Bosna i Hercegovina godinama ima apsurdnu, ali legalnu praksu prema kojoj državni dužnosnik može otići u mirovinu, iz proračuna dobiti desetke tisuća KM otpremnine, a zatim ponovno aktivirati svoj profesionalni status i nastaviti primati plaću.
Problem je odavno poznat, na njega su upozoravali mediji, nevladine organizacije, zastupnici, ali i Ured za reviziju institucija BiH. Ipak, više od desetljeća nakon što je slučaj bivše državne zastupnice SNSD-a Dušanke Majkić izazvao veliku pozornost javnosti, suštinska rupa u propisima nije zatvorena.
Štoviše, Ured za reviziju institucija BiH u izvješćima o financijskoj reviziji Parlamentarne skupštine BiH naglašava da nema konkretnih izmjena regulative kada je riječ o isplati otpremnine i ponovnom aktiviranju radnopravnog statusa.
Upravo kombinacija ova dva prava predstavlja srž problema.
Kako je moguće uzeti otpremninu i nastaviti raditi
Pravo na otpremninu proizlazi iz Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine i odluke kojom je uređeno ostvarivanje tog prava. Propisano je da zaposleni u institucijama BiH prilikom odlaska u mirovinu ima pravo na otpremninu u visini svojih šest ostvarenih neto plaća iz prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih neto plaća u BiH iz prethodne godine, ukoliko je to za njega povoljnije.
Kod većine zaposlenih odlazak u mirovinu praktički predstavlja završetak radnog vijeka. Međutim, kod izabranih dužnosnika vrlo često nastaje specifična situacija. Mandat koji su dobili na izborima ne prestaje samim stjecanjem uvjeta za mirovinu. Zbog toga dužnosnik može formalno prekinuti radni odnos zbog umirovljenja i ostvarivanja prava na otpremninu, a potom ponovno aktivirati profesionalni status i nastaviti obnašati isti mandat.
Drugim riječima, otpremnina koja bi po svojoj prirodi trebala pratiti završetak radnog angažmana može biti isplaćena osobi koja praktički nastavlja raditi.
Slučaj Dušanke Majkić pokazao je apsurd sustava
Jedan od najpoznatijih primjera dogodio se 2015. godine s tadašnjom zastupnicom SNSD-a Dušankom Majkić.
Nakon stjecanja uvjeta za mirovinu Majkić je formalno prekinula radni odnos, dobila otpremninu od približno 29.000 KM, a potom ponovno aktivirala status profesionalne zastupnice.
Ured za reviziju institucija BiH detaljno je analizirao upravo ovaj slučaj. Revizori su utvrdili da je radni odnos bio prekinut svega tri dana, da je isplaćena otpremnina od 28.998 KM te da je radnopravni status ponovno aktiviran u Parlamentarnoj skupštini BiH u istom mjesecu.
Revizori su zbog toga još tada upozorili da bi praksu ponovnog aktiviranja statusa profesionalnog zastupnika nakon odlaska u mirovinu i isplate otpremnine trebalo preispitati.
Majkić je, s druge strane, tvrdila da nije učinila ništa protuzakonito i da joj je otpremnina pripadala po zakonu.
”Nisam utjecala na to da dobijem tu otpremninu”, govorila je tada Majkić, koja je odbila vratiti novac, navodeći da to nisu učinili ni zastupnici prije nje.
U tome se zapravo nalazi suština problema, jer nije utvrđeno da je Majkić zaobišla zakon da bi ostvarila pravo, nego je slučaj pokazao što postojeći propisi omogućavaju.
Majkić nije bila iznimka
Slučaj dužnosnice SNSD-a privukao je ogromnu pozornost javnosti, ali praksa nije počela niti završila s njom.
Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo pokazalo je da je tijekom 11 godina za otpremnine 15 dužnosnika Parlamentarne skupštine, Vijeća ministara i Predsjedništva BiH isplaćeno blizu 440.000 KM. Većina njih je nakon primanja otpremnine nastavila raditi.
Među njima su bili dužnosnici iz različitih političkih stranaka.
Nebojša Radmanović je, prema podacima koje je objavio CIN, 2014. godine kao član Predsjedništva BiH dobio 34.130 KM otpremnine, a zatim nastavio političku karijeru prvo kao izaslanik, a potom kao zastupnik u državnom parlamentu.
