Potresna priča žene koja je nakon desetljeća šutnje zbog straha odlučila napisati knjigu o strašnom zločinu u vareškom logoru za Hrvate
“Čekala sam da mi donesu ceker. Nesvjesna vremena i prostora, pogledala sam u pridošlicu. Registrirala sam da je ušao čovjek u vojnoj odori. Nije nosio ceker koji sam čekala. Ugledala sam u njegovim rukama nož kojim je udarao o dlan ruke i vikao: ‘Sada ćeš vidjeti kako j… mambe.‘ (ili mande). Za njim je ušao još jedan vojnik koji je bio dosta niži i širi od prvog. Nosio je u rukama sive vojničke deke posložene jedna na drugu. Mislila sam da ti ljudi nemaju nikakve veze sa mnom i da se meni ne obraćaju. Onda sam vidjela da ulaze Muhidin Bašić i iza njega Mirsad Šijak.
Muhidina i Mirsada sam od prije poznavala. Muhidin Bašić bio je moj susjed, a Mirsad Šijak prosvjetni radnik koji je bio zaposlen u osmogodišnjoj školi u Carevoj Ćupriji. Tek tada mi je do svijesti došlo da se prvi vojnik, koji je ušao u prostoriju s nožem u ruci, obraća meni. Prvo što mi je palo na um bilo je da će me zaklati.
Više se ničega ne sjećam… Ne znam koliko je prošlo vremena od tog trenutka. Prvo čega sam postala svjesna bilo je da mi nedostaje zraka i da se pokrećem. Opet mi je došlo da su me zaklali, ali da sam još živa, da sam na nekom vozilu i da će me baciti negdje.
Onda mi je došlo do svijesti da se muškarci odurno smiju i da mi svlače hlače i ostalu odjeću i obuću. Postala sam svjesna da su mi potkošulja, košulja i majica podignute preko glave. Ruke su mi bile vezane, a preko usta mi je bila zalijepljena traka. Ruke su mi iznad glave bile svezane za nešto. Nisam se mogla ni pomaknuti.
‘Vidi kako j… muslimani‘: Brutalno iživljavanje nad svezanom ženom
Prvi me je silovao Muhidin Bašić. Dok me je silovao, govorio je najprostije stvari: ‘Vidi kako je dobro, vidi kako j… muslimani…‘ Šijak je dobacivao: ‘To, Miko‘.
Sljedeći me je silovao Mirsad Šijak. I on je govorio “Vidi koliki je” i brojne prostakluke i prljavštine. Poslije Šijaka silovali su me i druga dva vojnika koje nisam poznavala i koji su prvi ušli u prostoriju. Najprije vojnik koji je prvi ušao u prostoriju s nožem u ruci. I on je govorio najvulgarnije stvari. Na kraju me je silovao i vojnik koji je drugi ušao u prostoriju. Dok se to događalo, čula sam Bašića kako psuje jer se, kako je rekao, uprljao i trebao je to nekako očistiti.
Dok me je silovao četvrti vojnik, čula sam opet Bašića kako panično govori: ‘Sve ovo treba biti čisto.‘ Čula sam Šijaka kako se smije i govori: ‘Dobro, Miko, ne sekiraj se.‘
Doslovce sam se gušila. Zbog nedostatka zraka, nisam ni bila svjesna svega što se događa. Glava me je strašno boljela jer sam neprestano njome udarala u nešto tvrdo. Imala sam osjećaj da su mi sva rebra polomljena, da mi se sva utroba raspada i da je u velikim ranama.”
Život na žici iznad strašnog ponora
Ovako je Greta Filipović opisala mučan zločin koji se nad njom dogodio 25. siječnja 1994. godine. Kratko, snažno, sirovo, bez emocija. Baš kao što je bio i sam čin njezina silovanja u vareškom logoru za Hrvate, o kojemu je nakon desetljeća borbe sa samom sobom, a da godinama nikome o tome nije progovorila, napisala knjigu “Vareške suze”, promoviranu u utorak u Zagrebu.
