PRIGOŽINOV Marš na Moskvu koji je neuspješno okončan u Podmoskovlju je otvorio nekoliko važnih pitanja kojima se međunarodno javno mnijenje bavilo rijetko, uglavnom u specijaliziranim analitičkim formatima.
Kako Rusija funkcionira, kakav je raspored moći u vlasti i izvan nje, koji su potencijali za unutarnje sukobe među zavađenim interesnim grupama u političkom i poslovnom establišmentu… To su samo neka od pitanja koja su aktualizirana dok se prašina iza Wagnerovog kilometarskog konvoja još uvijek sliježe.
Osim razkreštalog “Srpskog papagajskog hora W. Putin” čije i vojno i civilno krilo unisono ponavljaju da je “Putin još jednom pokazao mudrost i vještinu” – kao što su kreštali da je slabo ili nikakvo napredovanje Rusa u Ukrajini “izraz potrebe da se sačuva civilno stanovništvo (!?)” – drugima je jasno da su Prigožinova akcija i njen epilog bez očekivanih posljedica po pučiste pokazatelj ranjivosti i ozbiljnih slabosti okupatora.
Alarmantno je što to vjerojatno znači i uvod u daljnju diverzifikaciju jedinstvenog aparata sile i moći čije je domete i posljedice po sam opstanak Rusije danas teško sagledati.
Posebni razlozi za promatranje Rusije kao netipične, arhaične kategorije ustrojstva moći sadržani su u činjenici da se, za razliku od Otomanskog i Austro-Ugarskog carstva, koji su nestali u krvavim i permanentnim ratovima zaokruženim onim Velikim 1918., najveća država na svijetu raspala unutrašnjom Februarsko-Oktobarskom revolucijom 1917., bez ijednog ispaljenog “zapadnog metka”?
Lekcija iz osamdesetih i devedesetih
Da to nije bila slučajnost, nego neka vrsta pravila, svjedočili smo krajem osamdesetih i početkom devedesetih. U nekoliko godina nestao je komunistički, istočni, Varšavski pakt država čiji je volan više od pola stoljeća bio u Kremlju, u istom dvorcu odakle se vladalo i Sovjetskim Savezom, kao unutrašnjim carstvom, koje se također raspalo u nekoliko godina, o istom trošku.
Opet, gle čuda, bez ijednog ispaljenog “zapadnog metka”.
Iz navedenog se lako može zaključiti, bez obzira na to je li u pitanju carska ili komunistička Rusija, kao Pijemont različitih imperijalnih zajednica, da je matrica njene (ne)održivosti suštinski identična.
Nosi li i današnja Rusija u sebi tu fatalnu “genetsku sklonost” ka državnoj i društvenoj imploziji koja je u dva prethodna navrata itekako uzdrmala i posljedično dovela do značajnih promjena i u svjetskom poretku, kako 1917. tako i 1989.?
Dakle, Rusija se u posljednjih nekoliko stoljeća nije raspadala uslijed vojne sile koja je dolazila izvana, ali itekako je na njene ljude značajno djelovao tzv. meki utjecaj Zapada, i to ne samo Amerike.
Koliko je taj kulturološki utjecaj bio i jest jak na službenom nivou, govori nam podsjećanje da je francuski jezik na ruskom dvoru dugo bio favorizirani službeni jezik kao i to što najznačajnija povijesna prijestolnica Rusije i danas (iznova) nosi njemačko ime – Sankt-Peterburg.
Glavni razlozi nestabilnosti ruske države
Ipak, glavni razlozi nestabilnosti ruske države leže, prije svega, u njenoj konceptualnoj anakronosti. Moskva se strukturalno promatrano ne odriče naslijeđenih feudalnih elemenata i matrica ustrojstva i funkcioniranja, samo ih na površini periodično prilagođava i osvježuje aktualnim trendovima preuzetim sa Zapada.
