U nastavku prenosimo u cijelosti obraćanje Josipa Tole na predstavljanju knjige u Vitezu kada se govorilo o opstanku hrvatskog naroda u Lepeničkoj enklavi. Tekst je prenesen u cijelosti, djelo je autora Josipa Tole i objavljen je bez uredničkih intervencija.
Poštovani prijatelji, srdačno vas sve pozdravljam, redom i prema časti koja svakome od vas pripada. Posebno želim pozdraviti sudionike i stradalnike Domovinskog rata, a napose obitelji poginulih i nestalih. Upravo ste vi glavni razlog zbog kojeg smo se moj kolega Kolenda i ja odlučili prihvatiti pisanja ove knjige. Tomu je prethodilo i tridesetogodišnje traganje mene i mog prijatelja Bradare za autorom koji bi ovu priču mogao ispričati.
Već sam omot ove knjige nosi snažnu simboliku. Na njemu je prikazana obranjena enklava, u granicama utvrđenim potpisima nakon Washingtonskog sporazuma. Naslov je ispisan crvenim slovima, što je namjerno odabrano – kao podsjetnik da je enklava obranjena krvlju njezinih branitelja. Ukupno je 418 branitelja položilo život u njezinoj obrani, a gotovo dvostruko više ih je bilo ranjeno.
Prije početka pisanja razmatrane su tri moguće koncepcije knjige:
- Prva, isključivo vojnička, koja bi teško mogla poslužiti široj javnosti.
- Druga, izrazito detaljna, s kronološki opisanim svakim danom i svakim događajem, što bi zahtijevalo mnogo godina rada i dovelo do rukopisa od preko 1600 stranica.
- Treća, ona koju sada imate pred sobom – sažet i jednostavan prikaz svih ključnih događanja, uz posebno osvrtanje na najvažnije operacije i vrijedne životne priče, potkrijepljene bogatom dokumentacijom, fotografijama i borbenim kartama.
Moram vam reći da sam, kao autor koji se prihvatio ove zahtjevne teme, pročitao šest knjiga i proučio 1.138 dokumenata. Temelj cijele knjige čini operativni dnevnik nastao svakodnevnim izvještavanjem s terena, od zapovjedništava postrojbi i drugih nadležnih službi. Knjiga vas sustavno vodi kroz sva ključna zbivanja na bojišnici enklave. Sedam najvažnijih događaja posebno je izdvojeno i detaljno opisano, ali na način koji je razumljiv svakom čitatelju — s namjerom da knjiga bude pristupačna i poticajna za čitanje. Uz to, uvršteno je i petnaestak priča dobivenih izravno od sudionika, a dobar dio potječe i iz mojega vlastitog iskustva. Od samog početka knjiga nas uvodi u pripreme za obranu, počevši od osnutka HB na dan pada Vukovara, pa preko školovanja kadra u Hrvatskoj. U njoj ćete pronaći i prikaz preuzimanja prve vojarne u BiH. Slijedi opis stvaranja HVO-a, prvih postrojavanja i prisega pripadnika, sve do formiranja brigade. Uskoro nakon toga dolazi do blokiranja komunikacija u Kaćunima u siječnju — trenutka od kojeg zapravo počinje priča o obrani Lepeničke enklave. Ta priča traje punih četrnaest mjeseci potpune blokade, tijekom kojih su se branitelji, ali i civilno stanovništvo, svakodnevno borili i snalazili na svoj način kako bi opstali.
Ubrzo nakon prve blokade uslijedila je i blokada u Bilalovcu. MOS je iskoristio odsutnost pripadnika HVO-a s tog područja, koji su se tada nalazili na travničkom bojištu, te je okupirao prostor Bilalovca. Na prilazima Brestovskom uspostavljena je prva crta obrane.