Padalo je nakon zločina Greti svašta na pamet, čak i oduzeti si život, ali snažna kakva je, kaže za Jutarnji njezina sestra Marija Murlin, oduvijek bila, umjesto da odustane i okonča si muku prisjećanja, Greta je sjela i napisala knjigu.
Ali prije toga prošla je još jednu torturu. Mučan i traumatičan sudski proces, od kojeg nije odustajala unatoč sili prijetnji i zastrašivanja kojom su je pokušali obeshrabriti. (“Moj život poslije 25. 1. 1994. godine izgledao je kao da stalno hodam po žici ispod koje je strašan ponor, a visine se bojim. Uvijek mi je jedna noga visila nad ponorom, bez čvrstog uporišta na koje bih se mogla osloniti.”)
Silovatelj iz samog vrha obavještajne službe
Jer jedan od njezinih silovatelja, onaj najokrutniji, može li se okrutnost uopće gradirati, Muhidin Bašić, bio je drugi čovjek Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA). Drugi je, za državu beznačajan, bio učitelj glazbenog Mirsad Šijak. Obojicu je poznavala, Šijak joj je bio i susjed. Sudilo im se za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, obojica su osuđena na po sedam godina zatvora i obojica su puštena nakon dvije trećine dosuđene kazne. Mirsad Šijak iz zatvora u Zenici, Muhidin Bašić iz ustanove poluotvorenog tipa u Sarajevu. Ostala dvojica silovatelja nikad nisu identificirana.
Greta Filipović zagrebačku promociju svoje knjige nije dočekala, preminula je 21. prosinca prošle godine, u 70. godini.
Odbijanje suradnje s OSA-om i etiketa ‘ustašice‘
Da bi se prodrlo u samu srž divljaštva koje je pretrpjela Greta, nužno je ispričati i cijeli kontekst događaja. Jer upravo je kontekstu Greta posvetila većinu od 176 stranica svoje knjige. Samom brutalnom činu, niti jednu cijelu stranicu. Jer jedno je vodilo drugome i na koncu kulminiralo ratnim zločinom.
Do rata je život Grete Mijatović, kako se djevojački prezivala, u bosanskoj Carevoj Ćupriji, općina Olovo, bio lijep, iako ne i lagan. Radila je u Općinskoj konferenciji SSO-a Olovo, na prvim je višestranačkim izborima 1990. godine bila na izbornoj listi Reformista Ante Markovića i uskoro je postala i vijećnica Općinskog vijeća Olova. S početkom političkih čistki na poslu, tada kao matičarka, dobiva otkaz. “Ponuđeno mi je da ostanem na radnom mjestu učlanim li se u HDZ, što sam odbila jer ljudi nisu za mene glasali kao za predstavnicu HDZ-a.”
Dolazi do rata, u početku su Hrvati i Bošnjaci na istoj strani, potom se i oni, zbog ekstremista s obje strane, razjedinjuju i započinju međusobni, krvavi sukob – najžešći u Srednjoj Bosni, Mostaru i dolini Neretve – i život u BiH postaje velika tragedija.
Obiteljska je kuća Mijatovića za rata bila dom mnogim prognanicima, jednako obiteljima vojnika HVO-a i Armije BiH. “Ukupno, kod nas je u kući, kraće ili dulje vrijeme, u progonstvu bilo 15 obitelji s 29 članova. Među njima bilo je šest pripadnika Armije BiH i devet bojovnika HVO-a.”
Greta je imenovana zapovjednicom općinske civilne zaštite, prikuplja humanitarnu pomoć, jednako za civile i Armiju BiH, organizira darivanja krvi, gradnju vodenica, školsku nastavu izvan zgrade škole… Kad su se Bošnjaci međusobno razjedinili u Olovu, Gretu na zboru građana optužuju da su “njezine aktivnosti uperene protiv muslimanskog naroda”. Uskoro potom, optužena za “ustašluk”, sama daje ostavku u civilnoj zaštiti.
