DOK AMERIČKI predsjednik Donald Trump tvrdi da postoje naznake nereda u iranskom ratnom vodstvu, čini se da jedan ključni igrač gomila značajan utjecaj koji bi mogao oblikovati položaj Islamske Republike i na bojnom polju i za pregovaračkim stolom.
Vjerojatno se ne radi o osobi koju bi Bijela kuća željela vidjeti na čelu. Iako je ajatolah Mojtaba Hamnei preuzeo dužnost vrhovnog vođe nakon ubojstva svog oca, a predsjednik parlamenta Mohamed Baker Galibaf preuzeo središnju ulogu u pregovorima, uspon brigadnog generala Ahmada Vahidija mogao bi se pokazati najznačajnijom od svih promjena unutar složene iranske dinamike moći, piše Newsweek.
Uspon ključnog generala
Vahidi je imenovan zapovjednikom Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC) nakon ubojstva njegovog prethodnika, Mohamada Pakpura, u početnoj fazi američko-izraelskog rata protiv Irana prije dva mjeseca.
To je položaj koji ga čini glavnom metom, s obzirom na to da je Pakpur preuzeo tu ulogu tek nakon što je Izrael ubio bivšeg šefa IRGC-a Hoseina Salamija tijekom Dvanaestodnevnog rata u lipnju prošle godine.
No, Vahidijeve kvalifikacije su jedinstvene. Osim što je prethodno služio kao zamjenik zapovjednika IRGC-a, ministar unutarnjih poslova u vladi bivšeg predsjednika Ebrahima Raisija i ministar obrane pod bivšim predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom, Vahidi je bio i osnivač elitnih snaga Quds, koje je kasnije vodio general-bojnik Kasem Sulejmani do svoje smrti u američkom napadu 2020. godine, koji je naredio Trump.
Danas, dok se Islamska Republika suočava s najozbiljnijim testom od iransko-iračkog rata 1980-ih, tijekom kojeg su i nastali IRGC i snage Quds, “Ahmad Vahidi je taj koji vuče konce”, rekao je za Newsweek Kamran Bokhari, strateški analitičar i viši suradnik u Vijeću za politiku Bliskog istoka, koji je opsežno pisao o unutarnjoj evoluciji iranskog vodstva.
Čovjek iz sjene
Sulejmanija su tijekom njegovog 21-godišnjeg mandata na čelu snaga Quds često nazivali “zapovjednikom iz sjene”. Taj je nadimak zaslužio zbog opsežne karijere u provođenju tajnih operacija u inozemstvu, od pomaganja milicijama u napadima na američke trupe u Iraku i podržavanja Hezbolaha protiv Izraela do borbe protiv pobunjenika i džihadista, uključujući Islamsku državu (ISIL), u Iraku i Siriji.
Ipak, Sulejmani je s vremenom postao svojevrsna zvijezda, a njegova javna prepoznatljivost pokazala se kobnom kada se Trump odlučio na potez bez presedana i naredio njegovo ubojstvo tijekom posjeta Iraku u siječnju 2020. godine.
Vahidi je također dobro poznat Zapadu – za njim je 2007. izdana Interpolova crvena tjeralica, a 2010. su mu uvedene američke sankcije zbog navodne uloge u smrtonosnom bombaškom napadu na židovski centar u Argentini 1994. godine. Vahidi je od tada bio podložan daljnjim sankcijama SAD-a i Europske unije, iako to nije usporilo njegovu karijeru u Iranu.
Govoreći prošlog tjedna u Buenos Airesu, podtajnik za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost Thomas DiNanno spomenuo je Vahidijevu navodnu ulogu u bombaškom napadu na centar Asociación Mutual Israelita Argentina 1994. i u eksploziji 1992. koja je ciljala izraelsko veleposlanstvo, također u argentinskoj prijestolnici.
DiNanno je Vahidijevo promaknuće na čelo IRGC-a nazvao “jasnim dokazom da je IRGC strana teroristička organizacija i potvrdom uloge Irana kao dugogodišnjeg državnog sponzora terorizma”.