Slijedio je niz sporazuma koje MOS nije provodio. Uočivši takav razvoj događaja, brigada se počela pripremati da spriječi ponavljanje sličnih scenarija — od Brestovskog, preko Lisova brda i Obješenjaka, pa sve duž granice općine Kiseljak, do Lepenice, a potom i prema Kreševu, zaključno do Fojnice. Možda zvuči nevjerojatno, ali zapovjedništvo je takav tijek događaja predvidjelo i pravovremeno poduzimalo mjere.
Sve započinje 17. travnja, kada Generalštab tzv. ABiH izdaje zapovijed za napad. Originalna zapovijed nalazi se u knjizi, u drugom dopunjenom izdanju.
Kako bi spriječio neprijateljske namjere, HVO poduzima akciju za vraćanje Radara — što je prvi ključni trenutak za opstanak enklave. Drugi presudni događaj bilo je stavljanje pod kontrolu područja Višnjice i potpuno razbijanje Jasikovačkog odreda, formiranog s ciljem da iznutra destabilizira i slomi HVO.
Slijedio je treći ključni događaj za opstanak ovih prostora – deblokada prometnice Kiseljak–Brestovsko u području Gromiljaka. Bila je to prva akcija provedena u skladu s planovima izrađenima prema NATO-ovim standardima. Treba jasno reći da bez našeg Marinka Bošnjaka ta operacija ne bi bila tako uspješno izvedena. Neprijatelj je pokušao ostvariti pomak i na području Grahovaca, no u tome nije uspio.
Četvrti uvjet za opstanak postignut je stavljanjem pod potpunu kontrolu prometnice Kreševo–Lepenica, a nakon toga uslijedila je obrana Kreševa i Fojnice. Peti uvjet ostvaren je zauzimanjem Međuvršja, što je u potpunosti promijenilo operativnu situaciju. Time započinje razdoblje u kojem HVO djeluje isključivo prema naprijed.
Zatim slijedi ostvarenje šestog uvjeta za opstanak – oslobađanje Bašina brda. Time su se otvorili pravci prema Fojnici, ali i stvorili preduvjeti da preko Zavrtaljke i Zahora krenemo u smjeru Busovače. I naposljetku, sedmi uvjet – zauzimanje Zavrtaljke, kao drugi dio plana spajanja s Lašvanskom dolinom preko Bašina brda. Treći dio plana također je postojao, ali nikada nije proveden, jer za takvo djelovanje nije dana suglasnost — odmah nakon toga stupio je na snagu Washingtonski sporazum.
O ovome vam moram govoriti posebno, jer se nalazimo u Vitezu, u samom srcu Lašvanske doline. Mi iz Lepeničke enklave bili smo duboko, emotivno i u svakom smislu povezani s vama. Nije slučajno da nam je upravo Petković već u kolovozu 1993. godine predložio izradu plana spajanja s Lašvanskom dolinom. Plan je bio dovršen već krajem rujna iste godine, zajedno s planom spajanja s Hercegovinom. Već tada smo znali da se drugi plan — onaj prema Hercegovini — gotovo sigurno neće ostvariti i da se iz tog smjera prema nama neće moći krenuti. No za prvi plan, onaj o spajanju s vama, iskreno smo se nadali da će nam biti odobren. Kako bismo potaknuli njegovo izvršenje, zauzeli smo Bašino brdo — prvi dio tog šireg plana. Momci su bili nestrpljivi, puni energije i potpuno spremni. Manevarska bojna tada je brojala 580 ljudi i bila je sposobna izvršiti zadatak.
Jedva su dočekali vijest da je MOS napao Buhine Kuće i da ćemo sutradan krenuti prema vama. Bila je to gotovo bajka, svatko je u toj noći sanjao neki svoj san. Pročitajte tu priču u knjizi. Već idućega jutra naši su momci, kroz duboki snijeg kao da ga i nema, izveli akciju u kojoj su neprijatelju nanijeli gubitke veće od jednoga voda, uz tek jednog poginulog i dvojicu lakše ranjenih na našoj strani. Drugi ešalon bio je spreman krenuti dalje, no uslijedilo je razočaranje: stigla je zapovijed o obustavi svih djelovanja. Momci su plakali kao djeca.
