Blago iznenađenje zbog toga što je Oscara za glavnu žensku ulogu osvojila Emma Stone, a ne favorizirana Lily Gladstone, Ryan Gosling u najzabavnijem nastupu večeri i John Cena praktički gol na pozornici. To bi otprilike bili svi zanimljivi momenti sinoćnje dodjele Oscara.
Da će se sve opet odviti predvidljivo, očekivano, rastegnuto i dosadno, jasno je već godinama, ali kad je objavljeno da će i ove godine Oscare voditi Jimmy Kimmel, još je jednom potvrđeno da organizatori to i žele. Ne žele uzbuđenje. Ne žele provokaciju i oštriji humor. Žele da sve prođe glatko, da šale budu umjereno smiješne, ali svakom probavljive, da nitko nikog ne ošamari na pozornici i da se svi poslije mirno raziđu kućama. A Kimmel je idealna osoba za to – pitomi sredovječni dobričina koji dođe na pozornicu, ispriča nekoliko blagih šala, a onda se, kako dodjela nagrada ide dalje, sve više stapa sa zavjesama u pozadini. I tu je svoju funkciju sinoć savršeno ispunio.
Takva je bila i sinoćnja dodjela Oscara – bezlična, dosadna i zaboravljiva, baš kao i zadnjih dvadesetak. Razmišljala sam dok sam je gledala – zašto sam nekad davno toliko voljela gledati tu dodjelu? Zašto sam se na to toliko navukla da je i danas gledam, iako znam da mi se više neće svidjeti? Došla sam do sljedeća tri zaključka:
a) nekada su govori bili bolji
b) nekada nismo gledali direktne prijenose
c) dodjela Oscara je zastarjeli format
Naravno, postoje i neke stvari koje su nekada bile kudikamo gore – od toga da je prva crnkinja koja je dobila Oscara morala sjediti u odvojenoj prostoriji, sa svim drugim crncima, pa sve do toga da su likovi kao što je Harvey Weinstein udobno sjedili na povlaštenim mjestima u gledalištu dok su im s pozornice dobacivali ulizivačke dosjetke. No da vidimo što je danas gore:
a) Govori – nekada su se glumci, redatelji i ostali filmaši trudili da smisle kakav zgodan, dirljiv ili pametan govor uz primanje Oscara. Znali su to biti dirljivi govori, kao onaj Louise Fletcher, koja je, primajući Oscara za ulogu sestre Ratched u ‘Letu iznad kukavičjeg gnijezda’, svoj govor paralelno prikazivala i znakovnim jezikom za svoje gluhe roditelje. ‘Hvala vam što ste me naučili sanjati’, rekla je i pokazala na kraju, ‘upravo gledate kako moj san postaje stvarnost.’ Bilo je i legendarno incidentnih, kao onaj Michaela Moorea, kad je dobio Oscara za ‘Bowling for Columbine’ i predsjedniku Bushu poručio da ga može biti sram. Bilo je i fantastično duhovitih, kao kad je Robin Williams zahvalio svojem ocu, koji mu je, nakon što mu je Robin rekao da želi biti glumac, odgovorio: ‘Divno. Ali daj si smisli i neko rezervno zanimanje – varilac, naprimjer.’
A danas? Na sinoćnjoj su se dodjeli istakla točno dva govora – onaj Roberta Downeyja Jr.-a, koji je osvojio Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu i duhovito zahvalio: ‘Hvala mojeg groznom djetinjstvu i Akademiji, tim redom’, a onda nastavio zahvaljivati odvjetniku i agentu koji mu je ugovarao osiguranja. Drugi govor koji se istakao bio je potresan, a održao ga je ukrajinski dokumentarist Mstislav Černov nakon osvajanja Oscara za svoj dokumentarac ’20 dana u Mariupolju’. U govoru je rekao da bi još više od Oscara volio da završi rat u njegovoj zemlji.
Emma Stone bila je simpatična time što je zapravo totalno prošvikala kad je shvatila da su joj dodijelili Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu jer je očito, kao i svi drugi, očekivala da će ga dobiti Lily Gladstone. Osim što joj je bio neugodnjak zbog haljine puknute na leđima, istinski se razveselila i dekoncentrirala, što je uvijek simpatično, a tako je nekako bilo i s Bille Eilish, koja je od uzbuđenja na pozornici imala napadaje grohotnog smijeha. Svi ostali – puko nabrajanje, nabrajanje i nabrajanje. Zahvalio bih ovom producentu, onom producentu, ovom kolegi, onom kolegi, frizeru, šminkeru, pedikeru, akupunkturistu, taksistu, bla bla bla.
