Jako zanimljivo je voditi razgovor sa Zvonimirom Čilićem. Novinarom u mirovini čiji je rad u našoj recentnoj povijesti Lašvanske doline gotovo ne moguće zaobići. Iako je čovjek u poodmakloj životnoj dobi, tjelesna i mentalna kondicija još uvijek su mu na zavidnoj razini. O događajima, ljudima, različitim društvenim, političkim, kulturnim, sportskim, ali i ratnim odnosno poratnim zbivanjima koje je neumorno pratio, a koji su sada dio naše povijesti, govori s nevjerojatnom lucidnošću i kirurškom preciznošću. Kao aktivan sudionik svih važnih događaja za Hrvate u Lašvanskoj dolini 90-tih godina prošlog stoljeća, s posebnom strašću govori o tim vremenima. Međutim, nije jednostavno biti Zvonimirov sugovornik. Stoga je važno naglasiti njegovu spremnost i strpljivost da približi i pojasni sve specifičnosti pojedinog događaja, njegov vremenski i prostorni kontekst, smisao i značaj jer nemoguće je sve to dovoljno dobro razumjeti s vremenskom distancom od 30 godina. Upravo pitanje nerazumijevanja i potrebe za kontinuiranim rasvjetljavanjem povijesne zbilje 90-tih godina na našim prostorima bio je razlog rekonstrukcije ovih zapisa koje objavljujemo.
Redakcija portala viteški.ba došla je u posjed te gusto uvezane čitanke otkucanog teksta na 150 stranica A4 formata, koja predstavlja transkript svjedočenja Zvonimira Čilića pred Haškim sudom u siječnju 1999. godine. “Tu godinu pamtiti ću po velikom snijegu koji nas je zadesio u Vitezu, i po odlasku u Haag, a na žalost po povratku iz Haaga i po smrti moje majke” ranije je govorio Čilić ističući kako je bio zadovoljan onim što je u Haagu napravio. Tamo se pojavio najprije kao svjedok “uvodničar” koji je upoznao sud sa svim važnim događajima koji su obilježili vrijeme koje je prethodilo sukobu Hrvata i Bošnjaka u Lašvanskoj dolini kao i vrijeme samog sukoba. Nakon toga bio je svjedok obrane u predmetu protiv optuženih Vitežana. Kao što je poznato dvanaestorica Hrvata iz Lašvanske doline tzv. Viteška skupina su 6.10.1997.,odvedeni u Haag te su svi do jednog – osuđeni za ratne zločine, osim Ivice Šantića, Pere Skopljaka i Marinka Katave koji su pušteni na slobodu nakon 70 dana provedenih u haškim kazamatima. Hrvati iz Lašvanske doline bili su prvi optuženi Hrvati koji su se našli pred haškim sudom uopće. Već sredinom prosinca iste godine Čilić odlazi za njima u Nizozemsku kako bi ih posjetio. U ulozi svjedoka na suđenju dobio je priznanje suda za korektan angažman. Nakon Zvonimirovog svjedočenja i 1478 dana u zatvoru – Hrvati su oslobođeni, a kako odvjetnica Jadranka Sloković koja je zastupala neke od optuženih, smatra – upravo zahvaljujući iscrpnim Zvonimirovim iskazima jer je pred sudom govorio 12 dana u kontinuitetu.
Danas, 30 godina poslije ističe kako mu je žao što još uvijek ove teme dobivaju poseban značaj u javnosti. Ističe kako je to vjerojatno posljedica nesavršenog mira u kojem živimo, te nastojanja određenih skupina i političkih elita na povijesnim krivotvorinama i neodrživim tezama stvarati mit o jedinoj žrtvi. Iako se čini da takva fabriciranja i medijska ofanziva nikada neće prestati, ipak historijska distanca takve pojave sve više rasvjetljava.
“O ovim stvarima važno je govoriti, ne da bi se sjećali tih ružnih epizoda iz naše povijesti, nego da bismo znali kako je naša borba bila časna i pravedna, kako smo se borili za svoj dom i kako bismo ostali svoj na svome. Nikada nismo negirali zločine koji su počinili Hrvati u Lašvanskoj dolini ali jesmo upozoravali na selektivnu pravdu, nisu samo Hrvati činili zloćin!” naglašava Čilić.
