Nakon što je Iran prošlog utorka ispalio 200-tinjak balističkih projektila na Izrael, kao odgovor na ubojstva vođa proiranskih posredničkih skupina Hezbolaha u Libanonu i Hamasa u Pojasu Gaze te izraelskih kopnenih akcija protiv libanonske militantne skupine na jugu Libanona, jedno od najvećih pitanja – ali ne baš za milijun dolara – jest kako će Izrael na to odgovoriti.
Izrael je, naravno, najavio oštar odgovor. Nagađalo se i još se nagađa o napadima na iranska nuklearna i naftna postrojenja, no mnogi ne bi htjeli svjedočiti takvom razvoju događaja. Najnoviji stav SAD-a, koje žele spriječiti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da izvede napade na nuklearna postrojenja zbog straha od nove snažne eskalacije, trebao bi biti poznat nakon telefonskog razgovora Netanyahua i Joea Bidena koji bi se trebao održati danas – glavna tema trebali bi biti izraelski planovi napada na Iran. Biden je, inače, prošlog petka rekao da bi, da je na mjestu Izraela, razmotrio druge opcije umjesto napada na iranska naftna polja.
O odgovoru Izraela danas su u Washingtonu trebali razgovarati izraelski ministar obrane Yoav Gallant i njegov američki kolega Lloyd Austin, no Netanyahu je zabranio Gallantu da putuje dok on ne razgovara s Bidenom te je put odgođen, što izaziva nove napetosti u izraelskom vrhu, ali i između dva saveznika.
Iran je nakon svog raketnog udara, u svjetlu nagađanja o uzvratnom izraelskom napadu na naftna ili nuklearna iranska postrojenja, upozorio Tel Aviv da ne cilja bilo koju vrstu njegove infrastrukture. “Savjetujemo cionističkom režimu (kako Teheran često titulira vlasti u Izraelu) da ne testira odlučnost Islamske Republike. Ako dođe do bilo kakvog napada na našu zemlju, naš će odgovor biti snažniji”, poručio je iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči. “Svaki napad na infrastrukturu u Iranu izazvat će još jači odgovor”, naglasio je, nimalo ovlaš, još jednom.
General ključnog, dominantnog i najutjecajnijeg dijela vojne snage Irana, Iranske revolucionarne garde (IRGC) – koja je odgovorna izravno vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju – Rassul Sanairad, upozorio je Izrael da bi svaki napad na nuklearne ili energetske lokacije značio prelazak “crvene linije” te da bi “utjecao na vrstu odgovora Irana”.
Rast cijena nafte nakon iranskog udara
Krajem prošle godine Iran je ubrzao proces obogaćivanja urana do 60 posto fisijske čistoće, odnosno blizu 90 posto oružanog stupnja. U teoriji Teheran ima dovoljno obogaćenog materijala do razine za proizvodnju gotovo četiri bombe, prema procjeni UN-ove Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Iranski nuklearni program, za koji u Teheranu uporno ponavljaju da ga razvijaju isključivo u civilne svrhe, noćna je mora za Izrael, nuklearnu silu koja službeno nikada nije priznala da raspolaže nuklearnim oružjem i uvjerenu da Iran unatoč svojim tvrdnjama radi na tome da se domogne nuklearnog oružja. Nuklearni Iran značio bi posve novo dijeljenje karata ne samo na bliskoistočnoj, nego globalnoj sceni i u svakom njenom zamislivom dijelu.
No, The New York Times vjerojatno zrcali želje Bijele kuće kad procjenjuje da bi Izrael u svom odgovoru vjerojatno ciljao iranske vojne baze, obavještajne, logističke i slične lokacije, a ne nuklearna i energetska postrojenja. I bivši izraelski premijer i veliki kritičar aktualnog premijera, Ehud Olmert, procjenjuje da bi udar na vojne baze i postrojenja bio jasna poruka i signal. Cilj je, kako je rekao, a prenio The Times of Israel, pokazati da Izrael može napasti bilo gdje i bilo kada.
U pozadini svega, osim političkih i geostrateških interesa, stoje dakako i oni njima srodni, financijski i gospodarski – u prvom redu nafta. Kako je pisao Deutsche Welle, nedavna nagla eskalacija napetosti između Irana i Izraela, s kulminacijom u iranskom raketnom napadu, dovela je do porasta globalnih cijena nafte za oko 5 posto, što je najviše u posljednjih godinu dana.
