Jure Kordić imao je nepunih 19 godina kada ga je zatekao rat u rodnom Bijelom Polju, a 19. svibnja 1992. godine teško će moći zaboraviti do kraja života kako on, tako i Fuad Šabić kojeg je spasio teško ranjenog od granate te ga nosio 9 kilometara do prvog zaklona. Svih poslijeratnih godina nisu imali nikakvog kontakta, sve do 8. kolovoza 2023. kada su se prvi put susreli oči u oči na jednoj fešti nakon punu 31 godinu.
Prema prvim prognozama liječnika Fuad je imao jedan posto šanse za preživjeti.
“Mojoj ženi su rekli da sam lakše ranjen, ali falilo mi je, što se kaže, pola glave. Nastradao sam od minobacačke granate u Bijelom Polju, mi smo bili na liniji kod ‘časnih sestara’, a gađani smo sa sjevernijih položaja, vjerojatno oko Željuše”, prisjeća se Šabić onoga čega se mogao sjetiti.
“Sjećam se početka ranjavanja i kad su me stavili na stol. Dalje ništa. Probudio sam se negdje oko Gruda kad su me pitali jesi li ti Fuad Šabić. Nisam mogao govoriti u tom trenutku i pitaju me ‘jesi li ti Fudo?’. Klimnem da jesam. U komi sam bio šest dana, pa sam prebačen za Split gdje su se dalje liječnici brinuli. Poslije sam bio u Krapinskim toplicama, Veloj luci, Alžiru”, priča nam Fuad koji je dvije godine nakon ranjavanja sreću otišao potražiti u Americi.
Njegov spasitelj Jure Kordić prisjetio se kako je izgledao taj dan iznad pruge u Vojnu.
“Brat i ja smo se izvlačili preko obližnjeg brda i došli smo prema Studencu, iznad pruge smo čuli neku ‘krivljavinu’ i tu smo vidjeli našeg prijatelja, sad pokojnog Stanu Krezića koji govori da ima jedan momak ranjen i da je sam. Tu smo stali i pomogli čovjeku pod paljbom prvo da ga dignemo na 50-60 metara do ledina gdje je bio mali zaklon”, priča nam Kordić da je bio miran tek kad su ga iznijeli na Đubrane gdje su ga sanitarne ekipe odvukle dalje.
U isto vrijeme je saznao kako nema nikakvog traga od njegovog oca.
“Momci na Đubranima su govorili nemojte se grupirati, moramo se razdvojiti i jedan mi suborac govori kao vidio sam ti starog sad je tu prošao. Ja sam imao neki osjećaj da nešto nije u redu. Otišao sam pješke do Goranaca i pitao majku je li se stari izvukao, je li dolazio jer su mi rekli da su ga vidjeli. Nisam ni izašao prijatelj mi govori ‘Juka, poginuo ti je stari…’ Odmah su mi i ostali potvrdili da su poginuli od granate u trenutku kada su htjeli preplivati Neretvu. Brat Meda je bio tu sa mnom, ali nije ništa znao i nisam mu htio ništa govoriti kao ni mami. Prijavio sam se kao dragovoljac na ‘čuvanje linije’, ali sam to samo htio iskoristiti da odem na mjesto gdje je poginuo”, nastavlja Kordić.
Iako se nisu vidjeli nakon ranjavanja, bilo je teško zaboraviti taj događaj.
“Iskreno, znao sam mu brata Zlatka upitati kad bih ga sreo za njega, je li živ, kako je, dolazi li, ali ga nisam nikad sreo u ovih 30 godina. Nisam vjerovao da će preživjeti. Kad se sjetim sad tih slika, meni djeluje da je to i manje od jedan posto šanse”, kaže nam Jure.
Fuad je 1994. godine Bosnu i Hercegovinu zamijenio Amerikom.
“Nakon rehabilitacija i liječenja u Hrvatskoj i Alžiru, u svibnju 1994. godine sam otišao u Ameriku. Gore sam otišao sa ženom, dobio sam i invalidsku mirovinu”, ističe da je od rata samo dva puta došao u rodni Mostar i svoje naselje Kuti (op.a sjeverno od grada)
Oni koji ih bolje poznaju i koji su svjedočili susretu nakon 31 godine kažu da je susret bio nabijen emocijama, ali njih dvojica su se pred kamerama bolje držali.
“Evo, 8. kolovoza 2023. godine smo se prvi put vidjeti oči u oči. Meni su rekli da će doći Zlatko i brat. Oni imaju još jednog brata, nisam odmah povezao da bi to mogao biti Fuad jer čovjek nije skoro nikako dolazio. Govorim Zlatku, ‘pa bola, je li ovo Fudo?’, on meni kroz smijeh govori da jest. Nakon 31 godinu i par mjeseci sreli smo se“, prisjeća se Jure
Naši sugovornici tvrde da je zacjeljivanje ratnih rana teško, ali moguće te jedini put za budućnost.
“Gledaj, to bi svi kolektivno trebali raditi na tome. Mogu ja, može ovaj, može onaj nešto pokušavati, ali dok to ne bude na većoj razini uvijek će biti ovako jer to očito nekome odgovara”, složit će se obojica s ovom Jurinom izjavom.
Zanimalo nas je kako danas gledaju na rat budući da je od nesretnih zbivanja prošlo preko 30 godina.
“Kako gledam na rat? Okani me se i pusti me da živim. Tako gledam na rat, prošlo je dovoljno da se zaborave sve gluposti. To vam priča čovjek koji je od prvog dana do zadnjeg dana bio vojnik”, zaključuje Kordić.
Jure Kordić se nakon kratkog boravka i rada u Njemačkoj poslije rata vratio u mjesto gdje je odrastao. Bavi se stočarstvom, poljoprivredom i drugim fizičkim seoskim poslovima. Fuad se vraća u Ameriku i nada se da je to jedan od posljednjih odlazaka budući da ga srce vuče u rodni kraj, no američka birokracija i nema previše milosti za emocije pa će još neko vrijeme provesti u Chicagu.
IZVOR: N. Bačić, Z. Kolobara/Hercegovina.info
Scena.ba
