„Čovjek je dužan svom zavičaju“ – Ivo Andrić…
PIŠE: Ivan Anđelić
Najveći broj zaljubljenika u pisanje knjiga bilo kojeg žanra se trudi da iza sebe trajno ostavi što savršeniji i vjerodostojniji trag teme o kojoj piše, znajući da je ona najbolji izraz njegovog bića i trajan spomenik postojanja. Mnogi misle da su postigli taj cilj pa ipak se u okviru iste teme pojave oni koji je obrade bolje, savršenije sa više nijansi i podataka dajući joj jasniji koncepcijski pristup. Ako je itko u našem širem okruženju bolje obradio temu svog kraja od prapovijesti do suvremenog doba od književnika Željka Ivankovića u knjizi Vareš i vareški kraj kroz stoljeća, onda bi žurno tražio da i nju pročitam i osjetim veće majstorstvo i empatiju prema mjestu gdje su mu oči prvi put ugledale svjetlo, prirodu i ljude.
Po čemu je Vareš tako značajan i izdašan jer i sam autor u popisu korištene literature na kraju djela naveo nevjerojatnih 754 autora koji su posvetili čitave knjige ili dijelove ovom kraju. Čini se da je široj suvremenoj javnosti malo poznato što je on značio u povijesti ove države i koji su bili njegovi izravni i neizravni dodiri sa drugim velikim i malim državama u našem susjedstvu ili koliko je značio u doba kada je sadašnja naša domovina djelovala samostalno, pa potom dok se nalazila u sastavu velikog Osmanskog, Austrougarskog carstva te u dvije prethodne zajedničke južnoslavenske države Jugoslavije.
Kroz 50 poglavlja koji tretiraju sve ama baš sve iz i okolo Vareša, autor ga predstavlja kao znalac, ali njegova naracija nije tek priča već kazivanje protkano vjerodostojnim vrelima, datumima, ljudima i silnom općom erudicijom iz sebe izvukao sve znanje koje uopće ima iz mnoštva pozitivnih znanstvenih, umjetničkih, književnih disciplina pa u jednoj knjizi imamo dinamiku povijesti, kulture, jezika, umjetnosti, književnosti i konačno veoma važno, možda presudno metodologiju znanja tehnologije i tehnike vađenja i prerade željezne rude. Reklo bi se da čitava povijest ovog kraja se uglavnom kreće oko željezne rude i njene prerade i šume koja je bitna za taljenje željeza te ljudi, tog dragocjenog spoja koji su oplemenjivali i stvarali civilizaciju zajedno sa prirodom. Logično da u tako izdašnom prostoru se formiraju naselja, moćnici te konačno postaje sjedištem dinastije i kraljevstva. U vareškom kraju se nalazi Stolni kraljevski grad Bobovac koji se u povijesnim dokumentima spominje 1349. godine, i bio je centar kraljevske moći sve do njegovog pada pod Osmansku upravu 1463. godine. Njime se sustavno znanstveno bavio Pavao Anđelić koji je ubicirao u njemu i ostale sve objekte koji su imali svi kraljevski europski gradovi onog doba. Pored utvrda i kula postojala je kraljevska rezidencija – dvor, krunidbena crkva, grobna kraljevska kapela, naselje sa trgovištem i majstorskim radionicama, kuće za upravitelje dvora i druge velikaše. U njoj su sahranjena barem tri bosanska kralja i to Stjepan Ostoja (1378 – 1419), Tvrtko II. Kotromanić (1380 – 1440) i Stjepan Tomaš (? – 1461). U njemu su stolovali ostali bosanski vladari iz dinastije Kotromanića Stjepan Kotromanić, Tvrtko I. Kotromanić, Stjepan Dabiša, Jelena, Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević.