I danas mogu reći — ove dvije enklave spasile su Bosnu i Hercegovinu, sviđalo se to nekome ili ne.
najdublje poštovanje. Obrana prostora od deset puta jačeg neprijatelja bila je moguća samo zahvaljujući jedinstvu politike, Crkve, vojske, poduzetnika, zdravstvenih djelatnika, medija, majki, djece — svakoga. Vjerujem, i uvjeren sam, da takvo jedinstvo nikada i nigdje nije ostvareno. Zato je i dragi Bog bio uz nas.
Ubrzo nakon toga potpisan je Washingtonski sporazum i time je obrana Lepeničke enklave službeno završena, neki kažu da su nas spasili. Mogu im samo poručiti: u tom trenutku nitko, pa ni najjača vojska, nije nas mogla pomaknuti ni za milimetar. Nikada nismo bili snažniji i spremniji.
U knjizi je obrađen i negativan utjecaj međunarodne zajednice — od zamlaćivanja sporazumima u Fojnici, pa do ponude upućene našem Tuki da izvuče sav narod ove doline preko Srba u Hercegovinu, jer će “HVO pasti”. Opisane su i situacije nakon zauzimanja Bašina brda, kad je MOS pritisnuo iz Fojnice i postavljao pitanje: “Čija je Fojnica?” Sve je to u knjizi detaljno prikazano, dan po dan, a ja ovdje ne želim otkrivati sve pojedinosti.
Možda će mi netko zamjeriti da nisam obradio baš sve i da nisam napisao “svu istinu”. No ja mogu reći samo jedno — otvorio sam vrata svima koji to žele: neka se prihvate posla i napišu svoje knjige. Ovo razdoblje toliko je bogato događajima da bi svaka bojna, pa i svaka satnija, mogla napisati vlastito djelo, i opet bi ostalo mnogo neispričanoga. Zanimljivo je da sam tražeći istinu o nekim događajima nailazio na dvojicu nerazdvojnih prijatelja, suboraca koji su stajali jedan uz drugoga u istoj borbi — a ipak nisu imali isto sjećanje na isti događaj.
Glavni moto ove knjige jest pokazati da su ovu enklavu obranili mali ljudi — svi oni koji su na bilo koji način dali svoj doprinos obrani: od kuharica, bolničarki i dostavljača hrane do svakog pojedinog bojovnika na crti, zapovjednika i heroja. Može se bez pretjerivanja reći da narod ove enklave, svi koji su u njoj živjeli i branili je, zaslužuju najdublje poštovanje. Obrana prostora od deset puta jačeg neprijatelja bila je moguća samo zahvaljujući jedinstvu politike, Crkve, vojske, poduzetnika, zdravstvenih djelatnika, medija, majki, djece — svakoga. Vjerujem, i uvjeren sam, da takvo jedinstvo nikada i nigdje nije ostvareno. Zato je i dragi Bog bio uz nas.
I da ne duljim — molim vas da pročitate knjigu. Nećete se pokajati. Kad je u potpunosti pročitate, stojim vam na raspolaganju za svaku riječ i svako pitanje. Vjerujem, i nadam se, da će ova knjiga služiti kao dokument i udžbenik u nastavnome procesu. Jednom smo se obranili borbom i vjerom u Boga. U budućnosti se možemo obraniti samo znanjem i razboritošću. Samo će obrazovanje osigurati opstojnost hrvatskom narodu na ovim prostorima.
Posebnu zahvalnost dugujem svojoj obitelji, koja je uvijek bila uz mene — kao i danas. I vjerujte, narod Lepeničke enklave uvijek je uz vas — jer jedni bez drugih ne bismo opstali, ni tada, ni danas.
Scena.ba