Bonapartistička figura?
Unatoč svojim javnim funkcijama, Vahidi ostaje zagonetka. Njegova sposobnost da se uspinje unutar formalnih struktura moći, stvara veze temeljene na tehnokratskom, a ne osobnom vodstvu, te da zadrži nizak međunarodni profil pokazala se posebno impresivnom.
Bokhari, koji je i viši direktor na institutu New Lines u Washingtonu, kratko se susreo s Vahidijem na marginama jedne konferencije u Teheranu prije 15 godina, opisujući ga kao iznenađujuće angažiranog sugovornika koji tečno govori engleski.
Također je povukao naizgled nevjerojatnu paralelu između Vahidija i pretposljednjeg iranskog monarha, Reze Šaha Pahlavija, koji je preuzeo vlast kao zapovjednik moćne Perzijske kozačke brigade između 1921. i 1925. godine. Poput Pahlavija, primijetio je Bokhari, Vahidi “je čovjek sustava” i mogao bi ga na kraju preoblikovati, ako uspije preživjeti sukob.
“Koliko znamo, sutra ga može pogoditi zračni udar i više ga neće biti. Ali čini se kao tip osobe koja bi željela postati ta bonapartistička figura o kojoj svi govore”, rekao je Bokhari. “Ne može to sam. Postojat će centri moći. Mislim da on trenutno konsolidira moć, a od kontakata s terena čujem da ima izražene osobne ambicije.”
Vahidijev uspon također označava ubrzanje dugotrajne evolucije unutar Islamske Republike. Još tijekom kasnijih godina pokojnog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija, moć se tiho delegirala na druga područja, uključujući IRGC i iranske konvencionalne oružane snage, poznate kao Arteš. “Čuvari su donosili odluke mnogo prije ovog rata.
Sada je to postao de facto položaj, jer nema vrhovnog vođe”, rekao je Bokhari. “I to stalno govorim jer mislim da je Modžtaba Hamnei u najboljem slučaju nominalni vrhovni vođa. Čak i da nije bio ranjen, ne bi imao utjecaj kakav je uživao njegov otac, jer je na kraju krajeva samo vodio ured svog oca.”
Trumpov “najgori scenarij”
Annika Ganzeveld, voditeljica portfelja za Bliski istok u projektu Critical Threats pri Američkom poduzetničkom institutu, tvrdi da je odsutnost novog iranskog vrhovnog vođe, čija je javna uloga od imenovanja prošlog mjeseca ograničena na pisane izjave, samo pomogla Vahidijevoj konsolidaciji moći.
“Odsutnost vrhovnog vođe koji bi posredovao među frakcijama režima i djelovao kao konačni autoritet u donošenju odluka vjerojatno je pridonijela Vahidijevu usponu unutar režima”, rekla je Ganzeveld za Newsweek.
Čak i ako je Trump često tvrdio da je u Iranu postignuta “promjena režima”, rano u sukobu priznao je rizik od stvaranja novog vodstva koje bi i dalje bilo u suprotnosti s američkim interesima.
“Valjda bi najgori scenarij bio da mi to odradimo, a onda vlast preuzme netko jednako loš kao onaj prije, je l’ tako? To se može dogoditi. Ne želimo da se to dogodi. To bi vjerojatno bilo najgore”, rekao je Trump prošlog mjeseca, samo nekoliko dana nakon početka rata.
Prepreka pregovorima
Ta se stvarnost možda i ostvaruje, pogotovo jer se čini da je Vahidi počeo okupljati vlastiti “unutarnji krug”, koji uključuje i tajnika Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Mohameda Bakera Zolghadra, navodi Ganzeveld.
Zolghadr je preuzeo utjecajnu poziciju prošlog mjeseca nakon izraelskog ubojstva njegovog prethodnika, Alija Laridžanija, za kojeg se vjerovalo da je drugi čovjek u zapovjednom lancu. Sada se čini da Vahidijeva klika “dominira u donošenju odluka režima”, rekla je Ganzeveld, što komplicira potragu za sporazumom između Washingtona i Teherana.
