Britanski Guardian je povodom godišnjice početka invazije na Ukrajinu objavio specijalni tekst temeljen na razgovorima s obavještajcima, koji otkriva zakulisna događanja u mjesecima, tjednima i danima koji su prethodili ruskom napadu.
U prvom dijelu teksta, koji smo već objavili, autor Shaun Walker pisao je o tome kako su britanski i američki obavještajci otkrili da Vladimir Putin planira napad na Ukrajinu. Ideja se vjerojatno rodila u prvoj polovici 2020. godine uslijed Putinovog povlačenja u svoju rezidenciju za vrijeme koronavirusa, gdje je neprestano čitao knjige o ruskoj povijesti. Nakon toga, pripreme za rat nije bilo jednostavno sakriti.
Uzaludna upozorenja
Američki obavještajci su o svemu informirali svoje europske kolege, koji im nisu vjerovali da je takav rat moguć. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski također je uporno odbijao prihvatiti njihove argumente, ali se ukrajinska obavještajna služba, iza njegovih leđa, tajno pripremala za rat.
Deset tjedana prije invazije
Do prosinca 2021. godine, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija dobile su razumnu jasnoću o tome kako bi Putinov ratni plan mogao izgledati. U Washingtonu se međuagencijski tim počeo sastajati tri puta tjedno kako bi raspravljao o tome kako će se SAD pripremiti i odgovoriti na najgori mogući scenarij: napad na cijelu zemlju s ciljem promjene režima.
U Parizu i Berlinu, baš kao i u Kijevu, obavještajne agencije su pak gomilanje vojske protumačile ne kao ratni plan, već kao blef kako bi se izvršio pritisak na Ukrajinu. Britanski dužnosnik obrambene obavještajne službe rekao je da su “uloženi golemi napori” kako bi se Francuze i Nijemce uvjerilo u realnost rata na europskom tlu.
“Mislim da su oni kao polazišnu točku uzeli pitanje ‘Zašto bi?’ A mi smo uzeli pitanje ‘Zašto ne bi?’ I ta jednostavna semantička razlika može vas dovesti do potpuno različitih zaključaka”, rekao je neimenovani dužnosnik.
Za neke Europljane, sjećanja na iskrivljenu obavještajnu pozadinu invazije na Irak 2003. godine potaknula su skepticizam. Jedan europski ministar vanjskih poslova prisjetio se žustrog razgovora s Antonyjem Blinkenom: “Dovoljno sam star da se sjećam 2003. godine, a tada sam bio jedan od onih koji su vam vjerovali.”
Velika psihološka blokada bila je uvjerenje da je Putin racionalan akter. Prema ruskim procjenama, Moskva je mislila da će se samo 10% Ukrajinaca boriti, dok bi ostali prihvatili preuzimanje. Europljani su smatrali da ruska sila nije ni približno dovoljna za borbu protiv takvog otpora.
Šest tjedana prije invazije
U prvom dijelu siječnja, Amerikanci su doznali detalje: napad iz nekoliko pravaca, ukljućujući Bjelorusiju, iskrcavanje na aerodrom Hostomel i plan za atentat na Zelenskog.
Direktor CIA-e, William Burns, odletio je u Kijev informirati Zelenskog, ali odgovor nije bio onakav kakvom se nadao. Tjedan dana kasnije, Zelenski je poručio građanima: “Duboko udahnite, smirite se i nemojte trčati po zalihe hrane i šibica.” Bio je to katastrofalan savjet za tisuće onih koji će ubrzo biti zarobljeni u zoni sukoba. Zelenski se brinuo da bi panika mogla srušiti gospodarstvo.
Dvije tjedna prije invazije
Dok su se Britanci i Amerikanci pripremali za najgore, Macron i Scholz su u veljači otputovali u Moskvu. Macron je nakon šest sati razgovora ponosno objavio da je “dobio uvjeravanje” od Putina da neće biti eskalacije.
S druge strane, Biden je nakon posljednjeg poziva s Putinom 12. veljače rekao suradnicima da je rat neizbježan. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan odlučio je fokus prebaciti na ukrajinske obavještajne agencije i vojsku, nadajući se da će oni dignuti uzbunu “odozdo”.
Vrhovni zapovjednik vojske Valerij Zalužni bio je frustriran što Zelenski nije želio uvesti izvanredno stanje. Bez službenog odobrenja, Zalužni je provodio ono malo planiranja što je mogao, svjestan da bi svako veliko pomicanje trupa bez dozvole bilo ilegalno.
Tri dana prije invazije
Stvari su postale jasnije 21. veljače na sjednici ruskog vijeća sigurnosti u Kremlju. Putin je, sjedeći sam za stolom, prisiljavao suradnike da mu daju podršku. Sergej Nariškin, šef vanjske obavještajne službe, izgledao je prestravljeno i mucao je.
Privatno, Dmitrij Kozak je bio užasnut. On je bio jedina osoba dovoljno hrabra da Putinu nasamo kaže da bi invazija bila katastrofa. Milijuni Rusa na televiziji vidjeli su samo tišinu na Putinovo pitanje: “Postoje li druga gledišta?”
Dva dana prije invazije
U Kijevu je Zelenski i dalje odbijao uvesti izvanredno stanje zbog straha od panike. Ipak, šef Vijeća sigurnosti Oleksij Danilov predao mu je crvenu fasciklu s izvještajem o “izravnoj fizičkoj prijetnji” — timovi za atentate su bili na putu. Na sastanku s poljskim i litavskim predsjednikom, Zelenski je rekao: “Ovo je možda posljednji put da me vidite živog.”
Osam sati prije invazije
Dok je šef njemačke obavještajne službe (BND) Bruno Kahl tek slijetao u Kijev, nesvjestan hitnosti situacije, poljski su obavještajci već čekićima razbijali opremu za šifriranje u svojoj ambasadi. Kahl je na kraju morao biti evakuiran uz pomoć Poljaka cestama zakrčenim izbjeglicama.
Zelenski je te noći pokušao nazvati Putina, ali je odbijen. Snimio je poruku Rusima: “Vidjet ćete naša lica. Ne naša leđa, već naša lica.”
Invazija
- veljače u 4:50 ujutro Putin je najavio “specijalnu vojnu operaciju”. Zelenski je ubrzo stigao u Bankovu ulicu i nazvao Borisa Johnsona: “Nazovi ga direktno i reci mu da zaustavi rat.”
Dezorijentacija se ubrzo pretvorila u odlučnost. Zelenski se presvukao iz odijela u vojnu uniformu. Istovremeno, Putin je u Moskvi ugošćivao pakistanskog premijera Imrana Kana. Na upit o ratu, Putin je opušteno odgovorio: “Ne brini se, bit će gotovo za nekoliko tjedana.”
Četiri godine kasnije, rat se nastavlja. Procjenjuje se da je ubijeno 400.000 ruskih vojnika, a Rusija trenutno kontrolira tek 13% više ukrajinskog teritorija nego na početku 2022. godine.
Scena.ba