Cara, plemstvo i vojne garde danas su zamijenili Predsjednik, Oligarsi i Vagnerovci. U međuvremenu se drhtalo pod Staljinom, Partijom i Službom. Samo je narod ostao isti. Danas je Rusija digitalna, postmoderna, feudalna despocija koja nije ni zakoračila u bilo kakav oblik građanskog i civilnog društva vladavine prava, s jasnom demokratskom podjelom vlasti.
Rijetko tko je tako uvjerljivo i nemilosrdno opisao suvremenu Rusiju kao ruski pisac Vladimir Sorokin. Njegov roman Dan opričnika distopijsko je remek-delo koje je upravo dobilo ime po opričnicima, nekadašnjoj gardi (danas bismo rekli tajnoj policiji ili paravojsci) koja je služila pod rukom Ivana Groznog (1533-1584).
“Kako polulegenda kaže, bili su obučeni kao monasi, jahali crne konje i nosili metlu i pseću glavu na sedlima, da očiste i oglođu zemlju od izdajnika. Sorokinovi opričnici dvadeset prvog stoljeća se voze u crnim Mercedesima i koriste računala, ali se ponašaju kao feudalni gospodari. Radnja romana koji je nastao za vakta Vladimira Vladimiroviča smještena je u 2028., u zemlju Velikog brata, gdje se sve vrti oko nafte, plina i lojalnosti tiraninu.”
Prigožin – bastard ruske neofeudalne političke kreme
Ipak, čak ni dalekovidni Sorokin u galeriji svojih grotesknih likova nije obuhvatio jezivu njušku Jevgenija Prigožina. Ovaj “4 u 1” bastard ruske neofeudalne političke kreme objedinio je u svojoj monstruoznoj ličnosti pretorijanca i osobnog kuhara, bogataša i privatnog interkontinentalnog vojskovođu.
Upirući grubo prstom u sam vrh vojnog plemstva on se usudio iskušati i samog gazdu dajući pritom primjer svima onima koji će se neminovno, prije ili kasnije, naći na udaru Putina. Angažiranje privatnih vojski na glavnim pravcima sukoba kao i izbjegavanje nazivanja rata pravim imenom, ukazuju na strah Putina da bi pozivanje Moskovljana i “piterovaca” u rat moglo dovesti do sloma režima na ulicama najvećih gradova.
Upravo su Prigožinov angažman od strane Kremlja i “švercanje” pod firmom “specijalne vojne operacije” na samom startu agresije na Ukrajinu pažljivom promatraču ukazali da Putin nema povjerenja u sposobnosti i spremnost druge (ili prve?!) svjetske armije niti se uzda u lojalnost građana u velikim gradovima u uvjetima opće mobilizacije.
Slabost i krhkost strukture koja bi trebala biti najjača
Pogotovo poslije debakla oko Kijeva, na samom početku agresije. Dodatno angažiranje 35.000 osuđenih kriminalaca za popunu Wagnera, u punom volumenu je pokazalo dubinu te slabosti i krhkost strukture koja bi trebala biti najjača.
Neuspjeli puč aktualizirao je i stavio u centar pažnje saznanja da grupacije kao što su Prigožinov Wagner i čečenski Ahmat Ramzana Kadirova nisu jedine privatne vojske.
Još 4. veljače ruski premijer Mihail Mišutin stavio je svoj potpis na rješenje o formiranju još jedne privatne vojske. Radi se o ruskom energetskom divu Gazpromu, kojem se aktom vlade “daje pravo na osnivanje privatne sigurnosne organizacije”, što je ista odrednica koja se koristi i za Wagner grupu.
Pod firmom Gaspromnjeft Ohrana formirana je krovna organizacija koja prema nepotvrđenim informacijama pokriva tri privatne vojne organizacije – Potok, Baklju i Plamen. Prigožinove psovke i kletve tijekom operacija u Bahmutu odnosile su se upravo na pripadnike Potoka, jedne od privatnih vojski, koja je “amaterski neuspješno” štitila bokove vagnerovaca prilikom finalnih čišćenja grada. “Pahan” je već tada prepoznao opstrukcije i dobro znao da se Vagneru sprema “svilen gajtan”.
