Na vrhu su hranidbenog lanca, jedini neprijatelj im je čovjek, a od ovih vrhunskih grabežljivaca strahuju ne samo pingvini, delfini, ptice i tuljani, već i morski psi i kitovi dvostruko veći od njih. Otuda i drugi naziv – kit(ov) ubojica. Mnogi od nas u njih su se zaljubili gledajući kultni film ‘Moj prijatelj Willy’ (Free Willy) o orki u zatočeništvu (pravog imena Keiko), koju oslobodi njezin ‘ljudski’ prijatelj Jesse, no ova veličanstvena životinja puno je više od toga.
Premda danas novinske stupce pune vijesti o njihovim ‘napadima’ na brodove, riječ je o društvenim trendovima koji zorno prikazuju koliko su ovi morski sisavci kompleksna i zanimljiva stvorenja, u mnogočemu slična ljudima.
Orke su najveći i najsnažniji dupini na svijetu (ne kitovi), ali i najopasnije životinje u morskim dubinama koje mogu doseći duljinu od preko devet metara i težinu do pet tona. U vodama oko Norveške i Islanda poznate su po lovu na haringe, a u vodama oko Antarktike love tuljane i mladunce plavetnih kitova.
Lov kao vojna taktika
Svako jato orki ima specijalizirane tehnike lova prilagođene njihovu okruženju i dostupnom plijenu, što znanstvenici uspoređuju s vojnom taktikom, koju konstantno unapređuju. Svoje mlade strpljivo uče lovu, prikradanju i taktikama svojstvenim toj skupini.
Uspjeh u lovu i status vrhunskih grabežljivca možda najviše duguju tome što cijeli život provode u skupinama, štite jedni druge, ne ostavljaju nijednog člana obitelji i love u koordiniranim grupama, okružujući i zbunjujući plijen prije nego što ga napadu. Oprezni su, lukavi, često i vrlo okrutni – ponekad, nakon što ulove plijen, njime se ‘nasilno igraju’ prije nego što ga ubiju. Kad love kitove – što može potrajati i do sedam sati – o obično ih prate i love sve dok ih ne izmore i ne odvoje mladunče od majke. Potom ga sprječavaju u tome da udahne zrak na površini, zbog čega se mladunče utopi.
U hladnim vodama Antarktike orke su viđene kako koordinirano stvaraju valove da bi srušile tuljane sa santi leda. U prilog im ide i to što mogu plivati brzinom do 56 km/h, što ih čini jednim od najbržih morskih sisavaca. Usto imaju jedinstvene zvukove za različite aktivnosti i vrste plijena, što ukazuje na visok stupanj kognitivne složenosti. Eholokacijom se orijentiraju i određuju položaj i brzinu drugih jedinki i plijena, komuniciraju tako s članovima obitelji.
U žaru lova iskaču i na obalu, a pomaže im i prepoznatljiva crno-bijela boja tijela; pomoću nje se ispod vode međusobno raspoznaju. No ta boja nije samo estetski privlačna, već također služi kao kamuflaža u vodi – tamni gornji dio pomaže im da se stope s tamnim dubinama kad ih se gleda odozgo, a bijeli donji dio pomaže da se stope sa svjetlijom površinom kad ih se gleda odozdo.
Orke spavaju na sasvim drugačiji način od ljudi. Mi imamo refleks disanja i kada spavamo ili padnemo u nesvijest, automatski nastavljamo disati. Orke ne mogu spavati na taj način, moraju ostati pri svijesti, čak i kada spavaju. To je zato što njihovo disanje nije automatsko – moraju aktivno odlučiti kada će disati, pa moraju biti pri svijesti čak i dok spavaju. Kad bi, poput nas, orke duboko zaspale, prestale bi disati i ugušile se, odnosno utopile.
Da bi to spriječile, dopuštaju samo jednoj polovici mozga da spava, a druga polovica ostaje na oprezu, što im omogućuje da nastave disati dok paze na opasnosti u okolini. Zatvore samo jedno oko kad spavaju; lijevo oko će biti zatvoreno kada desna polovica mozga spava, i obrnuto. Ova vrsta spavanja poznata je kao jednohemisferno spavanje jer to čini samo jedna moždana hemisfera. Orke povremeno mijenjaju stranu koja spava kako bi se mogle odmoriti, a da pritom ne izgube svijest. Dok spavaju, plivaju vrlo sporo i postojano, blizu površine.
