Iako važimo za najbogatiju u regiji i jednu od najbogatijih zemalja Europe po zalihama pitke vode po stanovniku, desetke milijuna maraka uporno nastavljamo bacati na uvoz vode. Prema podacima Uprave za neizravno oporezivanje BiH, samo u prvih šest mjeseci ove godine u našu je zemlju stiglo više od 128,3 tona vode, koju smo platili 166.524.731 KM. U istom razdoblju prošle godine vrijednost uvoza vode iznosila je 153,2 milijuna KM, a podaci za prethodne godine pokazuju da uvoz znatno raste.
Razvoj susjedstva
U razdoblju siječanj – lipanj 2026. uvozili smo prirodne, mineralne i gazirane vode, sa šećerom ili bez sredstava za zaslađivanje i aromatizaciju, kao i ostala bezalkoholna pića. Umjesto domaćih, u svijetu prepoznatih i nagrađivanih voda, kupovali smo uglavnom onu iz susjedstva, izdašno potičući razvoj gospodarstava Srbije i Hrvatske, a zatim Mađarske, Austrije i Slovenije.
Profesor Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu Ljiljan Veselinović kaže da su otvoreno tržište i sloboda izbora potrošača važni i da rješenje svakako nije u administrativnim ograničenjima uvoza.
– Međutim, potrošačke navike nisu ekonomski nevažne. Naprotiv, one izravno oblikuju strukturu potražnje, a time i domaću proizvodnju, zaposlenost i investicije. Što je veća potražnja za domaćim proizvodima, možemo očekivati i veću zaposlenost. Ako kao potrošači sustavno preferiramo uvozni proizvod, čak i kada postoji domaći proizvod usporedive kvalitete i cijene, onda dio naše potrošnje postaje potražnja za proizvodnjom i radnim mjestima izvan BiH. Kod vode je to posebno zanimljivo pitanje jer govorimo o resursu kojim BiH objektivno raspolaže – kaže Veselinović.
Izbor potrošača
Ipak, naglašava da odgovornost ne treba prebacivati na potrošače jer domaći proizvođači moraju biti konkurentni cijenom, kvalitetom, distribucijom, brendom i dostupnošću proizvoda.
– U današnjem poslovnom svijetu nije dovoljno samo imati kvalitetan proizvod, već je potrebno izgraditi prepoznatljiv brend kroz marketinške aktivnosti. Istodobno, potrebno je mnogo više raditi na ekonomskoj pismenosti i svijesti o tome da svaka kupnja predstavlja svojevrsno „glasanje novčanikom”. Ne mislim da potrošaču treba govoriti što mora kupovati, ali treba otvoreno razgovarati o ekonomskim posljedicama naših potrošačkih izbora. Posebno kada stotine milijuna maraka trošimo na uvoz proizvoda za koji imamo domaće resurse i proizvodne kapacitete – ističe profesor Veselinović.
Naša odgovornost
Slična stajališta ima i Dušan Srdić iz Udruge za zaštitu potrošača „Reakcija“ iz Banje Luke. On smatra da dio odgovornosti jest na nama, kao potrošačima, ali su mnogi uvozni brendovi godinama ulagali u marketing, prepoznatljiv dizajn ambalaže i promociju, pa kupcima često djeluju privlačnije od domaćih proizvoda.
– Ako želimo više novca za plaće, mirovine, zdravstvo i razvoj gospodarstva, dio rješenja je da, kad imamo kvalitetan domaći proizvod, damo prednost njemu. Svaka marka koju potrošimo na domaće ostaje raditi za naše gospodarstvo, a ne za tuđe. Izvori Plive, na primjer, predstavljaju jedno od najvećih i najznačajnijih izvorišta pitke vode u Europi, a nitko se nije sjetio i tu vodu pakirati i prodavati – kaže Srdić.
Scena.ba
