Iza hrvatskog napadača, inače rođenog Žepčaka, sjajna je sezona u Španjolskoj, već godinama igra na najvišoj razini, još mu samo pet pogodaka nedostaje da uđe u klub 100 u Primeri. Svi preduvjeti su ispunjeni da ovo ljeto začini još nečim posebnim…
U predvorju jednog luksuznog hotela u Rijeci, u kojem je smještena hrvatska nogometna reprezentacija, neki klinci u kockastom strpljivo su iščekivali da prođe neka od naših zvijezda. I tko god bi se pojavio, odmah bi ga zaskočili. Čekali su, naravno, Luku Modrića koji im je uz smiješak ispunio želju i potpisao dresove. Na naš dogovoreni sastanak Ante Budimir stigao je po dogovoru, odmah poslije ručka. Uvijek je poseban gušt pričati s Antom. Buda, kako ga oslovljavaju u reprezentaciji, uvijek je smiren, fokusiran, ostavlja dojam kao da ga sva ta pompa i glamur nogomete zvijezde uopće ne dodiruje. Zbog toga što je jednostavno drukčiji, sigurno je i jedan od najomiljenijih ljudi u rosteru Zlatka Dalića. Iza hrvatskog napadača sjajna je sezona u Španjolskoj, već godinama igra na najvišoj razini, još mu samo pet pogodaka nedostaje da uđe u klub 100 u Primeri. Svi preduvjeti su ispunjeni da ovo ljeto začini još nečim posebnim…
Antu Budimira ratni je put 1992. godine odveo iz rodne BiH u Hrvatsku. Rođen je u zeničkoj bolnici, a dolazi iz sela Ozimice u općini Žepče. Jednom je prigodom za medije kazao kako su rat i sve okolnosti utjecale na to da napuste dom i 1992. godine dođu u Veliku Goricu. Otac mu je poginuo u automobilskoj nesreći, a on je, kao izbjeglica, s majkom Janjom i dvjema sestrama Irenom i Renatom došao u Turopolje. Imao je tada tek šest mjeseci.
– Mama Janja žrtvovala se za nas, sve nam je omogućila – kazao je jednom prigodom napadač Osasune za medije. Oženjen je Vukovarkom Monikom, a imaju troje djece.
Nedavno je u razgovoru za službenu stranicu španjolske La Lige govorio upravo o odrastanju u BiH. Opisao je iskustvo nekoliko godina kasnije, kada se nije mogao vratiti u Bosnu i Hercegovinu gdje su mu živjele bake jer su tamo bili naoružani “Plavi šljemovi”.
– Uvijek je vrlo teško kada se vodi rat, kao i sve ostalo što ide uz to. Nažalost, morali smo napustiti naš dom. Ali Hrvatska je također naš dom. Mi smo Hrvati, pa nije bilo toliko teško. Bio sam vrlo mlad, samo šest mjeseci, i ničega u vezi s ratom se ne sjećam. Sjećam se kada sam imao pet ili šest godina da nisam mogao ići u Bosnu, gdje su moje bake živjele. Sjećam se kada sam prelazio granicu, tamo su bili… Kako se zovu? ‘Plavi šljemovi’, zar ne? – rekao je tada Budimir.
Scena.ba
