U PRILUKIJU, gradu u Černihivskoj oblasti, obitelji stoje pred ostacima peterokatnice i promatraju spasioce koji prekopavaju ruševine njihovih domova. Najmanje 22 ljudi poginulo je u udaru ruskog krstarećeg projektila u noći na srijedu, na rođendan Vladimira Putina. Među žrtvama je i petero djece, od kojih je troje imalo samo godinu dana. Napad na Priluki bio je dio masovnih zračnih udara na ukrajinske gradove, piše The Kyiv Independent.
“Kao kršćanka, ne bih smjela nikome željeti smrt”, kaže za The Kyiv Independent 41-godišnja Olga, stanovnica Prilukija koja je željela ostati anonimna. “Ali želim da osjeti barem djelić onoga što osjećaju naši ljudi i naša djeca”, dodaje. “Želim da to osjeti on, a i ljudi oko njega. Neka osjeti ono što proživljava svaka osoba i svako dijete u našoj zemlji.”
“Nadam se da će uskoro krepati”
Drugi su izravniji. “Nadam se da će uskoro krepati”, kaže 75-godišnji Volodimir Ivaščenko.
Dok traje potraga, stanovnici s rodbinom i susjedima obilaze zgrade, prekrivaju razbijene prozore i pokušavaju izvući stvari iz oštećenih stanova. Dvorištem odjekuje buka bagera koji podižu betonske ploče s mjesta gdje su se do prije nekoliko sati nalazili stanovi. Spasioci s ogoljelih katova bacaju komade šute, uklanjaju uništene zidove, namještaj i sve što je ostalo od života koji su se tu vodili.
Tu su djeca učila pjevati i plesati
Kvart se ne razlikuje od brojnih drugih stambenih naselja u Ukrajini. Zgrade okružuju dvorišta s dječjim igralištima, a u ulicama su trgovine i obrti. Preko puta je Centar za kreativnost djece i mladih, gradska ustanova u kojoj su generacije učile pjevati, plesati i pripremale se za školu. Sada je sve prekriveno prašinom.
Ivaščenko se probudio oko šest ujutro. Kaže da je prije eksplozija čuo zujanje. “Rekao sam ženi: Možda je samo jak vjetar”, prisjeća se. Onda je počelo. “Prozori su izletjeli, cijela se kuća zatresla. Jako se treslo.” Opisuje nekoliko uzastopnih eksplozija i zaglušujući zvuk. Činilo mu se kao da mu avion leti tik iznad krova. Nekoliko sati poslije, ruke i noge mu se i dalje tresu.
“Tako mi je žao tih nevinih ljudi, pogotovo male djece”, govori. “Malo dijete od godinu dana. Mlada majka koja je imala cijeli život ispred sebe.” Ivaščenko kaže da je on sa svojih 75 godina barem proživio život, za razliku od djece ubijene u zgradi. “Ovo je 21. stoljeće. Zar doista nitko ne može zaustaviti tog klauna, ili kako ga već nazvati? Koliko još mora biti mrtvih? Koliko još razaranja?”
“Neka osjeti što proživljava svako dijete u našoj zemlji”
Olga kaže da prizor uništene zgrade ne može odvojiti od sjećanja na djecu koja su se igrala u dvorištima. “U našem dvorištu stvarno ima puno djece”, govori.
Njezina obitelj je spavala u vrijeme napada. Djeca su bila u jednoj sobi, ona u drugoj, a suprug u dnevnom boravku. Nakon prve eksplozije svi su otrčali u hodnik i sakrili se između dva zida. Uslijedila je druga eksplozija, a nekoliko minuta kasnije i treća.
Kada su izašli, vidjeli su da je susjedna zgrada djelomično uništena. U njoj se njezin sedmogodišnji sin često igrao s drugom djecom. Udarni val razbio im je sve prozore koji gledaju na dvorište. Suprug je bio u dnevnoj sobi kada su balkonska vrata odletjela prema njemu, ali nije teže ozlijeđen.
“Sve se može popraviti”, kaže Olga o materijalnoj šteti. “Ali živote ljudi koji su ondje živjeli ne možete vratiti.”
“Sada mi ih više nije žao”
Tetjana Pinčuk (69) u ovom kvartu živi od 1974. godine. Rano ujutro izvela je psa i vratila se kući odmoriti. Tada su počele eksplozije. “Bilo je nekoliko detonacija. Jedna za drugom”, rekla je. Svi prozori u njezinom stanu su popucali. “Svi, doslovno svaki.” Oštećena su i unutarnja vrata. Tetjana je neozlijeđena, ali pas joj je i satima kasnije bio prestrašen.
Dok gleda štetu, stalno si postavlja isto pitanje. “Ne mogu shvatiti zašto bi netko bombardirao obične ljude. Zašto?”
Udar kakav se ne pamti
Kaže da ovo nije prvi put da je napadnut njezin dio Prilukija, ali da nijedan udar nije bio ovakav. Na pitanje što želi Putinu za rođendan, ne oklijeva: “Želim da mu cijela obitelj pomre.”
Objašnjava da se na početku rata protivila napadima na ciljeve unutar Rusije jer je smatrala da obični ljudi ne trebaju odgovarati za poteze svoje vlade. “Mislila sam da treba gađati samo vojne ciljeve jer mi je bilo žao običnih ljudi. Sada mi ih više nije žao.”
“Vidjeti tijela, pogotovo dječja…”
Priluki je, kao i mnogi ukrajinski gradovi, pružio utočište obiteljima s prve crte bojišnice. Pinčuk kaže da su neka od djece koja su se igrala u pogođenom kvartu već jednom bježala od rata. “Nisam ovdje rođena, ali ovo je moj grad. Zato me ovo toliko boli.”
Pedesetosmogodišnja Ljudmila spremala se za posao oko 6:30 kada je čula eksplozije. Odmah je nazvala majku, koja živi preko puta, a zatim i supruga u Kijevu. “Poginula je moja bivša školska kolegica, njezina kći i unuka”, kaže Ljudmila. Pokušava nabrojiti i druge stradale poznanike, ali ne uspijeva pronaći riječi. Gleda prema uništenoj zgradi. “Vidjeti tijela, pogotovo dječja… To je jako teško.”
Scena.ba
