SLUČAJ u kojem su pacijentici krajem 2023. u KBC-u Zagreb nakon dijagnoze karcinoma navodno nepotrebno odstranjeni cijeli želudac i još nekoliko organa i tkiva otvorio je pitanja o tome kako se provjeravaju dijagnoze, te kako se donose odluke o velikim operacijama i postupa kada pacijent pretrpi ozbiljne posljedice. Također nameće pitanje postoji li u našem zdravstvu neki sustavni i institucionalni problem koji treba riješiti kako bi se ovakve tragedije rjeđe događale.
Prema navodima optužnice koje je Index ranije prenio, pacijentica nije imala dijagnosticirani adenokarcinom, vrstu zloćudnog tumora, nego neuroendokrini tumor za koji tako opsežna operacija nije bila potrebna.
Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv patologinje iz KBC-a Sestre milosrdnice, liječnice koja pregledom tkiva utvrđuje dijagnozu. Tereti je za pogrešno tumačenje uzorka i propuštanje dodatnih analiza. Ona odbacuje odgovornost i tvrdi da su prije poduzimanja operacije trebale biti provedene još dodatne provjere i konzultacije. O odgovornosti će odlučivati sud.
O organizaciji sigurnosti pacijenata razgovarali smo s Aleksandrom Džakulom, profesorom na Katedri za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Što su ustanove poduzele?
Ministrica zdravstva Irena Hrstić izjavila je da je za slučaj doznala iz medija te da treba provjeriti postoji li zahtjev za postupanje zdravstvene inspekcije. Predsjednik Hrvatske liječničke komore Krešimir Luetić rekao je da Komora nije zaprimila prijavu niti je imala informacije o slučaju.
Iz KBC-a Sestre milosrdnice izrazili su žaljenje zbog posljedica za pacijenticu i poručili da surađuju s nadležnim tijelima. Naveli su da zbog sudskih postupaka i zaštite medicinskih podataka ne mogu komentirati pojedinosti.
Pacijentica je, prema ranijem tekstu Indexa, izjavila da je interni nadzor bolnice utvrdio stručni propust. Ostaje razjasniti što je nakon toga promijenjeno.
To što je ministrica osobno doznala za slučaj iz medija ne znači da Ministarstvo ranije nije bilo obaviješteno. Stoga treba provjeriti jesu li informacije dostavljene, komu i što je poduzeto.
Bolnice moraju pratiti sigurnost liječenja
Hrvatski propisi traže da bolnice prate kvalitetu liječenja, prepoznaju pogreške i događaje koji su naštetili pacijentima te poduzimaju mjere za smanjenje rizika. Moraju provjeravati i djeluju li te mjere. To uređuju Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite.
O događajima koje pravilnik naziva “neočekivanim neželjenim događajima” ravnatelj ili odgovorna osoba mora odmah obavijestiti Ministarstvo.
Operacija zbog pogrešne dijagnoze nije izrijekom navedena na posebnom popisu takvih događaja. No pravilnik sadrži i širu definiciju ozbiljne ozljede koja nije posljedica prirodnog tijeka bolesti. Iz javno dostupnih informacija ne može se zaključiti je li u ovom slučaju obveza prijavljivanja prekršena. Treba provjeriti kako je događaj evidentiran i tko je obaviješten.
Tko provjerava dijagnoze i odluke o operaciji?
Pravilnik traži i mjesečnu stručnu provjeru primjerenosti obavljenih operacija. Ona uključuje usporedbu dijagnoza prije i nakon operacije s nalazom patologa.
Različita dijagnoza prije i nakon operacije ne znači automatski pogrešku. Veći uzorak tkiva može dati informacije koje mali uzorak uzet biopsijom nije mogao dati. No prije velike operacije važno je razjasniti dvojbe koje mogu promijeniti liječenje.
