Ovu temu, koja je još uvijek tabu, znanost može barem predstaviti na objektivan način – ostatak ostaje pitanje vjere
Za Uskrs kršćani slave uskrsnuće Isusa i pobjedu života nad smrću. I Židovi i muslimani vjeruju u uskrsnuće. Za hinduse i budiste u prvom je planu oslobođenje iz kruga ponovnog rađanja. U tugu zbog gubitka voljene osobe, zbog bolesti, starosti, nasilja ili nesreće – kod vjernika se često uplete nada da smrt nije kraj. Utjehu pronalaze u predodžbama o zagrobnom životu, koje ne postoje samo u današnjim svjetskim religijama. I kod ranih razvojnih faza, sakupljača i lovaca, kod Egipćana, Vikinga i u mnogim drugim kulturama, preživjeli su se često opraštali od pokojnika uz rituale pokopa i grobne darove, otvarajući im time put u zagrobni svijet.
Biološki gledano, ljudsko tijelo može funkcionirati najviše oko 120 godina. Presudan je, međutim, prosječna očekivana životna dob, koja se tijekom vremena značajno produžila zahvaljujući boljim životnim uvjetima, higijeni i medicini. Za većinu ljudi vrijedi: nije nas strah same smrti, nego neznanja o tome što se događa tijekom umiranja i nakon njega. Medicinski gledano, postoje različite vrste smrti: kod tzv. „kliničke smrti” otkazuje kardiovaskularni sustav, puls i disanje prestaju, organi više ne dobivaju kisik i hranjive tvari. Kod kliničke smrti moguća je reanimacija uz pomoć umjetnog disanja i masaže srca koja često bude uspješna. Kod tzv. „moždane smrti” to više nije slučaj, jer su tada veliki mozak, mali mozak i moždano deblo prestali funkcionirati. Iako u dubokim slojevima mozga kod moždane smrti još može biti aktivnih stanica, „svijest” je tada već izgubljena. Osobe s moždanom smrću mogu se još dugo održavati na životu pomoću aparata. Neki pacijenti kod moždane smrti čak reagiraju na vanjske podražaje, na primjer tijekom operacija. Ipak, s medicinskog stajališta, to su samo refleksi leđne moždine, a ne osjećaj boli, piše Deutsche Welle.
Naši organi mogu još neko vrijeme funkcionirati bez kisika i hranjivih tvari. Tek postupno dolazi do potpunog prestanka diobe stanica, a zatim stanice umiru. Kada previše stanica odumre, organi se više ne mogu regenerirati. Najbrže reagira mozak, njegove stanice počinju odumirati već nakon tri do pet minuta. Srce može izdržati i do pola sata. Čim krv prestane cirkulirati, ona se slijeva naniže i nastaju tzv. „mrlje smrti”, koje sudskim vještacima mogu ukazati na uzrok i mjesto smrti. Nakon dva sata nastupa ukočenost mrtvog tijela, jer se više ne stvara adenozin-trifosfat. Bez tog prijenosnika energije u stanicama, mišići se ukrute. Nakon nekoliko dana, ta ukočenost ponovno popušta. Sustav za probavu odumire tek nakon dva do tri dana, a bakterije koje se u njemu nalaze ubrzavaju razgradnju tijela. Međutim, patogeni u tijelu mogu još dugo ostati opasni. Tako uzročnici hepatitisa, na primjer, preživljavaju još nekoliko dana, dok bakterije tuberkuloze mogu opstati čak godinama. U cjelini, proces raspadanja ljudskog tijela traje oko 30 godina.
Što nas uče iskustva bliska smrti?
Sa znanstvenog stajališta, iskustva bliska smrti („near-death experiences”) nastupaju u vremenu između kliničke smrti i reanimacije. Time se intenzivno bave ne samo znanost, nego i religije i ezoterija, s tim što opisi tih doživljaja mogu u velikoj mjeri varirati ovisno o kulturnom i regionalnom okruženju. Mnogi koji su preživjeli kliničku smrt nemaju nikakva sjećanja na tu fazu. Drugi, pak, izvješćuju o navali sjećanja, o odvajanju od tijela, o pejzažima ili o jakom svjetlu (na kraju nekog tunela). Neki su opisivali osjećaj velike sreće, dok su drugi doživjeli strah ili paniku.
Izgleda da se iskustva bliska smrti češće javljaju kada je reanimacija posebno dugo trajala i kada je dotok kisika u mozak bio dulje poremećen. Ovo smanjeno opskrbljivanje mozga kisikom najviše utječe na sljepoočne i tjemene režnjeve mozga, kao i na Gyrus angularis – moždanu regiju koja se nalazi između njih. Međutim, ostaje nejasno nastaju li iskustva bliska smrti upravo tamo.
Imamo li dušu?
Iako je smrt sastavni dio života, ne želimo je prihvatiti kao neizbježan kraj. „Duša” najčešće označava nematerijalnu, od tijela odvojenu, besmrtnu suštinu jedne osobe. U mnogim religijama duša je ono što čovjeka čini onim što jest. Vjera u besmrtnu dušu duboko je ukorijenjena u našem dualističkom načinu razmišljanja, koji svijet dijeli na dvije suprotne kategorije: dobro i zlo, ispravno i pogrešno, tijelo i dušu. Filozofi poput Platona, Sokrata ili Descartesa smatrali su tijelo i dušu odvojenim entitetima.
Znanstvena saznanja ukazuju na to da su svi mentalni procesi povezani s funkcijom mozga. Prema tome, čitav naš „duševni život” može se objasniti neuronima, kemijskim prijenosnicima informacija i moždanim mrežama. Ali jesu li naše biće – naša duša – doista samo mjerljive moždane aktivnosti, biokemijski procesi i društveno-kulturni utjecaji? Ili naš „duševni život” oblikuje izuzetno složena međuovisnost tijela, duha i okruženja? Postojanje duše ili takve međuovisnosti ne može se dokazati znanstvenim putem. A tamo gdje prestaje domen empirijske znanosti – počinje vjera.