Muhidin Bašić (silovatelj) dva ju je puta nagovarao da radi za OSA-u, za koju je i sam radio. “Između ostalog mi je govorio da ću zauzvrat dobiti plaću, pakete, ured… Govorio mi je da ću biti gospođica, da će njegov brat Refik Bašić, načelnik MUP-a, uskoro stvoriti takvu policiju koja će biti vrlo slična UDBA-i… Taj prijedlog sam odbila.”
Odbijeni Muhidin ne ostavlja je na miru, slijede optužbe da je petokolonaš, da joj je cilj isprovocirati međunacionalni sukob. Uskoro potom, i njezina brata Domina Mijatovića, jednog od dozapovjednika HVO-a, optužuje za sudjelovanje u napadu HVO-a na Stupni Dol, selo u kojemu je počinjen ratni zločin nad bošnjačkim civilima. Domin završava u logoru, kasnije će se službeno dokazati da su sve optužbe protiv njega bile lažne.
‘Nećeš više nikada vidjeti brata ako ikome rekneš‘
Greta je grozničavo tražila priliku da posjeti brata, čim joj se ukazala, i otišla je. Kroz vrata logora ušla je u pakao. Bio je 25. siječnja 1994. godine.
“U hodniku do vrata bila je portirnica. U portirnici je bio vojnik. Tražio je moju osobnu iskaznicu. Upisao je podatke u knjigu koja je bila ispred njega. Pitao me je što trebam. Rekla sam da želim vidjeti brata. Dala sam mu osnovne podatke o Dominu. Vojnik mi je rekao da posjeti nisu dopušteni. Tražila sam da vidim njegovog nadređenog ili nekoga tko je tu upravnik.”
Odveo ju je u veliku sobu, ondje je sjedio čovjek koji joj se predstavio kao upravnik, rekla mu je da želi vidjeti brata. Prvo je odbio, potom je pristao i doveli su ga, prepoznala ga je samo po očima. Odveli su ga, uzeli ceker u kojemu mu je donijela stvari, upravnik joj je rekao da će ceker prekontrolirati, Dominu dati stvari, a ona neka pričeka da joj ga vrate. Uslijedio je užas. Nakon što su ju četvorica silovala, u sobi su ostali Muhidin Bašić i Mirsad Šijak.
“Muhidin me je pitao jesam li vidjela brata. Kimnula sam glavom. On mi je rekao: ‘Nećeš ga više nikada vidjeti ako ikome rekneš ili netko posumnja da je ovdje nešto bilo.‘ Mirsad se smijao i govorio da bi bilo dobro da me ostave tu jer stalno imaju goste i da je taj dan bilo dobro. Muhidin mu je odgovorio: Nema potrebe, uvijek je možemo dovesti.‘ Ja sam se oblačila i mučila s udisanjem zraka i bolovima. Pokušavala sam nadljudskim naporima ignorirati nesnosnu bol. Muhidin mi se opet obratio i rekao da je on Titin agent, da oni ne ostavljaju tragove, te da on taj dan uopće nije bio ni blizu Vareša. ‘Tko si ti i što možeš dokazati?‘ rekao je. ‘Ni slučajno se ne igraj s nama jer, eto vidiš, možeš imati problema.‘ Ponovio je da me može dovesti u zatvor kada god hoće.”
Šutnja duga vječnost i misli o užetu u šupi
I Greta je šutjela jer “znala sam da ničim, ama baš ničim, pa ni suzama, ne smijem odati zločin koji je izvršen nada mnom. O tome su ovisili životi mojih najmilijih. Činilo mi se da mi je bila bolnija težina neisplakanih suza od fizičke boli koja me je razdirala.”