Tu je važan multidisciplinarni tim (MDT), odnosno zajednička procjena liječnika različitih specijalnosti. Za rak želuca koji se nije proširio na udaljene organe smjernice Europskog društva za medicinsku onkologiju, ESMO-a, traže timsko planiranje prije odluke o liječenju.
Posebno je važno i to da se svi nalazi i otvorena pitanja prenesu kada se dijagnostika obavlja u jednoj, a operacija u drugoj bolnici. Kako je to izgledalo u ovom slučaju, treba provjeriti u dokumentaciji i s uključenim ustanovama.
Profesor Džakula o reakciji sustava na pogreške
Govoreći općenito o sigurnosti pacijenata, Džakula naglašava da sustav mora računati na mogućnost pogrešaka.
“Zdravstveni sustav treba polaziti od toga da su pogreške moguće, ali da postoji obveza smanjivati njihovu vjerojatnost, ograničiti posljedice i iz svake učiti.”
Analiza zato treba obuhvatiti i organizaciju rada: komunikaciju timova, dostupnost dodatnih provjera, podjelu odgovornosti i informacije na temelju kojih se odlučivalo.
Time se pojedinca ne oslobađa odgovornosti, već se otkrivaju slabosti zbog kojih bi se pogreška mogla ponoviti.
“Pravedna kultura sigurnosti ne znači odsutnost odgovornosti. Znači da odgovor ovisi o ponašanju i okolnostima, a ne samo o težini posljedice”, naglašava Džakula.
“Ne treba čekati tragediju da bi se reagiralo”
Sam loš ishod nije dokaz pogreške, upozorava Džakula. Komplikacija može nastati i uz pravilno liječenje. Treba je razlikovati od stručnog propusta i organizacijskih nedostataka, poput nejasne podjele odgovornosti ili izostanka provjere. Ti problemi mogu se i isprepletati.
“Ne smije se čekati da se dogodi velika pogreška pa da onda sustav reagira. Svako odstupanje ili neuspjeh može i treba biti prilika za analizu onog što se dogodilo loše”, kaže.
Ako se pogrešno propisan lijek uoči i ne primijeni, može se spriječiti šteta. Ipak, treba istražiti kako je do propusta došlo i može li se ponoviti.
Dok se u odvojenim postupcima ispituje odgovornost, bolnice mogu analizirati događaj kako bi poboljšale skrb. Ta analiza treba pokazati što u radu treba promijeniti.
“Ti postupci mogu teći usporedno, ali imaju različite svrhe”, tumači Džakula.
“Pacijent mora dobiti objašnjenje, a sustav promijeniti praksu”
Džakula smatra da se hrvatski sustav previše oslanja na kontrolu, a premalo razvija kulturu kvalitete: svakodnevno prepoznavanje rizika, otvoreno upozoravanje na probleme i provjeravanje djeluju li uvedene mjere.
Nakon ozbiljnog neželjenog događaja treba pomoći pacijentu, spriječiti daljnju štetu, provjeriti jesu li ugroženi drugi pacijenti i sačuvati dokumentaciju.
“Posebno je važno otvoreno razgovarati s pacijentom i obitelji. Objasniti poznate činjenice, što još nije razjašnjeno, što se poduzima i kada će dobiti nove informacije.”
Podršku trebaju dobiti i uključeni zdravstveni radnici kako bi odgovorno sudjelovali u razjašnjavanju događaja, bez oslobađanja od moguće odgovornosti.
Iz svega navedenog slijedi da od obiju bolnica i Ministarstva treba zatražiti podatke o analizama, poduzetim mjerama i njihovim učincima, uz zaštitu privatnosti uključenih osoba.
Sustav ne može jamčiti da pogrešaka nikada neće biti. Ali mora pokazati što je učinio da smanji mogućnost njihova ponavljanja. Konačno, može se postaviti pitanje je li ukidanje Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu i socijalnoj skrbi, čije je poslove 1. siječnja 2019. u sklopu racionalizacije državnih agencija preuzelo Ministarstvo zdravstva, bilo dobar potez.
Scena.ba