Snažan matrijarhat
Može ih se naći u svim oceanima svijeta, od Arktika do Antarktike, što ih čini jednom od najrasprostranjenijih morskih vrsta. Zalaze i u riječna ušća. Neke orke migriraju na velike udaljenosti; jedna je praćena kako putuje bez zaustavljanja gotovo 9400 kilometara
Lojalne su svome jatu, cijeli život provedu u dobro organiziranim skupinama te spadaju među najinteligentnije životinje; neki znanstvenici smatraju da napredniji primjerci orki imaju prosječnu ljudsku inteligenciju. Mogu prepoznati sebe u zrcalnim refleksijama vodenih površina, što je rijedak fenomen među životinjama. Komuniciraju različitim oblicima signalizacije, a u zabavnim parkovima znanstvenici su dokazali da razumiju poruke putem gesta te zvučnih i svjetlosnih signala.
Kreću se u obiteljskim skupinama od tri do 25, a ponekad i do 50 jedinki. Među orkama vlada snažan matrijarhat – na tronu je uvijek ženka. Osim što su vrlo iskusne lovkinje, također su puno snalažljivije i samostalnije od mužjaka. Naime oni ostaju s majkama čak i u odrasloj dobi, zbog čega one moraju dijeliti plijen i rijetko se mogu više puta razmnožavati jer moraju i dalje paziti na svoje ‘odrasle’ sinove. Nažalost, do 70 posto trudnoća orki završi pobačajem ili mladunče ugine ubrzo nakon rođenja.
Orke su među rijetkim sisavcima čije ženke ulaze u menopauzu. Studija sa sveučilišta Exeter i York i Centra za istraživanje kitova otkrila je da majke orke koje su ušle u menopauzu i dalje svoje muške potomke štite od drugih orki. Mužjaci orke parit će se s kitovima iz drugih jata, a potomci će ostati u istom jatu kao i majka. Ženke biraju mužjake iz drugog jata kako bi izbjegle parenje sa srodnikom
I mužjaci i ženke orke ostaju u matičnoj grupi sa svojom majkom cijeli život, odnosno orke ‘kćeri’ koje imaju vlastitu djecu mogu provesti neko vrijeme daleko od majke, ali često putuju u blizini.
Jako su vezani jedni za druge, a prizor iz 2018. godine i danas tjera suze na oči – te je godine orka Tahlequah (J35) u južnom dijelu Britanske Kolumbije izgubila svoje mlado, koje je preminulo vrlo brzo nakon rođenja. Pokušavala ga je držati na površini Tihog oceana i plivala uz njega čak 17 dana. Orke su poznate po tome da se od svoje mrtvorođenčadi ne odvajaju i po nekoliko dana, no 17 je bilo najduže zabilježeno razdoblje. Sretna vijest je ta da je Tahlequah ponovno postala majka dvije godine kasnije.
Ljubitelji trendova i zabave
Poput ljudi, orke vole pokretati trendove. Primjerice, prije nekoliko desetaka godina nosile su mrtve losose na vrhu nosa ‘poput šešira’. Znanstvenici su utvrdili da je to bio trend koji im je brzo dosadio – odustale su od njega nakon samo nekoliko tjedana.
Ponekad se okupljaju u impresivne skupine poznate kao super jata. Ovaj rijetki i fascinantni fenomen događa se kada se više manjih jata okupi na jednom mjestu, stvarajući prizor koji može uključivati stotine jedinki.
Premda obično žive u manjim, stabilnim obiteljskim skupinama, povremeno se okupljaju u super jata radi socijalizacije, parenja ili drugih interakcija. Ova okupljanja pružaju priliku za složene društvene interakcije među različitim podgrupama.
Super jata se često formiraju na mjestima s obilnim izvorima hrane (primjerice tijekom migracije lososa) ili tijekom određenih doba godine kada se više jata nađe u istoj regiji. Za istraživače, super jata predstavljaju jedinstvenu priliku za proučavanje ponašanja i društvene strukture orka. Ova okupljanja imaju i ekološke implikacije, jer mogu utjecati na populacije plijena i dinamiku u morskom ekosustavu. Super jata orka su impresivan primjer kako složeni i međusobno povezani mogu biti morski ekosustavi.
Proteklih godina orke su punile stupce zbog ‘napada na brodove’. Od 2020. pa nadalje zabijale bi se u kormila više od 600 brodova, zbog čega su mnoga od njih potonula. No morski biolozi su kasnije ustvrdili da je i ovaj put bila riječ o trendu koji je nastao iz – dosade.
Istraživači, naime, vjeruju da je iznenadna moda napada na brodove započela oko 2019., nakon brzog porasta plavoperajne tune – koja je glavni izvor hrane za orke. Naime zbog obilja hrane manje su vremena provodile u lovu, što im je ostavilo previše slobodnog vremena. Iako razlog za napade nije službeno potvrđen, morski biolozi vjeruju da je započeo kada se orka u tinejdžerskoj dobi igrala kormilom pred svojim vršnjacima i tako stvorila trend.