Huliganske desničarske formacije
Sasvim je izvjesno da su i ove privatne vojske nastale pod kontrolom vlasti, ali poslije 25. lipnja i avanture vagnerovaca više nitko nikome ništa u Kremlju ne može garantirati. Izgleda da je u tijeku opća tranzicija ogromnog, skoro milijunskog aparata osiguranja objekata i ljudi povezanog s kriminalnim miljeom, prije svega sa strogo organiziranim aparatom surove i moćne ruske mafije.
Tu je i nepoznat, ali priličan broj huliganskih i desničarskih formacija koje nije teško regrutirati iz vodećih navijačkih grupa kojih samo u Moskvi ima najmanje četiri (CSKA, Lokomotiva, Dinamo, Spartak…). Ono što se dramatično nameće kao pitanje koje će se neminovno otvoriti ako se ukrajinska drama nastavi jest ponašanje ruskih oligarha koji su u 21. stoljeću preživjeli već dva teška udarca.
Što će oligarsi?
Prije sankcija koje su im nametnule zapadne zemlje nakon 24. veljače 2022., ruski milijarderi su već prošli Putinovu čistku i djelomičnu nacionalizaciju svojih prebogatih feuda. Putin je u prvim godinama vlasti podržavio značajne resurse koje je Jeljcin devedesetih prepustio oligarsima, uspostavljajući tako surovi sistem dvorske lojalnosti.
Rijetki koji su mu se suprotstavili bili su izloženi plutoniju, novičoku, a bogami i teškoj robiji, kao što je to bio slučaj s tada najbogatijim Rusom – Hodorkovskim. Tijekom ukrajinskog rata asortiman je proširen “samoubojstvima iz zasjede” i letovima kroz zatvorene prozore, s viših katova stanova i hotelskih apartmana.
Zapad je sankcijama sabio oligarhe u ruske okvire, vratio ih u krilo Matuške i osakatio njihove poslovne interese. Što ako Putin, pod utjecajem teških i višeslojnih sankcija koje će i srednjoročno dovesti do ekonomske stagnacije i društvene krize, posegne za drugim krugom nacionalizacije imovine oligarha?
Putin je izašao iz komunističkog ogrtača i neće mu biti teško da se pritisnut odluči za najdrastičnije mjere. Pravo je pitanje hoće li već frustrirani milijarderi prekriženih ruku čekati takav rasplet ili će i oni, po ugledu na Gasprom, formirati privatne vojske kako bi bar stvorili ravnotežu straha unutar zvjerinjaka, u što se Rusija polako pretvara?
Vanjske prijetnje
Pored ovih unutrašnjih opasnosti koje realno prijete opstanku postojeće ruske zajednice, ne treba zanemariti ni vanjske prijetnje. Iako svi krešte o namjeri Zapada da rasturi Rusiju pod raznoraznim izgovorima, prava opasnost možda vreba na drugoj strani.
Naime, teško je povjerovati da jedna Kina koja je vjerojatno na vrhuncu svoje moći i utjecaja širom planeta, ako Rusija u nastavku ozbiljnije prokrvari, neće posegnuti za teritorijima koje su joj komšije anektirali sredinom 19. stoljeća, nakon poraza u Drugom opijumskom ratu.
Pogotovo što se radi o ogromnim prostranstvima prebogatim energentima i drugim sirovinama koji upravo manjkaju najmnogoljudnijoj svjetskoj sili. Ako kažem da je centralna točka tog prostora Vladivostok, bit će potpuno jasno o kakvom se gubitku radi.
Nastavak rata u Ukrajini i mrcvarenje Rusije koja je vojno zaglavljena, bez ideje o napredovanju i jasnim ciljevima rata, može aktivirati svaki od skiciranih scenarija. Također, snažna mirovna inicijativa iz same Rusije mogla bi preduprijediti eventualni vojni poraz ili status quo u blatnjavim ukrajinskim rovovima.
Nikako ne treba smetnuti s uma da su upravo boljševici tijekom revolucionarnih previranja 1917. kao glavni antivladin zahtjev istaknuli istupanje iz Velikog rata. Znamo kako se sve to okončalo piše index.hr
Scena.ba