Sredoje Nović je 2015. godine dobio 28.748 KM otpremnine nakon mandata ministra civilnih poslova, a potom nastavio profesionalni angažman kao izaslanik u Domu naroda. Nović je za CIN potvrdio da je istodobno primao plaću i mirovinu.
Slične primjere predstavljali su Bariša Čolak, Jakov Galić i drugi državni dužnosnici. Tako je ono što je 2015. predstavljano kao “slučaj Majkić” vremenom postalo očigledno kao sistemski problem.
Parlament godinama zna za problem
Još jedan apsurd jest činjenica da problem nije ostao neprimijećen zakonodavcu, odnosno Parlamentu BiH. Damir Arnaut je još kao državni zastupnik 2016. predložio izmjene Zakona o plaćama i naknadama kojima je želio ograničiti enormne iznose otpremnina.
Tadašnje rješenje omogućavalo je da najviši državni dužnosnici dobiju otpremnine veće od 25.000 ili čak 30.000 KM. Arnaut je predlagao da se zadrži načelo šest plaća, ali da maksimalna otpremnina ne može biti veća od 12 prosječnih neto plaća u BiH.
Međutim, prijedlozi nisu doveli do trajnijeg rješavanja problema.
Arnaut je izmjene ponovno predlagao u mandatu 2018.–2022. Zastupnički dom je u travnju 2022. ponovno usvojio njegov prijedlog kojim bi maksimalne otpremnine političara bile drastično smanjene.
On je tada podsjetio da je identično rješenje ranije već prošlo Zastupnički dom, ali palo u Domu naroda.
Međutim, važno je napraviti razliku između dva problema. Smanjenje maksimalne otpremnine može spriječiti isplate od 30.000 i više KM, ali samo po sebi ne zatvara rupu koja omogućava da dužnosnik dobije otpremninu, a zatim se praktički odmah vrati na profesionalni mandat.
Za potpuno rješavanje problema potrebno je urediti upravo vezu između isplate otpremnine i ponovnog aktiviranja radnopravnog statusa.
Revizori godinama ukazuju na istu stvar
Da problem nije samo pitanje političkog populizma pokazuje stajalište Ureda za reviziju institucija BiH.
Revizori su još nakon slučaja Majkić preporučivali preispitivanje prakse ponovnog aktiviranja profesionalnog statusa nakon umirovljenja i isplate otpremnine.
Važno je naglasiti da se ne radi o jednoj odredbi u kojoj doslovno piše da dužnosnik može uzeti otpremninu i vratiti se na posao.
”Rupa” nastaje kombinacijom više propisa i prava.
Jedni omogućavaju otpremninu prilikom umirovljenja, drugi ne povezuju umirovljenje s prestankom izbornog mandata, dok propisi o mirovinskom osiguranju omogućavaju da osoba koja je ostvarila pravo na mirovinu ponovno radi i pod određenim uvjetima istodobno prima mirovinu.
Rezultat je pravno moguća situacija koja je za veliki dio javnosti potpuno suprotna smislu otpremnine.
Otpremnina bi, u najjednostavnijem značenju, trebala predstavljati novčanu sigurnost osobi koja završava radni vijek. Kod državnih dužnosnika ona se može pretvoriti u jednokratni bonus između dva gotovo neprekinuta razdoblja primanja plaće iz istog proračuna.
Upravo je Arnaut prilikom jednog od ranijih pokušaja izmjena zakona argumentirao da svrha otpremnine treba biti olakšavanje tranzicije prilikom odlaska u mirovinu, a ne isplata enormne nagrade.
Kako bi se problem mogao riješiti
Suštinsko rješenje zato ne bi moralo značiti ukidanje prava na otpremninu svim zaposlenima u institucijama BiH.
Zakonom bi se moglo precizirati da izabrani ili imenovani dužnosnik koji nakon ispunjavanja uvjeta za mirovinu nastavlja profesionalno obnašati mandat nema pravo na isplatu otpremnine sve do stvarnog prestanka radnog angažmana.
Druga mogućnost bila bi obveza vraćanja otpremnine ukoliko osoba nakon umirovljenja u određenom razdoblju ponovno zasnuje profesionalni radni odnos u institucijama BiH.
Time bi se sačuvalo pravo na otpremninu za one koji zaista završavaju radni angažman, ali bi se onemogućilo da formalni prekid zaposlenja od nekoliko dana bude dovoljan za isplatu desetaka tisuća KM javnog novca.
Scena.ba
