrajinske ofenzive na ruskom teritoriju.
No, na ruskim društvenim mrežama raspoloženje je bilo manje optimistično. Potpuno iznenadivši rusko vojno vodstvo, ukrajinske snage su pregazile granicu i zarobile stotine Rusa. Deseci tisuća stanovnika su pobjegli, a u danima i tjednima koji su uslijedili, činilo se da ruske snage nisu mogle izvesti značajan protunapad. Dva bojnika, jedan od najpopularnijih proratnih nacionalističkih kanala na aplikaciji za razmjenu poruka Telegram, koji ima 1,2 milijuna pretplatnika, žalio se na nesposobnost zapovjednika vojske Valerija Gerasimova i “njegovih pokrovitelja u Kremlju”. Inače je izravna kritika ruskog predsjednika rijetka na društvenim mrežama pod kontrolom države, ali odjednom je sam Putin bio meta. “On uništava zemlju”, glasio je komentar na OK-u, ruskoj platformi društvenih medija popularnoj među starijom populacijom. “Volio bih da se već ustrijelio. Mučno je gledati”.
I nisu to bile izolirane izjave. Prema Filter Labsu, tvrtki za analizu podataka koja koristi umjetnu inteligenciju za analizu ruskih društvenih medija, državnih medija i ekonomskih podataka, online podrška Putinu naglo je pala nakon početka ofenzive na Kursk i raspoloženje je ostalo negativno tijekom kolovoza. Sadržaj mnogih od ovih negativnih komentara nije bio suptilan. “Čini se da se naš veliki strateg usrao, ima još toga”, napisao je jedan. Drugi je čak eksplicitno izrazio neuspjeh ruske propagande. “Na TV-u slamamo (ukrajinsku uvredu), zauzimamo naselja jedno po jedno i sve nam ide dobro”, napisao je jedan komentator. “Ali u stvarnosti, oni bombardiraju regiju Belgorod, izvršili su invaziju na Kursk, bombardiraju gradove u ruskom zaleđu, a teroristički napadi se događaju jedan za drugim”.
Prema Filter Labsu, ovakav pad javne potpore Putinu nije zabilježen od pokušaja državnog udara vođe Wagnerovih paravojnih snaga Jevgenija Prigožina u ljeto 2023. U tjednima nakon preokreta u Kursku, nekoliko popularnih proratnih Telegram kanala izbrisalo je najnegativnije komentare na račun Kremlja od ljeta. Ali u blizini prvih linija, javno raspoloženje nije se promijenilo. Čak je i rusko ispitivanje javnog mnijenja, čiji nalazi često daju odgovore koji su previše prorežimski, pokazalo trotjedni pad Putinove popularnosti. Uobičajenih 60 posto onih koji “u potpunosti odobravaju” Putinovo vodstvo palo je na 50 posto.
U kriznim trenucima sustav kontrole se raspada
Ovi nalazi ukazuju na temeljni problem u Putinovom informacijskom sustavu. Od početka svoje invazije na Ukrajinu 2022. godine, vlada je gušila liberalne medije u Rusiji, prisiljavajući neovisne novinske organizacije da zatvore poslovanje ili isele iz zemlje i blokirajući pristup platformama poput Facebooka, Instagrama i Twittera. Otkad je rat počeo, Putin je dopustio mnogim glavnim stupovima ruske države – vojsci, Federalnoj sigurnosnoj službi (FSB), predsjedničkoj administraciji i plaćeničkim snagama – da nadziru svoje popularne proratne društvene medije, a posebno Telegram kanale, koje koriste za napade jedni na druge i guraju vlastite interese. Osim promicanja politike Kremlja, ovo omogućuje Putinu da uravnoteži snage među tim centrima moći i da ih drži u napetosti. U međuvremenu, obični Rusi mogu izbaciti dio svojih frustracija na društvenim medijima – sve dok ne kritiziraju vođu ili odluke o ratu.
Međutim, u kriznim trenucima poput invazije na Kursk, ova kombinacija službene propagande i internetske kontrole i ravnoteže unutar elita izostaje. Ovi lomovi ne znače da unutar Rusije postoji neki skriveni masovni pokret koji podržava liberalne ideje ili se protivi ratu, ali otkrivaju središnju slabost u propagandnom sustavu Kremlja, onu koja se ne odnosi samo na razotkrivanje kremaljskih dezinformacija o njegovim ratnim zločinima ili ocrnjivanju Ukrajinaca. Razotkrivanje laži, govora mržnje i poticanja na genocid je moralno ispravno i ključno za utvrđivanje istine. No, osporavanje takvih izmišljenih priča unutar Rusije vjerojatno neće potkopati Putinov ratni stroj ili stisak režima nad ruskim društvom.