Težinu svoje šutnje opisala je u odlomku “Šutnja duga vječnost”, u kojemu je, između ostaloga, o jednoj od svih neprospavanih noći, a takva je bila većina, napisala: “Pred zoru sam čula glas kako mi govori: ‘Što čekaš? Možeš se riješiti svih bolova i problema. Uzmi uže, u šupi je. Neće te boljeti, trenutak i gotovo.‘”
Ipak, njezin borbeni duh je prevladao, odlučila se boriti, ali i svoju tajnu odnijeti u grob. Javila se kao dobrovoljac u Armiju BiH, odbili su je.
Muhidina Bašića susretala je kamo god bi krenula. “Nisam mogla izbjeći te susrete (…) Prolazio bi autom pored mene, nekad samo zatrubio pored mene, malo usporio i prošao, ponekad usporio, gurnuo glavu kroz prozor i rukom pokazao da će me zaklati.”
Iako je poslije rata cijela njezina obitelj otišla iz Bosne, Greta, njezina majka i sestra Marija su ostale. Domin je iz logora u Varešu pušten 6. ožujka 1994. godine, još ranije je Muhidin Bašić od nje tražio 3000 njemačkih maraka da ga puste, nije ih tada imala.
Greta se aktivirala u HDZ-u, Bašić se odselio u Sarajevo. “Ja sam svoju nesreću, jad i tugu iz rata zakopala duboko u sebi. Za mene nije postojala budućnost. Imala sam česte nesanice. Bojala sam se Muhidina i Mirsada. Stalno sam bila na oprezu da mi nisu blizu. Još sam se više bojala zločinaca, silovatelja, za koje nisam znala tko su.”
Užas koji je preživjela tako je Greta dijelila samo s Bogom. Novi val strave ju je obuzeo kad se početkom 1999. godine po Carevoj Ćupriji počelo pričati da se u školu raditi vraća Mirsad Šijak. “Osjećala sam se kao zatvorena u skučenom prostoru u kojemu me neprekidno love ta četvorica ratnih zločinaca. Sve te grozote sam prikrivala prevelikom veselošću, smijehom i navodno dobrim raspoloženjem. Izgubila sam preko 35 kilograma. U tim trenucima bi me salijetale misli kako mrzim i svoje tijelo onako uprljano… Shvatila sam da prije 25. 1. 1994. godine nisam mrzila nikoga. Taj osjećaj mi je bio potpuno stran.”
Prva osoba kojoj je rekla za silovanje bio je budući suprug Pero. Kad ju je zaprosio, mislila je da nije fer to sakrivati od njega. Oko 2007. godine zbog nesnosnog je stanja otišla liječniku, ispričala mu za nesanice, košmarne snove, trenutke kad je iz sna probudi vlastiti vrisak… Rekla mu je posljedice, ali ne i uzrok. Uputio ju je neuropsihijatru Goranu Grabovcu, njemu je nakon godinu dana liječenja ispričala što joj se dogodilo. Upućuje je na djevojku iz Vareša, također silovanu u ratu.
‘Dobar je on momak, može li se istraga stopirati?‘
To je moment kad Greta odluči prestati šutjeti. Silovatelj Muhidin Bašić tada je načelnik Sektora za borbu protiv organiziranog kriminala u OSA-i.
Djevojka joj daje kontakte Udruženja Žena žrtva rata u Sarajevu i 14. listopada 2009. Greta daje iskaz. Službenicima Udruženja kaže da, dogodi li joj se nešto, kažu da je kriv Muhidin Bašić. Gotovo istovremeno na svim instancama počinju pritisci da se istraga po njezinu predmetu kompletno obustavi. I tadašnji ravnatelj OSA-e Almir Džuvo od hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, preko Mate Zeke, časnika za vezu s Haaškim sudom u Komšićevu uredu, traži zaustavljanje istrage. “Muhidin Bašić je silovao tu ženu, ali dobar je on momak, može li se to ikako stopirati?” prenio je Zeko Džuvine riječi. Greta je cijelo to vrijeme primala prijetnje, netko joj je teškim predmetom s leđa po glavi udario muža. Zadobio je frakturu lubanje, Greta je uvjerena da su ga pokušali ubiti.