Cijena sirove nafta Brent ponovno je porasla dan nakon napada i njome se trgovalo po cijeni iznad 75 dolara po barelu, nakon što je Benjamin Netanyahu obećao uzvratiti, dodatno povećavajući rizik od eskalacije u regiji iz koje dolazi trećina svjetske ponude nafte. “Iran čini oko 4 posto globalne proizvodnje nafte, ali važno je pitanje hoće li Saudijska Arabija povećati proizvodnju ako iranska opskrba bude prekinuta”, istaknuo je Capital Economics, londonska neovisna tvrtka za ekonomska istraživanja. Povećanje cijena nafte od 5 posto, inače, znači rast ukupne inflacije od oko 0,1 posto u razvijenim gospodarstvima.
Nafta okosnica iranskog gospodarstva
Drugi analitičari i trgovci ističu da tržište još nije u potpunosti procijenilo rizik od napada na iranska naftna postrojenja ili ideju da bi Teheran kao odgovor mogao pokušati blokirati Hormuški tjesnac, što je nešto čime je prijetio mnogo puta, ali to nije učinio. Kroz taj uski plovni put na ulazu u Perzijski zaljev prolazi gotovo 30 posto svjetske trgovine naftom.
Izvoz nafte ključni je izvor prihoda za Iran i okosnica gospodarstva zemlje. Unatoč američkim sankcijama iranskoj naftnoj industriji, ta zemlja nastavlja prodavati naftu u inozemstvo, a posebno u Kinu.
U ožujku je iranski ministar nafte Javad Owji rekao da je izvoz nafte “generirao više od 35 milijardi dolara” u 2023. godini. Britanski Financial Times citirao je njegove riječi da, dok su neprijatelji Irana željeli zaustaviti njegov izvoz, “danas možemo izvoziti naftu bilo gdje želimo i to uz minimalne popuste”.
U 2024. godini zabilježen je daljnji porast izvoza. Analitičari energetskog sektora tvrtke Vortexa procijenili su da je Iran od siječnja do svibnja ove godine prosječno prodavao 1,56 milijuna barela nafte dnevno. “Povećanje proizvodnje sirove nafte, veća potražnja iz Kine i neto povećanje veličine flote u sjeni pomogli su u olakšavanju povećanja izvoza”, navela je Vortexa u izvješću za lipanj.
Postoji, naime, dosta sličnosti između ruskog i iranskog izvoza nafte – obje su države pod zapadnim sankcijama, u velikom se dijelu, između ostalih, oslanjaju na Kinu, imaju svoje ‘flote u sjeni‘, brodove koji ilegalno prevoze njihovu jaknu i tako zaobilaze sankcije, te obje svojim ključnim kupcima daju izdašne popuste. Prema neprofitnoj organizaciji United Against Nuclear Iran (u slobodnom prijevodu – Ujedinjeni protiv nuklearnog Irana), iranska flota u sjeni sastoji se od najmanje 383 broda.
Globalne reperkusije
Londonska televizijska postaja Iran International izvijestila je da teokratski režim u Teheranu prodaje svoju naftu s popustom od 20 posto u odnosu na globalnu tržišnu cijenu, kao kompenzaciju za rizik s kojim se kupci suočavaju zbog sankcija, a glavni kupci su Kinezi. “Kineske rafinerije glavni su kupci iranskih nezakonitih isporuka nafte koje posrednici miješaju s teretom iz drugih zemalja i istovaraju u Kini kao uvoz iz Singapura i drugih izvora”, izvijestio je nedavno taj iranski oporbeni medij, kako je prenio DW.
Sankcije Washingtona nisu uspjele spriječiti iranski izvoz nafte, uglavnom zato što je Kina bila spremna prkositi SAD-u. Budući da Peking kupuje oko 90 posto iranske sirove nafte, izraelski napad na iranska postrojenja imao bi neizvjesne posljedice. Pravi rizik leži u eskalaciji, odnosno potencijalnom uvlačenju Kine u sukob i dugoročnom preoblikovanju bliskoistočne dinamike, kako piše The Guardian.
Zbog svega navedenog, kako komentiraju brojni eksperti, udar na iranski naftni sektor i nuklearni program gotovo bi sigurno izazvao iranski odgovor i povećao rizik od daljnje eskalacije. Takvi udari, kako je upozorio ABC, mogli bi uzdrmati svjetska tržišta nafte i američko gospodarstvo uoči predsjedničkih izbora. Također bi mogli riskirati iransku odmazdu ne samo protiv Izraela, već i protiv američkih snaga stacioniranih u regiji ili arapskih zemalja Zaljeva koje su na strani Zapada. “Za razliku od Libanona i Gaze, svaki izraelski napad na Iran ima međunarodne i globalne reperkusije”, istaknuo je Menahem Merhavy, stručnjak za Iran na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu.