Umjesto toga, ključne ranjivosti u Putinovom informacijskom sustavu odnose se na granice kontrole i kako to utječe na opće povjerenje režima u svoju sposobnost da vodi rat. Međunarodni partneri Ukrajine moraju razumjeti specifične načine na koje su organizirani tokovi informacija u Rusiji – koje agende, medije i publiku Kremlj smatra važnima za omogućavanje njegovih ratnih napora i kako se ti odnosi mogu poremetiti. Pukotine u kontroli Kremlja nad onim što Rusi govore i čine leže duž dvije osi – dugoročnih pritužbi s kojima se režim bori i iznenadnih šokova koji su previše složeni da bi ih njegov propagandni model obuzdao.
Kao što je primijetila Marija Snegovaja sa Sveučilišta Georgetown, Kremlj je redovito uspijevao izgraditi podršku javnosti za svoje ratove, čak i prije doba nemilosrdne cenzure koja postoji danas. Primjerice, u rujnu 2015. godine, na pragu ruske intervencije u sirijskom građanskom ratu, Levada centar, nezavisna ruska organizacija za ispitivanje javnog mnijenja, otkrila je da se 69 posto stanovništva protivi pružanju izravne vojne pomoći sirijskoj vladi. Unutar mjesec dana, međutim, mišljenje se dramatično promijenilo – 72 posto podupiralo je kampanju ruskog bombardiranja u Siriji. Slično tome, u prosincu 2021. samo je osam posto Rusa smatralo da bi Rusija trebala poslati vojne snage u borbu protiv ukrajinske vlade. Do veljače 2022. godine, 68 posto iskazivalo je podršku akciji ruskih snaga u Ukrajini, što je brojka koja je idućeg mjeseca porasla na 80 posto.
Utjecaj rata na interese običnih Rusa
Iako se može činiti da takve promjene naprosto pokazuju da se stanovništvo prilagođava politikama režima, podaci istraživanja također su otkrili važnu vezu između popularne potpore ratu i osjećaja nacionalne identifikacije Rusa. U studijama su, primjerice, Rusi pokazali korelaciju između visokih razina kolektivnog narcizma (ideja da je Rusija superiorna u odnosu na druge zemlje), kolektivne ogorčenosti (uvjerenje da Ruse ocrnjuju autsajderi) i podržavanja rata. Stoga, kada Kremlj tvrdi da bi Rusija trebala ići u rat u ime svog povijesnog carstva i pokazati svijetu da je “ponovno velika”, on iskorištava stavove koji su već prisutni u ruskom stanovništvu, stoji u analizi Petera Pomerantseva, višeg suradnika na Sveučilištu Johns Hopkins, objavljenom u časopisu Foreign Affairs.
Čak i sada, nakon više od dvije i pol godine borbi, većina anketa pokazuje da Rusi općenito podržavaju, ili barem pristaju na rat, iako se čini da se neke pukotine vide. U visoko cenzuriranom online okruženju, malo je pritužbi na goleme stope ruskih gubitaka, a kamoli izraza sućuti prema Ukrajincima. Ipak, ljudi su otvoreno zabrinuti kada rat utječe na njihove vlastite interese.
Primjer su medicinske usluge. Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu državna potrošnja u ovom sektoru naglo se smanjila, dok je potrošnja za obranu porasla. U svom proračunu za 2023. Kremlj je srezao izdatke za medicinske usluge za 23 posto, što je dramatičan pad. Građani su se na društvenim mrežama žalili na dugo čekanje na osnovne medicinske usluge zbog nedostatka osoblja, opreme, poput respiratora koji nisu u funkciji, te manjka cjepiva i kemoterapije. Sveukupni sentiment prema medicinskim uslugama na društvenim mrežama je opao. U studiji o učincima ruske propagande iz ožujka ove godine, Filter Labs je pokazao da su državni mediji, kako bi to nadoknadili, posvetili veliku pozornost novim medicinskim ulaganjima koja vlada navodno provodi i načinu na koji su ruske medicinske tvrtke prevladale zapadne sankcije. Propagandna ofenziva nakratko je podignula javno raspoloženje, ali vlastita iskustva ljudi pričala su drugačiju priču, a njihova su mišljenja oko ovog pitanja ubrzo opet postala kritična.
