PRVIH nekoliko dana Svjetskog prvenstva ponudilo je nekoliko iznenađenja i, barem zasad, dalo solidan argument onima koji su se zalagali za tezu da je proširenje na 64 reprezentacije dobra odluka. Jedna od najvećih senzacija bio je remi debitanata iz Zelenortskih Otoka (Cape Verde) protiv Španjolske, aktualnog prvaka Europe i po mnogima prvog favorita turnira. Furia nije samo kiksala, nego je i izgledala potpuno negledljivo. Zbog čega?
Zelenortski Otoci nisu šala
Ideja da Zelenortski Otoci nisu tako bezazlen protivnik djeluje kao naknadna pamet, ali ih pratitelji Mundijala neopravdano stavljaju u isti koš s ekipama poput Haitija ili Curacaa. Cape Verde ima niz igrača rođenih i nogometno odraslih u najjačim nogometnim sredinama, uglavnom u Portugalu.
Njihovi igrači igraju u Turskoj, Portugalu, Rusiji, MLS-u i Španjolskoj i daleko su od nogometnih analfabeta kakvi su u pravilu bili debitanti prije 30 ili 40 godina. Osim toga, Cape Verde je stigao iz najokrutnijih kvalifikacija, onih afričkih.
Tamošnje ekipe su već godinama više nego pristojan takmac Europljanima i Južnoamerikancima. Zelenortsko Otočje zvuči kao puno veća šala nego što to uistinu jest. Da je kojim slučajem nasuprot Španjolske stajao Kamerun, ekipa koju je Cape Verde izbacio u kvalifikacijama, zgražanje ne bi bilo ni približno jednako.
Hrabro Zelenortsko Otočje i problematična Španjolska
Ekipa s malenog otoka na zapadu kontinenta odigrala je nadahnutu utakmicu vrlo svojstvenu onima koji svoju naciju prvi put predstavljaju na najvećoj smotri. Organizirano se branila u uskoj formaciji 4-5-1 i ciljano je prepustila Španjolskoj više prostora na bokovima, a vezni igrači su dobro zatvarali povratne lopte. Čak i kada je blok pucao, bio je dovoljno kompaktan da se resetira. Tako su Afrikanci blokirali čak osam šuteva Furiji.
Konto na kraju utakmice jasno sugerira da je Španjolska mogla pobijediti jer je imala čak 27 udaraca. No, samo su dvije situacije bile velike šanse, dok je najveći broj prigoda stigao nakon centaršuteva i odbijanaca s malom vjerojatnošću za postizanje golova. Gdje je zapelo?
Zašto Španjolska nije mogla ništa?
Problem je jasan. Za razliku od Europskog prvenstva na kojem je Španjolska dominirala i igrom i rezultatom, na utakmici protiv Cape Verdea nije bilo Laminea Yamala i Nica Williamsa, dvojice ključnih igrača u kreiranju šansi.
Njihov izostanak nije pitanje De la Fuenteova odabira. Oba igrača se vraćaju nakon ozljeda i njihov nastup na Svjetskom prvenstvu bio je velika utrka s vremenom. Osim iznimne individualne kvalitete, njihov doprinos je i u koncepcijskom smislu nenadoknadiv.
Umjesto njih su na krilima igrali Ferran Torres i Gavi. Nijedan od njih ne može s loptom u nogama staviti suparničku obranu pod pritisak, nijedan ne može razvući zadnju liniju i nijedan nije tolika opasnost u dvoboju jedan na jedan te ne iziskuje udvajanje koje suigračima otvara prostor.
Gavi nije pokušao nijedan dribling, dok je Torres imao tek jedan uspješan od tri pokušaja. Na prošlom Euru su Yamal i Williams imali kombinirano četiri uspješna driblinga po utakmici iz (još važniji podatak) otprilike deset pokušaja.
Španjolska se vratila nekoliko godina nazad
Španjolska se igrom s lažnim krilima vratila nekoliko godina unazad, u predyamalovsku eru. I tada je bila moćna i jaka, ali u napadu prečesto impotentna i bez rješenja na postavljenu obranu. Jedini manevar koji smo vidjeli protiv Cape Verdea je uvlačenje krila u sredinu i kratka dijagonala na Marca Cucurellu koji se ubacuje iz drugog plana.
Već je i to više ofenzivne organizacije nego skoro bilo koja druga ekipa na turniru, ali za naslov neće biti ni približno dovoljno. Dobre su vijesti da bi i Yamal i Williams mogli već u idućoj utakmici krenuti od prve minute, ili barem u onoj zadnjoj u skupini. Prije nego se oni vrate u punoj spremi, gledati europskog prvaka bit će pokora.
Scena.ba