U prilog istini, boljem poznavanju i razumijevanju tog vremena kao i svih okolnosti koje su se zbivale u Vitezu i Lašvanskoj dolini u nastavku donosimo fragmente haškog svjedočenja Zvonimira Čilića koje će nam pomoći u tome. To su ne samo puki odgovori na postavljena pitanja, nego sjajna reminiscencija sudionika tog vremena i odlična povijesna retrospektiva čovjeka koji je sve to novinarski vrijedno i zabilježio.
U uvodnom dijelu izlaganja pred sudom Čilić je govorio o društveno-političkim okolnostima koje su se razvijali netom pred raspad Jugoslavije. Ekonomskoj i političkoj krizi koja se prelijevala na sve krajeve zajedničke države te reperkusije prema gospodarskim subjektima i stanovništvu, a u konačnici kako je to izgledalo u Vitezu. Sud je zanimalo kako je funkcionirala zajednička vlast u Vitezu neposredno nakon održavanja demokratskih izbora te uspostavljanje Službe Kriznog štaba.
“Krizni štab koji se sastojao i od Muslimana i od Hrvata zamolio me da osnujem službu za tisak u općini Vitez i ja sam pristao. U toj Službi bilo nas je petero i to tri Hrvata i dva Muslimana, odnosno bio sam ja, dva druga Hrvata i dva Muslimana.“ Muslimani su bili Midhat Varupa, koji je pravnik i Muhamed Halilović, učitelj. To je bila služba Kriznog štaba, a i općine Vitez. I Bošnjaci i Hrvati su u jednakom omjeru bili dio Kriznog štaba. Drugim riječima, on je odražavao sastav stanovništva općine Vitez i odražavao je rezultate izbora, a rezultati izbora su odražavali sastav stanovništva u općini Vitez.“
Sud je zanimalo kako je izgledala struktura vlasti u Vitezu, na koji način su podijeljene društveno-političke uloge te je li bilo problema u prijenosu vlasti;
“Dozvolite mi da uzmem moje bilješke. Dne 11. studenog održani su izbori i HDZ je dobio 40.2 %, SDA 30.7 %, SDS oko 18.6 %, Pokret mladih 2.1 % i Stranka reforme s prijašnjim predsjednikom vlade 3.9 %; bilo je i nekoliko drugih stranaka koje su dobile vrlo malo glasova.Kod određivanja raznih funkcija u lokalnoj vladi, je li i to odražavalo etnički sastav? Da, to je uzeto u obzir. Stranka s najvećim brojem glasova trebala je dobiti vodeće položaje, tako da je hrvatski kandidat dobio prvo mjesto u općini, a drugo mjesto je bilo za predsjednika izvršnog odbora. Tako je Ivan Šantić bio predsjednik općine, a predsjednik izvršnog odbora bio je Fuad Kaknjo. On je bio član SDA.Koliko ja znam, na početku ti odnosi su bili korektni, nije bilo nikakvih problema.“
Sud je također zanimalo kako je uspostavljen sistem Teritorijalne obrane i što je on značio, tko je bio zapovjednik, te kako se razvijao taj sistem u budućnosti. Je li to bila institucija naslijeđena od prijašnjeg sustava?