Vlada se suočila s nekim od istih izazova u pogledu gospodarskih pitanja. Usred stalne visoke inflacije, Rusi se čak i u najprosperitetnijim regijama žale da im plaće vrijede sve manje. Dug kućanstava je porastao – 16,9 posto između 2021. i 2022. te još 18,1 posto između 2022. i 2023. Rusi sve više koriste kratkoročne zajmove pa čak i zajmove za plaćanje računa. Kremlj je odgovorio promoviranjem činjenice da se plaće povećavaju, uključujući i siromašne regije poput Burjatije u južnom Sibiru. U međuvremenu su Središnja banka i Ministarstvo rada financirali poseban program obrazovanja javnosti o financijskoj pismenosti kako bi upozorili na opasnosti brzih zajmova i mikrozajmova. I sada postoje znakovi da nakon dvije godine povjerenja potrošača, potaknutog ratnom ekonomijom, tjeskoba raste – “indeks povjerenja potrošača” Levada centra pao je za 8 posto u kolovozu, u isto vrijeme kada je se odvijao ukrajinski upad u Kursk. Sve više Rusa govori da im se ekonomska situacija pogoršala tijekom prošle godine i da su zabrinuti za budućnost.
Ekonomske brige mogu prerasti u nasilje
Ekonomska pitanja često su glavna briga i za obitelji vojnika. Kremlj sada nudi ekstravagantne plaće i bonuse do 38.000 dolara muškarcima koji potpišu ugovore s vojskom. Kao što je stajalo na jednom plakatu za zapošljavanje: “Dok služite svojoj domovini za slavu, moći ćete dovršiti renoviranje kuće i kupiti nove uređaje za svoju kuhinju”. No, autor navodi da, kada je razgovarao s novinarima koji još uvijek prate siromašnije krajeve iz kojih dolaze mnogi vojnici, rekli su da su obitelji u tim krajevima zabrinute zbog toga što vlada ne plaća odštetu za poginule vojnike. Neki strahuju da se poginule vojnike namjerno ostavlja na bojištu kako ih država nikada ne bi morala identificirati i tako izbjegla isplatu odštete.
Ponekad su ekonomske brige Rusa prerasle u nasilje. Ruski medijski analitičar i suradnik na Sveučilištu Južne Kalifornije u egzilu, Vasilij Gatov kaže da kada je prošle godine došlo do nestašice jaja, neki su ljudi počeli napadati uzgajivače peradi kriveći ih za to. Ova epizoda govori mnogo o ponekad paradoksalnim učincima propagande Kremlja – usred glasina o problemima u opskrbnom lancu i porastu cijena, Kremlj je napravio žestoku kampanju uvjeravajući narod da ima dosta jaja. Rezultat je bio da su građani pretpostavili suprotno i požurili kupiti sva dostupna jaja, tako samo pojačavajući krizu.
Za svakoga tko obrati pozornost, često postoji upečatljiv jaz između ruskih vijesti koje zvuče umirujuće i nezadovoljstva tim istim razvojem događaja na ruskim društvenim medijima. Uz dugoročna gospodarska pitanja, propagandnom stroju Kremlja bilo je još teže nositi se s golemim, neočekivanim šokovima povezanim s ratom. Putinova djelomična mobilizacija u jesen 2022. godine, primjerice, rezultirala je ubrzanim i neočekivanim masovnim iseljavanjem. Kremlj je putem interneta plasirao pozitivne narative o toj mjeri, što je kreiralo pozitivnije stavove javnosti na otprilike dva tjedna, da bi nakon toga ponovno potonuli u negativu. Stoga je Kremlj pojačao poruke oko tog pitanja, ali samo da bi ponovno vidio pad javnog raspoloženja. Sa svakim novim valom propagande, sposobnost Kremlja da održi javnu podršku mobilizaciji postajala je manje učinkovita.