‘Možda je taj pojedinac dotaknuo kormilo i osjetio da je zabavno igrati se njime. Nakon igranja počeo je propagirati ponašanje među grupom sve dok ono nije postalo rašireno kao sada’, rekao je ranije za Washington Post Alex Zerbini, koji predsjeda znanstvenim odborom pri Međunarodnoj komisiji za kitolov. Napade na brodice i jahte potaknula je skupina od 15 uglavnom mladih orki – u dobi od pet do 18 godina – koji su polako prilazili brodovima da bi navodno nježno gurnuli nos o kormilo. Primijećeno je da odrasle ženke u tom području u vrijeme napada ‘drže na oku svoju djecu koja se zapravo igraju’, rekla je Naomi Rose, viša znanstvenica iz Instituta za dobrobit životinja za The Post.
‘More je vrlo dosadno mjesto za životinje. Zamislite da ste pas ili neki drugi sisavac te možete komunicirati s predmetima oko sebe. Ali u moru orke nemaju mnogo toga za interakciju, pa se igraju kormilima’, rekao je za USA Today Renaud de Stephanis, predsjednik CIRCE (Conservation, Information and Research on Cetaceans), organizacije posvećene očuvanju morskog života. U izvješću se navodi i da se kitovi ubojice znaju igrati drugim predmetima ili sa životinjama u moru, ali i da u nekim slučajevima mogu pretjerati i ubiti predmet svoje zabave.
Najveći neprijatelj – čovjek
Najveći i zapravo jedini neprijatelj im je – čovjek. Interakcije ljudi i orki u divljini su česte, dosad nema zabilježenih smrtonosnih napada na čovjeka. Naprotiv, često pokazuju veliko zanimanje za ljude, no sa sigurne udaljenosti za obje strane.
Čamci i podvodna buka mogu ometati orke dok se hrane te utjecati na njihove društvene interakcije i eholokaciju. Prekomjerni izlov rezultirao je kolapsom nekoliko ribljih fondova diljem svijeta, a ribolovna oprema predstavlja im visok rizik od zapetljanja, što može dovesti do teških ozljeda ili smrti.
Orke su također u opasnosti od toksične kontaminacije pesticidima i industrijskim kemikalijama jer se mogu nakupiti u njihovim tkivima i organima te utjecati na imunološki i reproduktivni sustav.
Nažalost, bile su meta komercijalnog lova i zarobljavanja za akvarije, što je izazvalo mnogo kontroverzi i debata o etici držanja ovih inteligentnih stvorenja u zarobljeništvu. Organizacije za zaštitu životinja godinama su se borile za poboljšanje uvjeta za orke u zatočeništvu i zaustavljanje njihovog lova. Danas mnoge zemlje imaju stroge zakone koji štite njihova staništa.
Ubili četvero ljudi u zatočeništvu
Doduše, osim jednog izdvojenog slučaja – godine 1972. surfera u Point Suru u Kaliforniji orka je ugrizla za nogu, pa je završio s više od 100 šavova. Surfer Hans Kretschemer rekao je da ga je životinja snažno ugrizla za nogu, a zatim ga trenutak kasnije pustila. Promatrao je tada morske lavove kako plivaju u tom području, pa većina vjeruje da je orka mislila da je Kretschemer morski lav, a kada je shvatila pogrešku, pustila ga je i otplivala. To je jedini dokumentirani napad divlje orke.
No u zatočeništvu je priča potpuno drugačija. Do 2022. godine orke su ubile četvero ljudi, od čega je za smrt tri osobe bio odgovoran Tilikum, najveća orka u zatočeništvu, dugačka 6,9 metara i teška oko 5700 kilograma. Dobio je u zatočeništvu 21 potomka, od kojih je devet bilo živo do sredine 2021. godine, a doživio je i unuke.
Tilikum je uhvaćen kad je imao samo dvije godine u studenom 1983. godine na Islandu. Proveo je godinu dana u morskom zoološkom vrtu Hafnarfjordur, nakon čega je prebačen u Sealand na otoku Vancouver u Kanadi. Ondje je živio s dvije starije orke, ženkama imena Haida II i Nutka IV, što je bio poveći izazov za mladog Tilikuma, ponajviše zbog ranije spomenute matrijarhalne društvene strukture među orkama. Naime Haida i Nutka bile su agresivne prema njemu i zlostavljale ga, zbog čega je bio izdvojen u manji medicinski bazen.
No upravo su te tri orke sudjelovale u prvom smrtonosnom napadu na čovjeka u zatočeništvu. Dogodilo se to 1991. godine, kada je Keltie Byrne, 21-godišnja studentica morske biologije i natjecateljska plivačica, radila kao honorarni trener u vodenom zabavnom parku. U jednom trenutku okliznula se i pala u bazen u kojem su bili Tilikum, Haida II i Nutka IV te su je potopili. Međutim nisu joj dopustili da izroni i ignorirali su naredbe trenera.
