SVAKOG dana Valentina, koji boluje od cerebralne paralize, očuh Ilija podiže iz kolica i s njim u naručju spušta se pješice s četvrtog kata. To je jedini način na koji Valentino može izaći na zrak i krenuti u, kako kaže, “šetnje koje mu ispunjavaju život”, prenosi Nova TV.
“Očuh me izvadi iz kolica, uzme u naručje i nosi… Bude mi teško jer znam da i njemu nije lako”, kaže Valentino Čolak iz Slavonskog Broda. Majka im spušta kolica. Kada se vrate iz šetnje, na isti način moraju se vratiti na četvrti kat u maleni jednosobni stan koji unajmljuju. Veći stan i na nižem katu ne mogu si priuštiti.
“Stan od 26 kvadrata, ovdje živimo ja, moja supruga i moj pastorak”, kaže Ilija Filipović. “Lijepo nam je što smo svi skupa, ali spavamo svi zajedno u jednoj prostoriji. Valentino, kako je u kolicima, on ne može ni u krevet, moram ga u krevet staviti, moram ga obući, moram ga presvući”, kaže mama Katica.
Valentino ima samo jednu želju
Za gradske stanove namijenjene za socijalne slučajeve i invalide ova obitelj ne može se prijaviti zbog birokracije. Ilija prima braniteljsku mirovinu, a Katica prima invalidninu za sina. To se računa kao dva primanja u obitelji, a statut kaže da ih to isključuje s liste kandidata za dodjelu stana.
U jednoj od svojih šetnji uz Savu Valentino je nesretnim slučajem upao u rijeku. Već je bio pomislio da će se utopiti, no petorica sugrađana skočila su u mutnu Savu i spasila ga. I tada je ovaj, kako za sebe naglašava, navijač Dinama zadržao vedar duh.
Ima samo jednu želju. “Dovoljno mi je da bude prizemlje, da mogu sam ući u zgradu, izaći iz zgrade”, ističe i u šali dodaje da je on – samo jedan prizeman lik.
Scena.ba