“Da. Preuzeta je iz prijašnjeg sustava. Neke od tih institucija su se održale, nije bilo potrebe mijenjati ih. Teritorijalna obrana je u prijašnjem sustavu bila formacija koja je postojala uz JNA. U njoj su bili rezervisti. Bila je neka vrsta rezervnog korpusa za slučaj ako bi Jugoslavija bila napadnuta, no njen zadatak bio je i pomagati stanovništvu u slučaju bilo kakve prirodne katastrofe ili bilo koje krize. Bio je to rezervni aspekt JNA, redovna vojska. Zapovjednik TO je bio Musliman i zvao se Hakija Čengić. Bio je imenovan za taj položaj jer je imao odgovarajuće obrazovanje.Na teritoriju općine Vitez, kao i na drugim područjima na kojima su Hrvati bili u većini, počele su se organizirati seoske straže 1991. Ne znam moram li opisati što su to seoske straže. (“Nastavite molim.”). Prvo su to bile samo skupine građana, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Ako se radilo o selima u kojima su živjeli i Hrvati i Muslimani, formirale su se zajedničke straže. Njihov zadatak bio je spriječiti da se išta dogodi noću, uključivši pljačku ili krađu, jer su pravila zakona tako oslabila da je to bilo potrebno. TO se počela pretvarati u vojnu strukturu u vrijeme kad su se pojavili prvi ozbiljni problemi između Hrvata i Muslimana u području gdje sam ja živio, a to je Lašvanska dolina, Vitez, taj predio. To je ono što sam imao na umu kad sam rekao da je Teritorijalna obrana postajala sve manje i manje hrvatska, a sve više bošnjačko muslimanska, jer je u to vrijeme bilo jasno, da su Muslimani i Hrvati u Srednjoj Bosni i čitavoj Bosni i Hercegovini agresiju JNA ili Srbije na Hrvatsku shvaćali na različite načine. Naročito u vrijeme kad je JNA, to jest srpska vojska, ušla u teritorij Bosne i Hercegovine, kad je vodila borbene operacije s teritorija Bosne i Hercegovine protiv Hrvatske.“
Zbog čega je vladao takav odnos Hrvata prema TO i zašto se sve to ukupno razvijalo na taj način?
“Možda je reakcija Alije Izetbegovića bila na neki način iritirajuća za Hrvate i možda je to ono što je u njih usadilo prvi strah, jer je Izetbegović nekoliko puta ponovio “Rat u Hrvatskoj nije naš rat”. Kad je rekao “naš rat” mislio je na Bosnu i Hercegovinu, no za Hrvate u Bosni nije se na takav način moglo govoriti o ratu, jer mi Hrvati smo osjećali da je to naš rat, jer smo u njemu vidjeli opasnost i za Bosnu i Hercegovinu. Vidjeli smo da se ne može zaustaviti. Već 1991. kad je napadnuto selo Ravno u Hercegovini. To je hrvatsko selo i srpska vojska koja se još nazivala JNA, jednostavno ga je pregazila. Tad su Hrvati u Bosni vidjeli da se moraju organizirati, pripremiti, jer nad njima je visio mač rata. Bili smo veoma uznemireni zbog tog rata, mnogo više odMuslimana.“
Zbog čega je Vitez ili prostor Lašvanske doline u strateškom smislu bio interesantan JNA i jugoslavenskom vodstvu u tim trenutcima?
“Tu je bio koncentriran velik broj vojarni koje je kontrolirala JNA. Npr. u Novom Travniku, Travniku, Busovači, Kiseljaku. Jedan od njihovih strahova bio je strah od hrvatskog naroda, a i mi smo u početku osjećali da bi se komunikacijske linije mogle prekinuti, blokirati, da će se preuzeti ta postrojenja. Na jednom mjestu bila su tri poduzeća. „Vitezit“ je bila jedna od najvećih tvornica za proizvodnju eksplozivnih sredstava i baruta na Balkanu. Zapošljavala je 3.000 ljudi i bila je dio vojnog industrijskog kompleksa bivše JNA, jer bez tog poduzeća ne bi bilo eksploziva, baruta ili eksploziva za rakete. Može se reći da je to bio jedan od ključnih objekata u vojno-industrijskom kompleksu bivše Jugoslavije. Nekoliko puta su Hrvati, no to su bili samo Hrvati, pokušali spriječiti da se vojna oprema i oružje odvezu iz „Vitezita“ i iz objekata u Novom Travniku, jer je JNA imala sve veće potrebe za tim. U Novom Travniku proizvodile su se puške i neka druga vojna oprema,a u Vitezu je bilo eksploziva, baruta i eksploziva za rakete. Mi smo ga štitili na sve načine na koje smo mogli. Znali smo da to ide za Hrvatsku i da će se koristiti protiv Hrvata, a u to vrijeme su JNA trupe odlazile, napuštale su Sloveniju i pregrupirale se u području Srednje Bosne. Tvornica je i dalje radila. Mi smo samo pokušavali spriječiti da se svo snabdjevenije i oprema odvezu. No, bilo je vrlo teško, jer JNA je još uvijek bila vrlo jaka, vrlo moćna. Velik broj oficira, vojnog osoblja još uvijek je bio uz JNA, jer su se bojali.“
Je li Vitez bio i kada granatiran od JNA?