Okosnica življenja varešana se odvijala u znaku rude željeza i njene prerade gdje će mu moć kroz sva prethodna vremena, skoro do najsuvremenijeg doba dati značaj neviđenih razmjera da su uvijek varešaci imali poseban status u svim državama kako za vrijeme narodnih vladara tako i okupacijskih država. Željezo je podmirivalo ne samo domaće potrebe već bilo predmet trgovine i izvoza. Proizvodnja željeza se odvijala kao vlastiti obrt, a oni koji su radili na rudarenju ili proizvodnji željeza uvijek su imali privilegirani status slobodnih ljudi kako u srednjem vijeku tako i za Osmanske uprave pa i u vrijeme Austrougarske. Kao slobodni ljudi mogli su se i udruživati i razvijati sve druge aktivnosti utemeljene na slobodi. U Varešu će pulsirati među prvim gradovima u Bosni i Hercegovine sve nove europske ideje, nastajati i nestajati društva civilne provenijencije, formirati udruge i čitaonice, prvi radnički sindikalni pokret, pa logično uticaj i lijevih i liberalnih ideja.
Vareš će dati više desetina književnika, znanstvenika, kulturnih djelatnika, duhovnih aktivista kao ni jedna druga sredina imajući u vidu broj žitelja. Autor je posebno kao znalac iz metalurgije posvetio tekst o tehnologiji obrtničke proizvodnje željeza sa svim lokalnim nazivljem alata i procesa što je najvećem broju čitatelja nepoznato.
Međunacionalni odnosi izuzev u doba globalnih svjetskih i regionalnih društvenih sukoba i ratova su bili po onodobnim mjerilima dobri i bolji nego u drugim mjestima.
Vareš je u doba predindustrijskog razvoja imao do 26 majdana za vađenje rude i isto toliko ili više duvnica za proizvodnju željeza, a jedna je podmirivala do 4 vignja – kovačnice za proizvodnju sitnije kovačke robe. Proizvodile su se šipke, obruči, demiri, ploče za željezna vrata, raonici, sačevi, trnokopi, krampe, gvožđa za hvatanje zvjeri, pećna vrata i td.
Svaka vlast je strpljivo za svoje vrijeme podnosila iskakanje varešaka iz matrice nametnute drugima bilo to Srednjovjekovna, Osmanska, Austrougarska, Prva ili Druga Jugoslavija.
Svaka država je njegovala željezni obrt i industriju jer je zavisila od željeza koje je služilo za domaće razne potrebe, ratnu industriju te kao kurentna roba za izvoz.
Obrtnički posao će jenjavati sa izgradnjom prve industrijske željezare 1891. koju će izgraditi Austrougarska. Povećava se obim proizvodnje i broj radnika, dolaze stručnjaci iz raznih dijelova velikog carstva, stvaraju se novi društveni odnosi i formira mentalni sklop varešaka. Austrija će shvatiti potencijal željezne rude koje su procijenjene na 100 miliona tona godišnje i 1891.godine se podiže prva visoka peć koja je zapošljavala 132 radnika, da bi već 1898.godine ona bila srušena i napravljena veća sa 30.000 – 36.000 tona kapaciteta sirovog željeza. Udružujući kapital i radeći na širenju asortimana proizvoda vareška livnica će proizvoditi golem broj proizvoda i imati katalog veoma lijepo tiskan na tri jezika njemačkom, mađarskom i zemaljskom. U Prvoj Jugoslaviji Vareš će imati sve do 1938.godine jedini talionicu željezne rude u njoj kada se otvaraju željezare u Jasenici i Sisku. Željezara i rudnici će zapošljavati 1938.godine 1800 radnika. Željezara će raditi i uz Drugi svjetski rat pa potom nakon istog obnoviti proizvodnju te rekonstruirati visoke peći i proizvoditi 200 tisuća tona sirovog željeza. Sa razvojem željezara u Zenici, Sisku, Jasenicama i Smederevu pada proizvodnja željeza, a raste količina izvađene rude koja se prerađuje u novoizgrađenim postrojenjima tako da će 1975.godine proizvoditi oko 3 milijuna tona.