Znam da se nitko nikome ne želi zamjeriti tako što će mu zaboraviti zahvaliti, ali zašto jednostavno u ticker na dnu ekrana ne daju upisati popis svih kojima zahvaljuju, a publici neka ispričaju nešto zanimljivo, smiješno, inspirativno ili pametno? Kažem, nekad su se to i trudili činiti. A ako vam se to upisivanje popisa u ticker čini hladnim i bezosjećajnim, na kraju ovogodišnjeg ‘In memoriama’ u dnu ekrana pojavio se QR kod i poruka da ga možemo skenirati mobitelom ako želimo pogledati popis svih onih preminulih filmaša koji im nisu stali u montažu na videozidu. Pa toliko o toplini i osjećajnosti.
b) Problem direktnog prijenosa – nekada nije bilo live streama, nije bilo interneta, nisi mogao na Twitteru pročitati tko je baš te sekunde stupio štiklom na pozornicu. Zbog toga ljudi nisu odmah sve znali o Oscarima i nisu već drugi dan potpuno gubili interes za cijelu priču. I onda smo lijepo drugi dan na domaćoj televiziji gledali skraćenu snimku od sat i pol, iz koje su bili izbačeni svi suvišni dijelovi. Nismo zbog toga ni znali za supernaporne muzičke numere i ostali fluff za popunjavanje minutaže, izrezivale su se loše voditeljske šale, pa zbog toga i dandanas mislimo da su, primjerice, Whoopy Goldberg i Billy Chrystal bili savršeni.
Za Jimmyja Kimmela to ne možemo misliti jer ništa iz njegovih intermezzo zezancija nije moglo biti izrezano u live streamu, pa smo morali slušati i propale, glupe fore kao što je bila ona: ‘Koliko godina mora imati scenarij da mu kažeš da je adapted?’, a na koju se nitko u publici nije čak ni iz pristojnosti nasmiješio.
Jedan od rijetkih trenutaka koji se istaknuo među ostalim ‘duhovitostima’ voditelja i prezentera nagrada sinoć je bio onaj kad se glumac i bivši hrvač John Cena pojavio na pozornici gotovo gol, međunožje prekrivajući kuvertom u kojoj se nalazilo ime dobitnika Oscara za – kostimografiju. Izvodeći skeč u kojem je, kao, bilo planirano da će John Cena protrčati gol pozornicom i tako obilježiti godišnjicu takvog incidenta na nekim prošlim Oscarima, Cena je odustao jer mu je bilo neugodno. Prvo se skrivao iza zavjese, a onda ga je Kimmel, kako bi ovaj ipak mogao pomaknuti kuvertu i pročitati dobitnika, pokrio improviziranom svilenom togom. To je bilo – ajde, simpatično. A i Johna Cenu nije nezgodno vidjeti u gotovo obnaženom stanju.
Na sinoćnjoj je dodjeli pak najzabavniji dio večeri bila jedna muzička točka. Bio je to nastup Ryana Goslinga, Marka Ronsona, Slasha iz Guns’n’Roses i grupe plesača s pjesmom ‘I’m just Ken’ iz filma ‘Barbie’. Iako se inače preznojim od muke od tih užasnih, vrlo često pretjeranih i patetičnih muzičkih numera na Oscarima, ovo je bilo super, baš kao što je to prošle godine bio plesno-pjevački nastup uz pjesmu ‘Naatu Naatu’ iz filma ‘RRR’. U skraćenim snimkama vidjeli bismo samo takve, najzabavnije točke. U live streamu vidimo i one ubitačno dosadne.
I na kraju…
c) Dodjele Oscara nekad su nam se sviđale i zbog toga što je to nekad bio uobičajen zabavni format. Bili smo mlađi, svijet je bio mlađi, mediji su bili drugačiji, publika manje zahtjevna. Rijetko se koji zabavni format održao od sedamdesetih bez prevelikog mijenjanja kao što se održala dodjela Oscara. Očito joj je potreban veliki remont. A do tada – baš kao i s ‘Oppenheimerovim’ osvajanjem najvećeg broja Oscara – teško da će nas u prijenosu iz Los Angelesa u godinama koje slijede išta iznenaditi i zabaviti.
Scena.ba