No, kakav bi ne-oružani odgovor Irana mogao biti? Jedan od najvećih strahova je da bi Teheran mogao pokušati blokirati spomenuti Hormuški tjesnac, ključnu svjetsku točku za tranzit nafte koja se isporučuje tankerima, ili napadati brodove koji plove tom rutom, kako bi omeo isporuke nafte i naštetio opskrbnim lancima uopće. Istraživačka tvrtka ClearView Energy Partners, kako je prenio New York Times, procjenjuje da bi napad na iransku infrastrukturu mogao povećati cijene za 13 dolara po barelu, dok bi ih scenarij zatvaranja Hormuškog tjesnaca mogao podići cijenu za do 28 dolara po barelu.
Blokada Hormuškog tjesnaca najveća bojazan
Prelijevanje krize na Hormuški tjesnac, značilo bi izravan utjecaj na tokove nafte u Perzijskom zaljevu, kroz koji prolazi gotovo trećina globalne pomorske trgovine naftom. Dio toga mogao bi se nadoknaditi preusmjeravanjem u naftovode, no i dalje u riziku ostaje čak oko 14 milijuna barela nafte dnevno u toj regiji. Značajan poremećaj tih tokova bio bi dovoljan da cijene nafte polete na nove rekordne razine, premašivši rekordnu cijenu od blizu 150 dolara iz 2008. godine, kako procjenjuje analitička tvrtka ING Think.
U kompaniji upozoravaju kako je važno imati na umu da je Bliski istok posljednjih godina postao još važniji kao dobavljač rafiniranih proizvoda s novim kapacitetima za rafiniranje. To znači da bilo kakvi poremećaji u tokovima nafte ne bi imali izrazito negativan učinak samo na trgovinu sirovom naftom, već bi također doveli do cjenovnih pomaka po pitanju trgovine rafiniranim proizvodima, što je posebno važno za Europu, koja se više oslanja upravo na ovu regiju kada se radi o rafiniranim proizvodima, nakon restrikcija Europske unije na rusku naftu i rafinirane proizvode, uvedenih zbog invazije na Ukrajinu.
No, kako se upozorava, ovi poremećaji ne bi se odnosili samo na tržište nafte. Potencijalno bi moglo doći do poremećaja u protoku prirodnog ukapljenog plina (LNG) iz Katara, koji čini više od 20 posto globalne trgovine LNG-om. To bi, kako je izvijestila ING Think, bio šok za globalna tržišta plina, posebno sada kada se bliži zima na sjevernoj hemisferi, što znači daleko veću potražnju. Iako dolazi do povećanja novih kapaciteta za izvoz LNG-a, to je, kako ističu, još uvijek znatno ispod katarskih isporuka. Katar izvozi nešto više od 100 milijardi kubičnih metara LNG-a godišnje, dok se 2025. godine očekuje oslobađanje otprilike 30 milijardi kubičnih metara novih izvoznih kapaciteta LNG-a. Osim toga, veliki dio tih kapaciteta trebao bi početi s radom u kasnijem dijelu godine, što je prekasno da se nadoknade gubici tijekom zime 2024./25.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, kako upozorava The Guardian, bio bi ultimativni udar na globalnu ekonomiju, ali ako bi Iran bio stjeran u kut s izvoznim kapacitetom pretvorenim u ruševine, mogao bi zatvoriti tjesnac iz čistog očaja. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, piše britanski dnevnik, navodno su odbili otvoriti svoj zračni prostor za izraelske i američke zrakoplove koji su sudjelovali u bombardiranju Irana prošlog travnja i mogli bi zaključiti da bi bilo mudro nešto slično učiniti ponovno.
Bill Farren-Price, energetski stručnjak iz Oxfordskog instituta za energetska istraživanja, ističe da se regionalna politika promijenila od vremena naftne krize koja je uslijedila nakon arapsko-izraelskog rata 1973. “Malo je vjerojatna mogućnost povratka u 60-e ili 70-e, kada su sve arapske zemlje bile ujedinjene protiv Izraela”, zaključio je on.
scena.ba
