Većina nas se u određenim situacijama pita: “Što da radim?“, dok bi mnogi filozofi pristupili pitanju: “Kakva osoba trebam biti?“ Ti se mislioci, kada je riječ o moralnom kompasu, najčešće okreću etici vrline u potrazi za odgovorima. Aristotel, jedan od najutjecajnijih filozofa svih vremena, razvio je sveobuhvatan sustav etike vrline iz kojeg možemo učiti i danas.
U Nikomahovoj etici Aristotel je predložio da su ljudi društvena, racionalna bića koja nastoje „dobro živjeti“. U tu je svrhu razvio etički sustav osmišljen da nam pomogne postići eudaimoniju, grčku riječ koja označava blagostanje ili „dobar život“.
Do eudaimonije se dolazi tako da živimo kreposno i razvijamo svoje karakterne osobine sve dok više ne moramo razmišljati o svojim izborima prije nego što donesemo ispravnu odluku. Takva će osoba biti sretna, ali ne na isti način kao hedonist. Težit će samousavršavanju i živjeti život punim plućima. Naime, takva osoba postaje inspiracija drugima, pa oni žele biti poput nje.
Što su vrline? Aristotel vrline vidi kao karakterne osobine i sklonost djelovanju na određeni način. Stječemo ih praksom i oponašanjem „moralnih uzora“ sve dok ne uspijemo internalizirati vrlinu. Postajemo umjereni vježbanjem umjerenosti, hrabri vježbanjem hrabrosti itd. Na kraju, vrlina postaje navika.
Dalje objašnjava da je svaka vrlina „zlatna sredina“ između poroka manjka i poroka viška. Uzmemo li za primjer umjerenost, porok manjka znači neuzdržanost (neosjetljivost), dok porok viška znači pretjerivanje. Aristotel obje krajnosti smatra poročnima. Čovjek će znati koliko može popiti, ali neće piti ni previše ni premalo.
Koje su Aristotelove vrline? Vrline koje navodi u svojoj Nikomahovoj etici su:
- Hrabrost: sredina između kukavičluka i nepromišljenosti; hrabra osoba svjesna je opasnosti.
- Umjerenost: vrlina između pretjeranog uživanja i neosjetljivosti. Aristotel bi jednako kritizirao osobu koja nikada ne pije kao i onu koja pije previše.
- Darežljivost (Liberalnost): vrlina davanja, zlatna sredina između škrtosti i rasipnosti (davanja više nego što si možete priuštiti).
- Izdašnost (Veličanstvenost): vrlina raskošnog življenja, između sitničavosti i vulgarnosti. Aristotel ne zagovara asketizam, ali upozorava i na pretjerano razmetanje.
- Velikodušnost: vrlina povezana s ponosom; sredina između malodušnosti (podcjenjivanja sebe) i umišljenosti. Podrazumijeva djelovanje u skladu s vlastitom vrijednošću.
- Strpljenje: vrlina koja upravlja temperamentom. Strpljiva osoba ne smije se previše razljutiti, ali se mora naljutiti kada je to opravdano.
- Istinitost: vrlina poštenja, između sklonosti laganju i hvalisavosti ili ironije.
- Duhovitost: između prostote i uštogljenosti (gluposti); vrlina dobrog smisla za humor.
- Prijateljstvo: iako se možda ne čini kao moralna vrlina, Aristotel tvrdi da je ključno za sretan život. Nalazi se između neljubaznosti i pretjerane uslužnosti (ulizivanja).
- Stid: sredina između pretjerane sramežljivosti i besramnosti. Osoba s pravom mjerom stida razumije kada je pogriješila, ali se ne boji djelovati.
- Pravednost: vrlina poštenog odnosa prema drugima, ključna za funkcioniranje zajednice.
Aristotel etiku vidi više kao umjetnost nego kao znanost, a njegova objašnjenja namjerno nisu strogo određena. Moramo naučiti što je ispravan pristup u pojedinoj situaciji kao dio vlastitog moralnog razvoja. Također ne tvrdi da se pravila ne smiju kršiti: to što je netko pošten ne znači da nikada ne smije lagati ako je to nužno. Time etika vrline postaje fleksibilnija od drugih sustava, ali i zahtjevnija, jer sami moramo procijeniti kada je opravdano odstupiti od pravila.
Scena.ba
