Odrasli nerijetko na probleme mladih odmahuju rukom – prekidi prijateljstva, prva razočarenja u ljubavi, ismijavanje u razredu ili na društvenim mrežama, loša ocjena i slično iz perspektive onih koji su sve to davno prošli često izgledaju samo kao minorni problemi, karakteristični za adolescentsku dob. No baš ti problemi znaju biti okidač za to da mladi izlaz iz svoje situacije potraže u smrti.
Prema najnovijim statističkim izvještajima Ministarstva unutarnjih poslova, broj izvršenih suicida djece i mladih do 25 godina prošle godine povećao se s 25 na 38, što je porast od 52 posto. Ustanove koje liječe djecu s psihičkim bolestima bilježe porast od minimalno 30 posto u većini dijagnostičkih odrednica, a upravo najviše u pokušajima suicida, samoozljeđivanju, ovisnosti, autoagresiji, poremećajima prehrane te nasilju kako prema sebi, tako i prema okolini, istaknula je za tportal dr. Katarina Dodig Ćurković, specijalistica opće psihijatrije te subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije iz Poliklinike Aviva.
‘Pandemija je samo pogoršala ionako lošu situaciju. Nažalost, riječ je o kumulativnom višegodišnjem zanemarivanju nekih, očito loših, ponašajnih navika naše djece. A ne možemo ni zanemariti činjenicu da današnja djeca svoj život često zasnivaju na virtualnom svijetu, u kojem im je nekada lakše ‘preživjeti’ nego u realnosti, gdje imaju osjećaj da ih nitko ne razumije – a tamo su brojne zamke koje ih navedu u pogrešnom smjeru’, naglašava Dodig Ćurković.
Klinička slika djece s mentalnim poteškoćama u zadnjem desetljeću u velikoj mjeri se promijenila, i to u prilog ‘težih’ dijagnoza. Dok su to na primjeru pojedinih hrvatskih bolnica nekada najčešće bili nevoljno mokrenje i izbacivanje fecesa, blaža adolescentska kriza, neuroza, glavobolje, školske fobije, tikovi i nesanica, danas govorimo o pokušajima suicida, samoozljeđivanju, depresiji, anksioznosti, ovisnosti, psihotičnim dekompenzacijama kao posljedici konzumacije psihoaktivnih tvari ili nespavanja zbog zamjene dana i noći, ističe.
Pored toga, sve su niže dobne granice za prvu zapaljenu cigaretu, joint i stupanje u spolni odnos. ‘Imamo generaciju koja je ili aseksualna ili nedefinirana ili se osjeća transrodnom. To su sve novi izazovi, kako za nas, tako i za roditelje’, dodaje. A svjedočimo i sve većem broju djece koja odrastaju u lošim obiteljskim okolnostima i onih koji su žrtve zlostavljanja i zanemarivanja.
Kopiranje vršnjaka na društvenim mrežama?
Cjelokupnu stručnu javnost zabrinjava i svojevrsna epidemija samoozljeđivanja. Sve je više mladih koji se ozljeđuju u vrlo nježnim godinama života, između 12. i 14., dok je najveći rizik za adolescente između 15. i 17. godine.
‘Mladi intenzivno promišljaju o smrti baš u tom razdoblju. Smrt im je sama po sebi zanimljiva i mistična. Propituju smisao života, zašto živjeti, to su ta česta filozofska propitkivanja mladih koji u adolescenciji prije svega imaju potrebu učiniti odmak od roditeljskog autoriteta – važni su vršnjaci. Propituju svoj odnos prema seksualnosti i općenito imaju potrebu stvoriti svoje ja’, dodaje psihijatrica.
I baš u adolescenciji, kad je ljudski mozak najosjetljiviji i kad se još nisu oformile ‘kočnice’, velik broj mladih ovisan je o videoigrama, a one su danas vrlo brutalne i brze te, kako kaže Dodig Ćurković, nisu zanimljive ako nema agresije i ubijanja. Mladi su otupjeli na lakše podražaje, sve je ubrzano, zbunjujuće i još k tome hormoni odrađuju svoje.
‘Kad u takvim okolnostima odrastanja nema podrške vršnjaka, zdrave strukture obitelji i roditeljske kontrole te ako je dijete u lošem i problematičnom društvu, postoji velika opasnost od rizičnog ponašanja, poput samoozljeđivanja ili želje za smrću kao jedinim rješenjem u nekoj situaciji koju dijete vidi kao bezizlaznu’, objašnjava.