Greta također, unatoč velikim pritiscima, nije željela povući svoj iskaz. “Mislila sam, a i danas tako razmišljam, da me je dragi Bog ostavio u životu s namjerom da preko mene razotkrije ratni zločin koji je trebao zauvijek biti prešućen.” Iskaz uzimaju i istražitelji SIPA-e, zatim Tužiteljstvo odjela za ratne zločine u Sarajevu. Tužitelj nekoliko puta inzistira da Greta potvrdi svoje riječi, a kad ga pita zašto, odgovara: ” Vjerujte mi, ja moram kriti ovaj predmet. Nijedan trenutak ga ne mogu ostaviti na stolu ni bilo gdje drugdje ako nisam u prostoriji. Čak i kada idem na WC moram ga skloniti i dobro zaključati.”
Sramotna obrana na sudu: ‘Sama je kriva jer je otišla u logor‘
Suđenje ratnim zločincima, silovateljima Muhidinu Bašiću i Mirsadu Šijaku, bilo je zatvoreno za javnost. Inače, Šijak je napisao i objavio knjigu o Bošnjakinjama silovanima u Stupnom Dolu.
Čak i kad su ih pravomoćno osudili, odugovlačilo se s njihovim slanjem na izdržavanje kazne, a Greta Filipović se pita bi li uopće ikada i otišli da nije urgirala.
Odjel za ratne zločine suda BiH 2025. godine savjetuje Greti da protiv Muhidina Bašića i Federacije BiH podnese tužbu radi naknade nematerijalne štete, a tek na ročištu je doznala da njezin silovatelj služi kaznu u zatvoru poluotvorenog tipa, što ju je šokiralo i stalno se pitala hoće li potražiti osvetu. Bašiću je Općinski sud u Visokom dosudio platiti joj 52.000 KM (26.000 €) sa zateznim kamatama, nikada ih nije i isplatio, imovinu je prepisao na djecu. I to nakon Gretine tužbe – tužila ga je u veljači, ovaj prenosi imovinu u kolovozu te godine.
Federacija BiH na svim je instancama oslobođena optužbe, a njihov odvjetnik je konstatirao da je Greta sama “znatno pridonijela silovanju jer je odlaskom u logor to izazvala”.
Gretina majka nikad nije saznala za kćerino silovanje.
Zašto je napisala knjigu kojom je svu svoju torturu iznova detaljno prizvala svijesti?
“Ovu knjigu sam napisala i zbog istine kako bih ljudima makar malo približila patnje i muke silovanih žena u ratu. Naravno, ne samo žena nego i muškaraca koji također nisu bili pošteđeni ovog strašnog zločina. Zločinci su to zlo nanosili žrtvama koje se nisu bile u mogućnosti braniti. Neke žene su se same ubile poslije tih užasnih događaja. Mnoge ni za to ‘nisu imale priliku‘ jer su ih zločinci na najsvirepiji način usmrćivali. Mnoge žrtve ratnog silovanja su ubijene rukama svojih silovatelja, neke su čak žive spaljene poslije iživljavanja nad njima. Ono što je najgore je to što mnoge žrtve moraju sretati zločince koji su im uništili život. Ti ratni zločinci, silovatelji, ne pokazuju ni zrno kajanja. U njihovim očima se vidi ‘ponos‘, a ležernost u ponašanju. U očima mojih silovatelja nijednog trenutka nisam vidjela kajanje niti straha poput onog koji se uselio u mene 25. 1. 1994. godine. Prisutan je i danas u meni i uvijek će biti tamo gdje sam i ja.”
Kad Marija Murlin danas ide sestri na grob u Krčevine, putem mora proći pored ogromne vikendice silovatelja Muhidina Bašića.
Scena.ba