Tu je također i zapanjujuća Prigožinova pobunu u lipnju prošle godine. Dok je njegova plaćenička grupa Wagner marširala prema Moskvi, državni mediji jednostavno su zašutjeli, čekajući upute. Također je brzo postalo jasno da ruske elite, vojska i šira javnost nisu bili posebno raspoloženi i zainteresirani da zaustave pobunjenike. Dok je zemlja s hladnom znatiželjom pratila događaje, neki popularni ruski vojni blogeri stali su na Prigožinovu stranu. Na kraju Prigožin nije iskoristio svoju prednost, a dva mjeseca kasnije eliminiran je u zrakoplovnoj nesreći. No, ta je epizoda pokazala koliko se lako kremljevski propagandni stroj može zaglaviti i da kad se to dogodi, različiti ruski krugovi moći neće požuriti u pomoć predsjedniku, već će čekati svoju priliku da napadnu.
Kursk je bio prilika
Upad u Kursk najnoviji je takav šok. U tjednima od početka ukrajinske ofenzive, vlada je neprestano pokušavala umanjiti značaj operacije i tvrditi da ruske snage rješavaju problem. Ali Moskvi je bilo teško sakriti prvu veliku invaziju na rusko tlo nakon Drugog svjetskog rata. Čak su se i državni mediji usudili kritizirati Putinov odgovor. “Stanovnici regije Kursk vjeruju da ih je vlada napustila”, glasio je jedan naslov.
U svakom od ovih šokova, Kremlj je pokazao nesposobnost da se nosi s nepredviđenim događajima. Neposredno nakon upada u Kursk i Prigožinove pobune, ruska državna televizija, naviknuta na diktat odozgo, ostavljena je da se koprca. Kada mediji pod kontrolom države ne dobiju odmah upute kakav stav da zauzmu, kada nacionalisti na Telegramu dopuste da ih emocije svladaju i ne dobiju jasne naredbe, tada se domoljubni pseudopluralizam koji gaji režim odjednom uruši, ostavljajući režim razotkrivenim i nesposobnim.
Možda je lako zaključiti da je Putinova željezna vladavina otporna na privremene slabosti u manipuliranju javnim diskursom i ponašanjem, ali čak i u Rusiji ti su pomaci važni jer pokazuju da država nije u stanju kontrolirati društvo po svojoj želji. Valja obratiti pozornost na čudan ruski ritual izbora, unatoč činjenici da svi znaju da će Putin pobijediti. Kao što su Stephen Holmes i Ivan Krastev tvrdili još 2012. godine, Kremlj se oslanja na očiglednu prijevaru glasača i na upućivanje državnih službenika kako da glasaju. Cilj nije nikoga uvjeriti da su izbori slobodni i pošteni, već pokazati da ih je vlada sposobna namjestiti i da ima moć natjerati građane da sudjeluju u farsi.
Prema tome, svaka percipirana erozija kontrole Kremlja nad javnim govorom i ponašanjem prijeti Putinovom statusu cara. Režimu to također vjerojatno budi loša sjećanja iz kasne sovjetske ere. Trenutačne elite u Kremlju vidjele su kako se lako gubi kontrola 1989. godine, kada je središnja Europa brzo izmakla iz stiska Moskve, te ponovno 1991. kada se naizgled čvrst Sovjetski Savez raspao. Danas je Putin u stalnoj potrazi za bilo kakvim znakovima ponavljanja toga i u skladu s tim je oblikovao svoj pristup. Kada vodstvo primijeti da gubi kontrolu nad društvenim diskursom i ponašanjem, mijenja politiku. Ponekad Kremlj pojačava cenzuru, ali također može jednostavno preokrenuti nepopularan plan. Stoga se Kremlj dosad suzdržavao od još jedne mobilizacije, unatoč hitnim potrebama vojske za ljudstvom. A na samom bojnom polju, kad god ukrajinske snage potisnu Rusiju nazad, kao što su učinile s ruskom crnomorskom flotom, Putin se povlači umjesto da riskira situaciju u kojoj više ne bi imao kontrolu.
Britanski poučak iz Drugog svjetskog rata
Kao što je poljski ministar vanjskih poslova Radek Sikorski ustvrdio u rujnu, ako Zapad želi zaustaviti Rusiju, mora promijeniti Putinove kalkulacije o rizicima i troškovima s kojima se suočava kod kuće zbog vođenja rata sada i novih ratova u budućnosti. Za to će biti potrebne pobjede na bojnom polju, učinkovito ekonomsko ratovanje, diplomatsko jedinstvo i nužno stalno naoružavanje ukrajinskih snaga.