“Prvi puta je napadnut 26. travnja 1992., a prije granatiranja predale su se busovačke vojarne JNA, zvane Draga. Hrvatski narod i njegova politička struktura vršili su pritisak i Draga je napuštena, oni su morali otići i ostaviti svoju opremu, a bilo je mnogo toga. No, nekoliko sati kasnije avioni JNA bombardirali su područje Busovače i Viteza. Bilo je oštećenja u Vitezu, a u Busovači je troje ljudi ubijeno, dva Hrvata i jedan Musliman, dok je materijalna šteta također bila znatna. Nekoliko zgrada je izgorjelo.“
Kada su se Hrvati počeli samoorganizirati, osnivati svoje institucije i zbog čega?
“U međuvremenu, su se formirale institucije hrvatskih ljudi na teritoriju općine Vitez na isti način na koji su se formirale i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine, gdje su Hrvati bili u većini. Da li mislite na Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, a onda HVO? Da li je to ono što Vi mislite? Zajednički općinski štab postojao je već od početka 1992. U prvo vrijeme nije bilo problema i svi štabovi su imali zajedničko ljudstvo, Krizni štab i štabovi obrane. No, na početku 1992. su formirane te institucije hrvatskih ljudi, a 18. studenog 1991. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Potom u proljeće 1992. formirano je Hrvatsko vijeće obrane. Hrvati su osnivali svoje vlastite jedinice da bi pružili otpor srpskoj agresiji, jer već u siječnju 1992. Srbi su bili blizu Lašvanske doline. Zadobili su kontrolu nad planinom Vlašić koja je bila dominantna u sjevernoj i srednjoj Bosni, a zauzeli su i važnu stratešku točku zvanu Komar na putu između Travnika i Gornjeg Vakufa ili bolje rečeno, na komunikacijskoj liniji koja spaja srednju Bosnu s Dalmacijom, zapadnom Bosnom i Hrvatskom. To je bio signal da se moramo organizirati i pružiti otpor srpskoj agresiji. U suprotnom ćemo završiti kao i mnogi drugi dijelovi BiH, a i mnogi dijelovi Hrvatske. Već prije formiranja HVO su se te seoske straže postepeno povećavale i počeli su se formirati ti krizni štabovi. U Vitezu je već u listopadu 1991. počela koordinacija, organizacija i priprema. Iako to još nisu bile formalne vojne jedinice, no strah i prijetnje prisilili su ljude da se samoorganiziraju i formiraju odgovarajuća tijela, te da odrede ljude koji su bili sposobni pripremiti i organizirati obranu protiv Srba. Kao što sam rekao, opasnosti su bile vidljive jer su sve veze bile presječene, nabavka hrane i lijekova bila je otežana, jer su putevi koji nas povezuju s Dalmacijom i Hrvatskom bili odsječeni. Stoga smo bili prisiljeni naći druge putove. Izgradili smo čak i cestu dugu oko 30 kilometara i, umjesto da smo koristili normalnu cestu za Split, pri čemu bi putovanje do Splita trajalo 3 sata, vožnja tim novim cestama trajala je 15 sati.“
Kada je započelo naoružavanje Hrvata u Vitezu i na koji način se to činilo? Možete li nam malo opisati tu situaciju?