U jednom trenutku stigla je do ruba i pokušala se popeti, ali su je orke povukle u bazen. Drugi treneri su joj bacili pojas za spašavanje, ali su je životinje držale podalje od njega, ignorirajući trenerove komande za opoziv. Izronila je tri puta prije nego što se utopila, a prošlo je nekoliko sati prije nego što je njeno tijelo bilo izvučeno iz bazena.
Godinu kasnije Sealand je zatvoren, a Tilikum je premješten u Seaworld Orlando. Međutim sedam godina kasnije 1999. novi incident potresao je svijet – 27-godišnji Daniel. P. Dukes pronađen je mrtav u Tilikumovu bazenu za spavanje, i to dok je on plivao s njegovim tijelom na leđima. Dukes je, naime, noć prije ostao u zabavnom parku nakon zatvaranja, želeći izbjeći osiguranje, nakon čega je ušao u bazen bez odjeće. Prema rezultatima obdukcije, Dukesovo tijelo bilo je puno rana i ogrebotina, odgrizene su mu genitalije, a kao uzrok smrti navedeno je davljenje.
Nažalost, to nije bilo posljednje Tilikumovo ubojstvo. Godine 2010. ubio je Dawn Brancheau, trenericu koja je s njime provela 16 godina. Taj je događaj potresao cijeli svijet. Netom prije showa u zabavnom parku SeaWorld Dawn je obavljala zadnje pripreme s Tilikumom. Samo odjednom zgrabio ju je i povukao u vodu. Prema navodima svjedoka, odgrizao joj je ruku, udario vrhom nosa u prsa i vukao na dno bazena. Njezini pokušaji izranjanja bili su bezuspješni, kao i napori njezinih kolega da je spase. Jedan posjetitelj zabavnog parka snimio je napad, no ta je snimka zabranjena za javnost. Dostupna je tek snimka nastala nekoliko trenutaka prije napada.
Unatoč tragediji koja je potresla svijet, Tilikum se godinu dana poslije vratio nastupima, no uz jače sigurnosne mjere i ograničen bliski kontakt između orki i trenera. Preminuo je 2017. godine od, kako su naveli iz zabavnog parka, ‘bakterijske infekcije u plućima’.
Keto i Alexis Martinez
Za četvrto ubojstvo čovjeka u zatočeništvu bila je odgovorna orka Keto, koji je 2009. godine u Loro Parqueu na Tenerifima ubio jednog od svojih trenera, mladića po imenu Alexis Martinez. Keto je povukao Alexisa pod vodu i potom ga udario u prsa. Mladi trener preminuo je od unutarnjeg krvarenja i teških ozljeda, a taj se tragičan događaj odvio samo dva mjeseca prije nego je Tilikum ubio trenericu Dawn. U većini zabavnih parkova s orkama treneri sve rjeđe plivaju s njima u bazenima – naredbe im zadaju sa sigurne lokacije.
Uzroci napada orki na trenera u zatočeništvu – od čega su četiri dosad bila smrtonosna – su stres, premalo prostora i lažna društvena struktura, među ostalim. Zbog toga se orke često samoranjavaju, ali i napadaju jedni druge. Aktivisti pozivaju zabavne parkove da ne drže životinje u premalim prostorima, a pogotovo je orkama potreban značajno veći bazen. Kada ima zaobljene peraje, to znači da orka nesretna, anksiozna ili bolesna. U prirodi manje od jedan posto njih ima takve peraje, što znači da se to najčešće događa u zatočeništvu, gdje je njihov životni vijek znatno kraći nego u divljini.
U zatočeništvu showu s orkama možete prisustvovati u devet parkova, od kojih je samo jedan u Europi – Loro Parque na Tenerifima (Kanarskim otocima), gdje je bio i tportalov prvi susret s tim ‘vukovima mora’, kako im često tepaju. Ostali zabavni parkovi s orkama su: SeaWorld (Florida, SAD), Miami Seaquarium, Marineland Canada, Mundo Marino (Argentina), Port of Nagoya Public Aquarium (Japan) i Kamogawa Sea World (Japan).
Zajednički album glazbenika i orke
Međutim ima i dirljivih priča o odnosu orki i ljudi u zatočeništvu – jedna od najpoznatijih je ona o mužjaku imena Haida, koji je uživao u zvukovima flaute Paula Horna. Paul je proveo puno vremena svirajući za Haida, a taj je odnos iznjedrio i njihov ‘zajednički’ album.
Scena.ba
