Bosna i Hercegovina jedinstven je politički eksperiment u suvremenoj Europi – država koja formalno ima sve elemente suvereniteta, ali u kojoj ključne političke procese desetljećima nadzire međunarodna zajednica. U središtu tog sustava nalazi se institucija visokog predstavnika, funkcija uspostavljena nakon Daytonskog mirovnog sporazuma s ciljem da osigura provedbu civilnoga dijela mira.
Visoki predstavnik nije klasični diplomat. On je, barem u teoriji, vrhovni tumač Daytonskog sporazuma, koordinator međunarodnih organizacija i svojevrsni nadzornik domaćih vlasti. Međutim, već krajem devedesetih ova funkcija dobiva mnogo snažniji politički karakter – kroz takozvane bonske ovlasti, koje omogućuju nametanje zakona, smjene izabranih dužnosnika i izravno interveniranje u politički život zemlje.
Drugim riječima, visoki predstavnik postaje nešto između guvernera i arbitra – figura koja može presjeći političke blokade, ali i duboko zadirati u demokratski proces. Za jedne je to bio nužan alat za stabilizaciju države razorene ratom; za druge, dugotrajni simbol ograničenog suvereniteta i političke ovisnosti.
Prvo imenovanje
Sve je, međutim, počelo s jednim Šveđaninom. Kada je krajem 1995. imenovan za prvog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Carl Bildt bio je logičan izbor međunarodne zajednice. Bivši premijer Švedske, iskusan diplomat i jedan od europskih posrednika tijekom ratnih pregovora, imao je reputaciju hladnog, racionalnog pregovarača – čovjeka sustava, a ne političkog avanturista. No, upravo je ta njegova „administrativna” priroda obilježila i njegov mandat.
Za razliku od svojih nasljednika, Bildt nije imao bonske ovlasti. Njegova uloga bila je ograničena na koordinaciju i nadzor implementacije civilnoga dijela Daytonskog sporazuma. U praksi, to je značilo da nije mogao nametati zakone niti smjenjivati političare – bio je više promatrač nego akter. A Bosna i Hercegovina 1995. – 1997. nije bila mjesto za promatranje. Zemlja je izlazila iz rata, institucije su postojale više na papiru nego u stvarnosti, a nacionalne elite – iste one koje su vodile rat – i dalje su dominirale političkom scenom. Povratak izbjeglica bio je spor i opstruiran, zajedničke institucije blokirane, a povjerenje među narodima praktički nepostojeće.
Razdoblje izgubljenih prilika
In takvom okružju, Bildtov mandat često se opisuje kao razdoblje izgubljenih prilika. Njegovi kritičari – uključujući i neke iz same međunarodne zajednice – smatrali su da je bio previše oprezan, da nije vršio dovoljan pritisak na domaće političke vođe i da je dopustio da nacionalne strukture konsolidiraju svoju moć u poslijeratnom razdoblju. Njegov pristup bio je zasnovan na pretpostavci da će se sustav postupno stabilizirati kroz suradnju i dijalog.
Stvarnost je bila drugačija: političke blokade su se produbljivale, a Dayton je sve više postajao okvir za očuvanje statusa quo, umjesto alat za transformaciju države. S druge strane, njegovi branitelji ističu da Bildt jednostavno nije imao alate koje su kasnije imali visoki predstavnici. Bez mogućnosti nametanja odluka, njegova uloga bila je ograničena na diplomatski pritisak i koordinaciju, što je u kontekstu tadašnje BiH često bilo nedovoljno.
Upravo zbog toga, njegov mandat poslužio je kao svojevrsna pouka međunarodnoj zajednici: ako želi stvarne rezultate, mora imati i stvarnu moć. Ta će pouka vrlo brzo biti primijenjena. Već nakon Bildta, funkcija visokog predstavnika transformira se iz „mirovnog administratora” u političkog supervizora s gotovo neograničenim ovlastima. Dolazak njegova nasljednika označit će početak nove faze – one u kojoj će visoki predstavnici izravno oblikovati politički sustav Bosne i Hercegovine.
Kontakti s Karadžićem
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Carl Bildt bio je predmet brojnih kritika među Bošnjacima zbog percepcije previše blagog odnosa prema srpskom političkom vrhu, uključujući i njegove kontakte s Radovanom Karadžićem, što je ostavilo dugotrajan trag na njegovu reputaciju u zemlji.
Scena.ba