“Naoružavanje je počelo prije organiziranja HVO-a. Seoske straže u početku su uglavnom imale lovačke puške ili staro oružje koje su tko zna odakle nabavili. No tada je postojalo i crno tržište i na tom tržištu moglo se kupiti oružje. Ilustracije radi, bilo je ljudi koji su prodali kravu koja je hranila cijelu obitelj, da bi kupili pušku, jer su smatrali da je to bitno za njihovo preživljavanje. HVO se počeo ozbiljnije naoružavati nakon osvajanje vojarni bivše JNA ili bi možda bilo bolje reći, već 1991., kad su službene vlasti u Sarajevu izdale su naredbu da se svo oružje teritorijalne obrane u Vitezu preda, odnosno da ga preuzme JNA; drugim riječima, već u svibnju 1992. Bošnjaci i Hrvati u srednjoj Bosni bili su potpuno razoružani. Prije smo imali određene količine visokokvalitetnog oružja, kao teritorijalna obrana, no odlukom donesenom u svibnju 1991. sve to nam je oduzeto, tako da smo ostali bez ičega. Oko godinu dana kasnije ili, dopustite da budem precizniji, 3. svibnja 1992. vojne jedinice, mogu ih tako nazvati, HVO-a Novog Travnika i Viteza, naročito Viteza, potpomognute jedinicama iz Novog Travnika, osvojile su veliko skladište oružja zvano Slimena, na teritoriju općine Travnik, odnosno na tromeđi tri općine, Travnik, Novi Travnik i Vitez. To je bio prvi ozbiljniji sukob između tzv. JNA i hrvatskih jedinica u srednjoj Bosni kad su pale prve hrvatske vojne žrtve. Bila su ubijena dva mladića, Ilija Petrović i Josip Kurevija, a oko 15 mladića bilo je ranjeno, no zaplijenjene su velike količine oružja, što se pokazalo vrlo važnim. Oružje je prisvojilo samo HVO, iako su u toj operaciji sudjelovali i HVO i HOS, no odmah narednog dana postignut je načelni dogovor, da se svo oružje osvojeno u Slimenima podijeli 50:50 između Teritorijalne obrane i HVO jedinica.
Znate li tko je u to doba bio komandant kriznog štaba općine Vitez?
Bio je Ivan Šantić.
Prepoznajete li njegov potpis?
Da on ima specifičan potpis i često sam na njega nailazio jer sam često prisustvovao sastancima kriznog štaba i kasnije vodstva HVO-a.
A marka koju ovdje vidite, je li to marka Bosne i Hercegovine?
Da, to je marka koja je još uvijek bila na snazi za obje strane, uvjetno govoreći, jer tada nismo zapravo još imali dvije strane.
P.: Rekli ste da ste organizirali službu za tisak, te da ste izdavali novine. Nakon toga osnovana je radio-stanica. Je li to istina?
O.: Da.
P.: A što ste drugo radili u području medija?”
O.: Uspostavljena je lokalna TV-stanica.
P.: Kada?
O.: Radio stanica dne 17. travnja 1992., a TV stanica prvi puta 17. lipnja 1992. Od početka političkog i nacionalnog meteža u bivšoj Jugoslaviji, područje Bosne i Hercegovine, naročito srednje Bosne naseljene velikim brojem Hrvata, bilo je u potpunoj informacijskoj blokadi. Mogli smo dobiti samo medije iz Beograda i Sarajeva koje je još uvijek bilo apsolutno vjerno službenim vlastima u Beogradu, te smo dobivali novine iz Beograda i Sarajeva. Do nas nisu stizale ni jedne novine iz Hrvatske, a stanicu radio Zagreba nikad nismo mogli dobro hvatati u području srednje Bosne. Isto tako jedine dnevne novine – oprostite, jedina dnevna emisija koju smo mogli gledati svakog trećeg dana iz Zagreba bila je ukinuta, a to je bilo nešto što je za nas bilo vrlo važno. To je bio najvažniji dnevni program, vijesti u 19.30 h. Tako su se Hrvati osjećali odsječenim, jer su dobivali informacije koje nisu odgovarale njihovim interesima, nego u prvom redu srpskim agresorima i službenoj politici bivše Jugoslavije i u određenoj mjeri službenim vlastima Bosne i Hercegovine. U prvo vrijeme kad smo formirali radio Vitez, predstavnici muslimanskog radija radili su s nama. Služba o kojoj sam jučer govorio, bila je novinarska služba. Midhat Varupa, pravnik i profesor Muhamed Halilović sudjelovali su u istoj mjeri u kojoj i mi. Tako je to išlo dva mjeseca. No, kad smo počeli pripremati lokalne TV programe, g. Varupa je u početku surađivao, no vremenom je prestao dolaziti, tako da moram biti iskren i reći da je televizija zapravo bila hrvatska televizijska stanica, jer muslimani jednostavno nisu željeli sudjelovati, odnosno raditi s nama. Kad su prestali dolaziti na rad u Radio Vitez i RTV-Vitez, u dijelu Starog Viteza kojeg nazivamo Mahala, oni su postavili svoju vlastitu lokalnu radio stanicu, koja se mogla usporediti s našom, iako je imala veoma ograničen doseg i mogla je pokrivati dio Lašvanske doline ili, preciznije rečeno, općinu Vitez. S televizijom su započeli kasnije. Imali su tim novinara i reportera u Mahali, u Starom Vitezu.“
Na koji način ste angažirani u štab HVO-a?