No, informacije također imaju presudnu ulogu, što se već pokazalo u nekim od najvećih ratova dvadesetog stoljeća. Nastojanje da se utječe na ruski diskurs i ponašanje nije različito od izazova s kojim se Velika Britanija suočila u postupanju prema građanima nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu. U početku su se Britanci nadali da mogu potaknuti demokratski protupokret u Njemačkoj, ali na kraju su shvatili da je to beznadno. Kakve god liberalne vrijednosti pojedini Nijemci privatno imali, nije bilo ozbiljnog prodemokratskog pokreta koji bi podržali. Promatrajući narodnu nacionalnu frontu koju je Hitler godinama gradio, Lord John Reith, britanski ministar informiranja i osnivač BBC-ja, zaključio je: “Možda postoji nezadovoljstvo, ali ono nema glasa… To je ratni stroj koji morate pobijediti”.
Međutim, dvije godine nakon početka rata britanski komunikacijski napori su se okrenuli u drugom smjeru. Iako su se neki dijelovi vlade i dalje nadali da se demokratska vizija Njemačke ipak može ostvariti, novi dio unutar Izvršnog odbora za političko ratovanje, tijela koje je nadziralo sve britanske vanjske komunikacijske napore, pokušao je primijeniti pragmatičniji pristup – organizirat će desetke subverzivnih radio postaja, letke i novine koji će biti usredotočeni na ekonomiju, raskole između vojske i nacističke stranke, napetosti između Njemačke i njezinih saveznika te potisnuti bijes koji su mnogi obični Nijemci osjećali prema birokraciji. Cilj nije bio Nijemce pretvoriti u demokrate, već potaknuti ljutnju, ljubomoru i želju ljudi da brinu prvenstveno o sebi, što često može potkopati državnu propagandu o “nacionalnoj veličini”.
Britanska kampanja nije bila sasvim uspješna. Postaje koje su prikrivale svoje porijeklo ubrzo su razotkrivene, kao što bi bile i danas. Bilo je loših eksperimenata s dezinformacijama, koje su se kao bumerang vratile saveznicima, što je upozorenje svakome tko i danas želi oponašati takvu taktiku. No, kada je britanski tim utvrdio koje su prave informacije za pokretanje običnih Nijemaca, rezultat je bio impresivan.
Do 1943. viši dužnosnici SS-a žalili su se na subverzivni učinak britanskih postaja na njemačkom jeziku, koje su postale jedne od najpopularnijih u Münchenu. Brzinske neočekivane ankete koje su Britanci proveli s njemačkim ratnim zarobljenicima pokazale su da je do 1944. oko 50 posto pratilo njihove prijenose. Pojedinosti o vojničkim životima i prljavo rublje o unutarnjoj nacističkoj korupciji koju su te postaje širile bile su toliko bogate informacijama da su nacističke vođe natjerali da posumnjaju na curenje informacija unutar samim elita, što je dovelo do paranoje i uhićenja.
Nova prilika za zapadno informacijsko ratovanje
Poput svojih britanskih kolega prije osamdeset godina, zapadni saveznici Ukrajine također moraju preusmjeriti način na koji koriste informacije protiv svojih neprijatelja. U onoj mjeri u kojoj postoje bilo kakvi napori u komunikaciji s Putinovom Rusijom koje podupire Zapad – a ima ih vrlo malo, poput onih koje nadzire Američka agencija za globalne medije ili Svjetske usluge BBC-ja – oni u velikoj mjeri pokreću malu populaciju liberala, a s time i logiku klasičnog zapadnog novinarstva. Predstavljajući izazov za laži i lažne narative Kremlja o ratu, ovaj napor održava plamen istine i mudro je ulaganje u budućnost, pomažući u razvoju postimperijalne vizije Rusije koja se ne definira porobljavanjem i dominacijom nad drugima. No, kako bi sada aktivno potkopali ruski ratni stroj, Kijev i njegovi partneri morat će pokrenuti fokusiranije i preciznije komunikacijske napore.