Kroz cijelu povijest vareškog kraja katolička crkva i franjevci će imati presudnu duhovnu, organizacijsku, umjetničku i narodnosnu dimenziju kod Hrvata katolika te će iznjedriti veličine fra Matiju Divkovića (1563) oca bosanske književnosti, fra Filipa Laštrića (1700 – 1783) začetnika povijesne znanosti u BiH, biskupa fra Gabrijela Barišića (1788 – 1839), biskupa fra Rafu Barišića (1797 – 1839), fra Ljudevita – Luju Zloušića (1895 – 1963) jednog od najuglednijih franjevaca Provincije Bosne Srebrene, fra Ignacija Gavrana (1914 – 2009) kao jednog od najuglednijih franjevaca Provincije Bosne Srebrene u čitavoj povijesti. Kao kraj koji je čitavu povijest imao zbog svog posla poseban status, a njegovi žitelji povećane slobode pa i nacionalne, sakralno graditeljstvo, umjetnički obrti i opremanje crkava, grobljanskih kapela će biti mnogo intenzivnije i slobodnije. Stoga je Vareš iznjedrio kroz povijest i suvremenost brojna znanstvena, umjetnička, kulturološka, sportska imena od kojih spominjemo ne usuđujući se vrednovati doprinos Ignjacija Gavrana, Alena Kristića, Mirjanu Kasapović, Ivicu Mlivončića, Ljubicu Miočević, Borislava Topića, Željka Ivankovića i dr.
Posebnost knjige čini jezik vareškog kraja. Najbolje je navesti Uvod u poglavlje koji je napisao autor. „Unutar bosanskog priloga cjelini hrvatskog jezika i ne postoji valjda istraživaniji i istraženiji segment tog jezika od onoga koji se mikro regionalno označava vareški. Da je tomu tako, ponajprije se ima zahvaliti dvojici velikih i značajnih franjevaca – pisaca vareškog kraja, fra Matiji Divkoviću i fra Filipu Lastriću, koji su svojim djelom ne samo obilježili hrvatsku pismenost i kulturu u BiH nego ostavili i živo svjedočenje o jeziku svoga doba i svojega kraja čiji smo sve do naših vremena nasljednici, dionici i čisto nesvjesni svjedoci“. Autor u ovom poglavlju ispoljava znanstveno profesorsko znanje o jeziku uopće i jednostavno čitatelju nudi logiku vareškog govora tim više što je on amalgam mnoštva govorova ljudi koji su poslom, migracijom, profesijom dolazili živjeti i oplemenjivali Vareš.
Kada se pomisli o cjelini knjige i njenom sadržaju ona je kratka povijest kraja, a nije samo to ona je i monografija pa i znanstveno djelo. Ne možemo je svrstati ni u jedan spisateljski žanr, ali koncepcijski sadrži sve. Kao književnik koji spada u sam vrh izvrsnosti u književnosti BiH pristupa joj krajnje odgovorno nastojeći unijeti što više vjerodostojnih podataka. Knjiga nema fotografija, karata i crteža, ali čitatelju koji nikad nije bio u Varešu sve je potpuno jasno, može ga na temelju pročitanog rukom skicirati u imaginaciji. Čitajući je osjeća se nevjerojatna zavičajna ljudska empatija prema svemu što je vezano za njega. Od 36 do sada objavljenih knjiga ovaj autor je više od polovine posvetio temama iz ili oko Vareša. Čitatelja plijeni jednostavan i izgrađen stil izlaganja misli, dugogodišnje majstorstvo pripovijedanja i uvjerljivost u temu koja je u fokusu.
Na kraju čovjek ne može da se ne upita, ako je istina u Andrićevoj misli s početka ovog teksta, „čovjek je dužan svom zavičaju“, da li je Vareš dužan svom apostolu i promotoru, da li mu se odužio bilo kakvim priznanjem ili na drugi način.
Mora se odati priznanje nakladnicima Synopssis d.o.o. Sarajevo – Zagreb i HKD Napredak – Sarajevo i njegovom predsjedniku dr.sc. Nikoli Čiči i zamjeniku Miroslavu Landeki, predsjedniku Povjerenstva za kulturu, izdavaštvo i medije HKD Napredak, koji su prepoznali istinske vrijednosti vezane ne samo za spisateljsko umijeće već i za kraj koji čini srce Bosne i Hercegovine u svakom smislu.
Scena.ba