“Bio je početak listopada 1992., kad me moj dobar prijatelj Mario Čerkez, koji je u to vrijeme bio načelnik općinskog štaba HVO-a, zamolio da dođem i pomognem mu u nekim administrativnim zadacima; u prvom redu u području informacija osjećala se tada potreba da se pružaju informacije trupama i članovima općinskog štaba HVO-a. Prihvatio sam, jer sam mislio, da je to moja dužnost i obveza kao građanina. U vrijeme kad je situacija postajala sve teža u svakom pogledu, političkom, nacionalnom i gospodarskom. To sam učinio ne samo zbog mog osjećaja prijateljstva prema Mariu, nego i zbog moje dužnosti kao građanina.“
Na kojem ste vi mjestu bili?
“Bio sam na položaju političkog djelatnika. Bio sam pomoćnik zapovjednika za političke i propagandne djelatnosti.“
Jeste li tamo bili kao profesionalac ili ste se bavili vojnim poslovima?
“Mario je znao da u meni nije bilo ništa vojničkog. Nisam imao nikakvih sklonosti za vojsku i uniforme, tako da nikad ne bih bio prihvatio ni pod kojim uvjetima ulogu koja bi imala vojne aspekte. No, do određene mjere to je bila vojna funkcija, jer sam bio član štaba, ali operativno, to je bila profesionalna dužnost. Ja sam pripremao izvještaje o političkoj situaciji u općini Vitez, a izvan toga čak za čitavo područje bivše Jugoslavije.“
Jeste li kao član komande nosili oružje?
“Za vrijeme čitavog rata i po završetku rata, nikad nisam nosio oružje. Da budem sasvim iskren, u komandi je bilo nekoliko drugih ljudi koji nisu nosili oružje. Imali smo pištolj kojeg smo dijelili nas trojica prema potrebi. Kad smo išli na teren, vidjeli smo da li će nam biti potreban ili ne. No inače nikad nisam nosio oružje i bio sam sretan da je tako.“
Jeste li trebali imati oružje?
“ Vrlo često bih bio želio imati oružje uza se, jer sam prelazio kilometre gdje nije bilo nikakvih trupa i gdje su linije između Muslimana i Hrvata bile izmiješane, no jednostavno nije bilo dovoljno oružja i određen broj članova komande nije ga nosio, jer smo smatrali da je važnije da oružje ima vojnik na liniji fronte, nego li mi u komandi.
Jeste li nosili uniformu?
“Čitav rat sam proveo, a bilo je i jakih zima, nosio sam maskirnu uniformu da ne bih obolio, iznad nje sam nosio mnogo stvari , jer je uniforma koju sam imao bila ljetna maskirna uniforma. Nosio sam svoju vlastitu jaknu i pulovere. Dobio sam vojne čizme na kraju rata. Do tada sam nosio svoje civilne cipele iako sam mnogo vremena provodio na terenu izložen snijegu, hladnoći, kiši, vjetru.
U drugom dijelu objave haških transkripata govoriti ćemo o tome što je Čilić u svojim izjavama Haškom tribunalu rekao oko organizacije Viteške brigade, te funkcioniranju zajedničke vlasti u Vitezu, kasnije podijeljene vlasti nakon što su Bošnjaci napustili zajedničke institucije. O razgovorima s Koordinacijskim odborom za zaštitu Muslimana te ukupnom ambijentu koji je vladao u Općini Vitez u tom periodu.
AUTOR: A.S.
Scena.ba