U prvom redu, Europa i Sjedinjene Države moraju pronaći načine kako iskoristiti i pogoršati situaciju s Putinovim manjkom kontrole, osobito u trenucima povećanog nereda. Nakon Kurska, još jedan takav šok – kao što je iznenadna dozvola Ukrajini da napada mete unutar Rusije, izazivajući novi val neizvjesnosti u cijeloj zemlji – mogao bi dovesti Kremlj u situaciju u kojoj bi osjetio da gubi kontrolu nad ruskim društvom. Postoje mnogi drugi potezi koji bi mogli izazvati slične šokove. Za razliku od složenih opcija koji okružuju vojne akcije i ovlaštenja, informacijske inicijative nose mali rizik da dovedu do izravne vojne eskalacije – dapače, sama Rusija već dugo iskorištava tu činjenicu, napadajući demokratske zemlje informacijskim ratovanjem, svjesna da Zapad malo može učiniti da odgovori. Iako Sjedinjene Države i njihovi europski partneri ne trebaju oponašati ruski način korištenja dezinformacija, oni također mogu profitirati od ove ne-vojne strategije.
Novo istraživanje o naporima Kremlja da upravlja onim što Rusi govore i rade tijekom rata sugerira niz potencijalnih tema za javne informativne kampanje u zemlji. Jedna se odnosi na vojsku i obitelji vojnika, nametanjem pitanja o novčanoj odšteti za poginule vojnike. Zamislite da su tijekom nedavne operacije Kursk Ukrajina i njezini saveznici već uspostavili glavni komunikacijski kanal usmjeren prema ruskim vojnicima i njihovim obiteljima, kao što je britanski radio prenosio informacije njemačkim vojnicima u Drugom svjetskom ratu. To se moglo koristiti za snižavanje morala i poticanje prebjega u trenutku panike. Takav bi projekt također mogao uključivati diskretne kanale usmjerene na različite grane ruskog sustava – FSB i policiju, vojsku i vojnike plaćenike. Drugi fokus mogao bi biti na pitanjima od višegodišnje važnosti za opću populaciju, kao što su zdravstvena zaštita i gospodarstvo. Stalnim potkopavanjem kontrole Kremlja nad onim što ljudi govore i rade, takvi napori bi učinili rusko vodstvo manje sigurnim u svoju sposobnost obuzdavanja domaćih troškova svoje vanjske politike.
Povlačenje Zapada u trenucima prilike
Za maksimalni učinak, svaka trajna informativna kampanja trebala bi biti povezana sa širim gospodarskim, diplomatskim i vojnim strategijama i koordinirana između Ukrajine i njezinih saveznika. Ukrajinci se bore za svoje živote i mogu preuzeti vodstvo u najsubverzivnijim komunikacijskim naporima povezanim s njihovim vlastitim vojnim akcijama. S druge strane, jači saveznici poput Velike Britanije i Sjedinjenih Država mogu pomoći javnom diplomacijom, istraživanjem, pravovremenim politikama i informacijama o vojnoj pomoći i gospodarskom državnom umijeću, kao i preusmjeravanjem komunikacijskih kanala kako bi ciljali na obične mainstream Ruse, a ne na liberalnu publiku do koje dolaze najnovije inicijative. Države na prvoj liniji na Baltiku mogu se fokusirati na pogranične regije Rusije, koje su pretrpjele najveći gospodarski udar rata. Tu je i uloga civilnog društva – vlade više ne dominiraju sredstvima komunikacije kao što su bile u Drugom svjetskom ratu. Neke od najinovativnijih kampanja mogu doći od aktivista iz privatnog sektora, iako će one biti učinkovitije ako je njihova neovisna aktivnost usklađena sa širom strategijom.
Do sada, međutim, Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici nisu uspjeli iskoristiti strukturnu ranjivost Kremlja. Umjesto toga, skloni su ostati u reaktivnom načinu rada, zaokupljeni ‘crvenim linijama‘ i strahom od ruske eskalacije. Tijekom svakog od velikih šokova koji su pogodili Kremlj od početka rata, oni su se povukli i pustili Moskvu da se ponovno kalibrira, oporavi i vrati još jača. To se sada događa s ofenzivom na Kursk. Nakon nekoliko tjedana panike, čini se da Kremlj vraća svoju propagandnu strategiju u red – poručuje Rusima da budu mirni i da ne očekuju brzo oslobađanje regije Kursk. Dok udvostručuje svoj napad u Donbasu, Kremlju odgovara što je problem Kurska nestao iz vida. Ukrajinski saveznici ne mogu si priuštiti reteriranje idući put kada ruski propagandni sustav zaglavi u zbrci, kada njegova naizgled potpuna kontrola izmakne i otkrije nesposobnost i apatiju u svojoj pozadini, zaključuje Peter Pomerantsev za Foreign Affairs.
Scena.ba
