Dvije godine nakon katastrofe koja je u noći između 3. i 4. listopada 2024. godine pogodila Donju Jablanicu, iza 19 izgubljenih života ostalo je pitanje na koje još nema konačnog odgovora: što se te noći zaista dogodilo i je li se dio tragedije mogao spriječiti?
Rekonstrukcija najteže noći u Donjoj Jablanici: Od bujičnog vala i akcije spašavanja do borbe za život s posljedicama
Te noći Donja Jablanica nije imala vremena pripremiti se za ono što će uslijediti. Kiša je padala satima, a kako je noć odmicala, vremenske prilike postajale su sve teže. U pojedinim dijelovima Hercegovine voda je počela naglo nadolaziti, potoci su se pretvarali u bujice, a tlo je pod ogromnom količinom vode počelo gubiti stabilnost. Ljudi su uglavnom bili u svojim kućama, bio je mrak i većina nije mogla vidjeti što se događa na padinama iznad naselja.
Prema svjedočenjima stanovnika, sve se dogodilo izuzetno brzo. Voda je počela ulaziti u kuće, a bujice su nosile zemlju, kamenje, drveće i sve što im se našlo na putu. Ono što je u početku izgledalo kao teško nevrijeme, u nekoliko se trenutaka pretvorilo u borbu za goli život. Ljudi su pokušavali izaći iz kuća, pronaći sigurnije mjesto i doći do članova obitelji i susjeda. U mraku se malo toga moglo vidjeti, informacije su bile nepotpune, telefonske veze otežane, a nitko nije mogao znati kolike su razmjere katastrofe.
Najduža noć
Uslijedio je razorni bujični val koji je prema naselju donio ogromne količine vode, zemlje, kamenja, drveća i drugog materijala. Kuće su bile zatrpane, automobili pomaknuti i uništeni, ceste presječene, a pojedini objekti gotovo potpuno prekriveni nanosima. U mraku se nije znalo tko je preživio, tko je nestao i gdje se tko nalazi. Za obitelji koje su bile razdvojene počela je najduža noć, tijekom koje su ljudi pokušavali telefonom dobiti svoje najbliže, dozivali ih kroz mrak ili pokušavali doći do kuća za koje su znali da su bile na putu bujice.
U takvim okolnostima započela je akcija spašavanja. Pripadnici policije, vatrogasci, civilna zaštita, gorske službe spašavanja, pripadnici Oružanih snaga i brojni građani krenuli su prema najugroženijim područjima čim su uvjeti to dopustili. Problem nije bila samo voda. Teren je bio prekriven debelim slojem mulja, zemlje, kamenja i drveća, pa su strojevi morali probijati put do kuća. Spasioci su pretraživali objekte za koje se na pojedinim mjestima više nije moglo ni prepoznati gdje su im bili ulazi.
U prvim satima nitko nije znao konačan broj žrtava. Znalo se da ima nestalih, da su kuće zatrpane i da je situacija katastrofalna, no tek kako je svitalo postajalo je jasno kolike su razmjere tragedije. Umjesto ulica pred spasiocima su se pojavili nanosi zemlje i kamenja, umjesto dvorišta ostale su blatnjave površine, a na mjestima na kojima su prethodnog dana stajale kuće sada su se nalazile gomile materijala. Svaki pronađeni čovjek donosio je nadu, no kako su sati prolazili, postajalo je jasno da će broj žrtava biti velik.
Najgori dio
Na kraju je potvrđeno da je u Donjoj Jablanici poginulo 19 ljudi. Neki su stradali u svojim domovima, neki su ostali zarobljeni pod nanosima, a gotovo svaka obitelj u naselju bila je na neki način pogođena tragedijom. U cijeloj katastrofi koja je početkom listopada 2024. pogodila više područja Bosne i Hercegovine život je izgubilo 27 ljudi, no u Donjoj Jablanici ostala je brojka od 19 žrtava koja je postala simbol tragedije.
Kada je najgori dio katastrofe prošao, započela je potraga za nestalima i izvlačenje stradalih. Spasioci su danima pretraživali teren, a svaki metar zemlje morao je biti pregledan. Teška mehanizacija uklanjala je ogromne količine materijala, ali se u pojedinim dijelovima moralo raditi gotovo ručno. Za obitelji je svaki dolazak spasilaca nosio dvije suprotne emocije – nadu da će njihov najbliži biti pronađen živ i strah od onoga što bi mogli pronaći.
Istodobno, postajalo je jasno da se Donja Jablanica neće moći vratiti u prethodno stanje za nekoliko dana ili tjedana. Na mjestima gdje su ranije stajale kuće ostali su temelji ili potpuno zatrpani objekti, automobili su završili u blatu, drveće je bilo iščupano, a materijal je završavao desetak metara od mjesta na kojem se ranije nalazio. Prizori iz Donje Jablanice obišli su cijelu Bosnu i Hercegovinu, no nijedna fotografija nije mogla pokazati ono što je bilo najteže – tišinu obitelji koje su ostale bez svojih članova.
Za preživjele je tada započeo život poslije katastrofe. Mnoge obitelji ostale su bez svojih domova, dio stanovništva smješten je kod rodbine ili u zamjenski smještaj, a pojedini su dugo živjeli u kontejnerskom naselju. Obnova je postala dugotrajan proces, no za stanovnike Donje Jablanice ona nikada nije bila samo pitanje zidova, krova i fasade. Ostalo je pitanje sigurnosti i straha od toga što bi se moglo dogoditi ako se ponove ekstremne oborine.
Život s posljedicama
Donja Jablanica danas zato nije samo mjesto u kojem se obilježava godišnjica tragedije. To je mjesto u kojem se i dalje živi s njezinim posljedicama. Za obitelji 19 stradalih vrijeme nije izliječilo ništa. Za one koji su izgubili kuće, dvije godine nisu nužno bile dovoljne da ponovno uspostave normalan život, a za one koji su ostali pitanje sigurnosti ostaje dio svakodnevice.
Prava priča o Donjoj Jablanici zato nije završila onog jutra kada su prestale oborine. Tada je završila samo najdramatičnija faza tragedije. Nakon nje ostali su ljudi, obitelji, ruševine, obnovljene i neobnovljene kuće, strah od novih nevremena i istraga koja još nije dala konačan odgovor.
Scena.ba