Samoozljeđivanje je oblik autoagresije, način na koji se ili kažnjavaju ili na koji olakšavaju svoju patnju ili tako pak imaju mogućnost osjetiti nešto. To je i svojevrstan način da iskažu svoju nemoć, ali i privuku pažnju. Psihijatrica smatra da je često riječ o kopiranju vršnjaka, učenju po modelu koji preslikavaju od nekih poznatih osoba koje same često govore da rješavaju negativne emocije na takav način.
Novi permisivan stil odgoja vrlo je problematičan
Dakle riječ je i o svojevrsnom Wertherovu efektu, kojem su društvene mreže dale zamaha. Još jedan problem je, ističe, to da mladi danas na pogrešan način ispunjavaju slobodno vrijeme. Umjesto da se druže s vršnjacima na zraku, zatvoreni su u kućama i zalijepljeni za ekrane. A dok autoriteti roditelja i profesora slabe, jačaju autoriteti influencera na društvenim mrežama te oni često daju nerealnu sliku o životu i postavljaju nedostižne standarde.
‘Gledaju na tim platformama zbilja svašta, a rijetko tko od roditelja to kontrolira. Usto oponašaju osobe s kojima se identificiraju u situaciji kada se osjećaju loše, slabo i depresivno’, kaže Dodig Ćurković te dodaje kako je jedan od problema i višak vremena koji djeca ne znaju korisno ispuniti.
Problematičan je, kaže, i novi, permisivan stil odgoja koji djeci dozvoljava slobodu na pogrešan način. Imaju nerealna prava i manjak odgovornosti jer ih roditelji nerijetko štite od svega, pa ne moraju raditi ni kućanske poslove.
Djeca su, kaže, u srži ista kao i ona prije 50, 100 ili više godina. Mijenja ih okruženje u kojemu žive i način na koji im odrasli šalju poruke, signale i ideje kako se kroz život trebaju formirati. ‘Roditelji danas toliko strepe da se čisto iznenadim kad vidim dijete s tragovima na koljenima od spontanog pada tijekom igre. Iznenadili biste se koliko djece danas ne zna voziti bicikl, koliko ih s 12 godina ne zna koristiti sat. Motorički su nespretni jer se ne igraju’, upozorava psihijatrica.
Nedostaje nam psihijatara za mlade
A roditelji često previše olako dižu ruke od svog djeteta i očekuju da sustav preuzme odgajanje. Istovremeno sustav nigdje u svijetu nije savršen, a ne može biti ni jedini odgovoran za dijete.
Skrb o mentalnom zdravlju najbolje je organizirana u skandinavskim zemljama i u Francuskoj, koja je i kolijevka mentalne skrbi mladih. Kad je riječ o hrvatskom sustavu, velik je problem, kaže, nedovoljan broj stručnjaka iz područja dječje i adolescentske psihijatrije. Trenutačno ih je između 45 i 50, što smatra krajnje nedostatnim. Pored toga, psihoterapija kao vid liječenja uglavnom je koncentrirana u privatnim ustanovama jer je skupa i godinama traje, a edukaciju često moraju plaćati sami liječnici.
Ipak, postoje kvalitetne udruge koje imaju dobre preventivne programe i besplatni telefonski brojevi za psihološku pomoć i podršku. Međutim najzahtjevniji slučajevi, poput suicida, samoozljeđivanja, depresivnih stanja, zlostavljanja i slično, ipak zahtijevaju nadzor te angažman psihijatra za djecu i adolescente.
Kako prepoznati da nešto s djetetom nije u redu
Velik korak naprijed bilo bi i osnaživanje uloge učitelja i profesora te svih onih koji su u kontaktu s djecom, uz rad na prevenciji u smislu rane detekcije rizične djece kroz sustav školske medicine.
Što se tiče roditelja, važno je u ranoj dobi naučiti dijete da može o svemu razgovarati. I treba osvijestiti to da je sasvim normalno da ono možda i ne želi razgovarati o svojim problemima s bliskom osobom, pa onda ne treba bježati ni od odlaska trećoj osobi – stručnjaku – koji može na vrijeme prepoznati problem te usmjeriti i roditelja i dijete.
‘Ako vam dijete već neko duže vrijeme doslovno ne funkcionira ni u jednoj sferi života, sklono je čestim i naglim promjenama u raspoloženju, otresito je, agresivno, ne jede ili previše jede, ne spava ili previše spava, odbija ići u školu, odbija ići na aktivnosti u kojima je prije uživalo, izbjegava društvo, odbija vam reći gdje bude kada je vani, naglo mršavi, popusti u školi, često laže, otuđuje novac, osamljuje se, satima zatvara i zaključa u sobi ili kupaonici, nosi odjeću nekoliko brojeva veću – sve su to znaci da treba reagirati’, zaključno će psihijatrica Dodig Ćurković.
Scena.ba