“Vahidi i njemu bliski čelnici IRGC-a čini se da su marginalizirali pragmatičnije dužnosnike, poput šefa iranske pregovaračke delegacije, predsjednika parlamenta Mohameda Bakera Galibafa i ministra vanjskih poslova Abasa Aragčija, koji su pokazali veću otvorenost za kompromis sa SAD-om”, rekla je Ganzeveld. “Vahidi, nasuprot tome, nije pokazao nikakvu spremnost da popusti pred ključnim američkim zahtjevima vezanim uz iranski nuklearni program i Hormuški tjesnac.”
Kolektivno vodstvo petorice
Ipak, Vahidi nije sam u borbi za vlast. Ali Alfoneh, viši suradnik na Institutu za države Arapskog zaljeva, opisao je “kolektivno vodstvo petorice” u kojem “glavna linija podjele prolazi između izabranih dužnosnika – predsjednika Masuda Pezeškijana i predsjednika parlamenta Mohameda Bakera Galibafa – i neizabranih aktera: šefa pravosuđa Golam-Hoseina Mohseni-Edžeija, predstavnika IRGC-a, bilo bivšeg zapovjednika Mohsena Rezaija ili sadašnjeg zapovjednika Vahidija, te neidentificiranog predstavnika regularne vojske.”
Linija podjele je važna, rekao je Alfoneh za Newsweek, jer “izabrani dužnosnici teže razmišljati o ponovnom izboru i osjetljiviji su na težak položaj stanovništva, dok su neizabrani dužnosnici skloniji prihvatiti poteškoće za javnost.” Od tih figura, i Galibafa i Vahidija svrstao je među “strateški najsposobnije pojedince” sustava, nazivajući ih obojicu “pragmatičnim operativcima”.
Podjela moći umjesto državnog udara
Vahidi, štoviše, navodno ima povijest suradnje s CIA-om i izraelskim Mossadom još 1980-ih u aferi Iran-Contra. S druge strane, Trump je izrazio jasnu sklonost prema Galibafu, bivšem zapovjedniku zračnih snaga IRGC-a i gradonačelniku Teherana.
Unatoč Vahidijevim prednostima, malo tko očekuje otvoreno preuzimanje vlasti od strane IRGC-a, koji tradicionalno preferira održavati privid da nije izravno upleten u iranske poslove.
“Ni on ni IRGC kao institucija ne čine se sklonima izvođenju državnog udara i preuzimanju pune odgovornosti za upravljanje državom pod teškim pritiskom”, rekao je Alfoneh. “Iz perspektive IRGC-a, aranžman podjele vlasti s civilnim figurama poput Galibafa je poželjniji: omogućuje Čuvarima da dominiraju strateškim odlukama, dok civili preuzimaju javnu krivnju za neuspjehe režima.”
Pojavili su se neki znakovi neslaganja, ali čak i niz istaknutih konzervativnih izvora u zemlji upozorio je protiv potpirivanja “unutarnjih sukoba” koje je Trump prizivao, pri čemu se većina zalaže za diplomatski put.
Iako rivalstva nedvojbeno postoje, Alfoneh tvrdi da Trumpovo često spominjanje pukotina u iranskom vodstvu više govori o problemima Bijele kuće. “Egzistencijalna prijetnja koju predstavljaju Izrael i Sjedinjene Države potaknula je koheziju, a ne podjelu među iranskim čelnicima”, rekao je Alfoneh.
“Tvrdnje predsjednika Trumpa o vakuumu moći i neodlučnosti u Teheranu više govore o neredu u Washingtonu nego o stvarnosti u Iranu. Njegove tvrdnje da se režim već promijenio odražavaju nesposobnost da se svijet vidi onakvim kakav jest, a ne onakvim kakvim ga on želi vidjeti.”
Scena.ba
