Izvor: Jergović.com – Miljenko Jergović

Đurđica Čilić i kajanje štakora

Intelektualac je zrcalo društva. Bez tog se zrcaljenja svaka zajednica pretvara u čopor. Đurđica Čilić jedan je od najmarkantnijih hrvatskih i zagrebačkih intelektualaca u ovih petnaestak godina Plenkovićeve ere. Nepotkupljiva, ali savršeno osamljena, tolerirana je od njegova autokratskog režima onako kako je, recimo, Käthe Kollwitz tolerirana u Hitlerovoj Njemačkoj. Ako bi se, voljom dragoga Boga i nekog novog, recimo vašingtonskog, Führera, Jasenovac nanovo otvorio kao mjesto za preodgoj i dokvalifikaciju sinova i kćeri razmetnih (kako je prošloga ljeta taj logor predstavljen u Hrvatskome saboru, i pod pasivnim pokroviteljstvom Gordana Jandrokovića), profesoricu Čilić A.P. u logor zatočio ne bi, unatoč svemu što govori, i unatoč tome što je na svim glasovanjima unutar hadezeizirane sveučilišne zajednice u Zagrebu ona onaj izdvojeni glas. U njenoj se osamljenosti ogledaju strah i pristajanje hrvatskog društva da bude čopor, ili da u katoličkoj prispodobi bude stado ovaca pod čobanom i njegovim psima.

Lijepa žena, vrlo lijepog osmijeha, koji ne sklanja s lica, pa kod prisutnih stvara dojam da ih vidi dobrim, briljantna književna prevoditeljica, prevodi uglavnom poljsko pjesništvo, toliko veliko da bi na njega život vrijedilo potrošiti, antologičarka i književna znanstvenica, aktivistica za prava najugroženijih i za minimum urednosti i pravde u svakodnevici zemlje u kojoj živi, Đurđica Čilić pisala je dugo na svom fejsbučnom profilu, a onda od tako proizvedenog, čitatelju već predočenog teksta gradila svoje autobiografske knjige. Neobičan način, u kojem se ogledalo nešto od osobne nesigurnosti. Kao da joj se činilo da je u njezinom slučaju bezobrazno pisati zaozbiljno, nego smije samo ovako, da piše kao da ne piše. Te knjige bile su vrlo primijećene, hvaljene i čitane.

Knjiga “Umjesto dnevnika” objavljena je početkom ljeta, kod sarajevsko-zagrebačkog Buybooka, u ediciji u kojoj se regionalna elita bavi dijarizmom. Na dvjestotinjak stranica čitamo fragmentirani tekst, bez datacije. Po kontekstu se može primijetiti da je riječ o 2024. godini, te o malo 2025-te. Fragmenti nejednake dužine međusobno su podijeljeni s po tri zvjezdice, od jednog do drugog poteče vrijeme, čiji protok čitatelj iz konteksta jasno shvaća i osjeća. Svojom cjelinom ova bi se knjiga mogla čitati kao Đurđičin autoportret. Ili kao pripovijest o junakinji koja se u knjizi predstavlja njezinim imenom i prezimenom.

Toj junakinji, ili tom književnom liku – da udunemo egzaltaciju – karakteristična je grdna i neprestana potreba za intelektualnom, moralnom i emocionalnom ispravnošću, koja kao da je obuhvaća u baš svakom trenutku, u svakoj prilici njezine inače prilično ugodne svakodnevice. Ona ne jede meso, prema svima ljubazno se odnosi, brižna je prema ljudima i napuštenim životinjama, delikatna i krajnje promišljena na žiriranjima za pjesničke nagrade, kako u Krakovu, za poljsku, tako i u Šibeniku, za hrvatsku nagradu. Tokom opće propasti svijeta, koja se događa svud oko nje, i koju čitatelj dopisuje unoseći vlastita iskustva u njezin tekst, ona nastupa kao neka post-postmoderna svetica, pritom nevjernica, ateistica, još i krajnje neraspoložena prema vjerskim institucijama, naročito one konfesije iz koje je kulturološki i porodično potekla, te svojim sitnim zahvatima, intervencijama i popravcima svakodnevice neprestano spašava svijet. Uzgred, čak joj se, saznaje čitatelj ove knjige, i antologija poljske poezije koju za to vrijeme priprema zove “Drugog kraja svijeta neće biti”.

Ta njezina briga za pse lutalice i za ničije ljude, kao i za svaku riječ i rečenicu, koji doprinose raspadu, a ona ih nastoji poništiti, mogla bi čitatelju postati iritantna. Ili, bolje govoreći, dok čita knjigu “Umjesto dnevnika”, on, čitatelj, u mislima sugerira autorici – inače, svojoj dobroj prijateljici! – gdje bi stvari trebalo malo pojačati i popritegnuti, i gdje bi junakinju koja nosi njezino ime trebalo dovesti do same granice paroksizma s tom njezinom brigom za opću dobrobit, iza koje, te brige, mora da stoji nego grdno svjesno ili podsvjesno sagrešenje, sve dok u jednom trenutku on, čitatelj, ne stigne do sljedeće rečenice u knjizi: “Da je moguće izmjeriti što je jači motiv za te moje postupke: taština zašećerena egzibicionizmom ili čisti altruizam, rezultat u korist prvog uopće me ne bi iznenadio.”

U toj rečenici dvije su važne potvrde: intelektualna i književna. Druga je, međutim, važnija. Po tom iznenadnom i nenajavljenom bljesku autorefleksije iliti samospoznanja, Đurđica Čilić odistinski je pisac, jedan od malobrojnih u cjelokupnoj našoj književnosti. U intelektualnom, pak, smislu, ovakva osviještenost je više nego dragocjena. U zemlji svetica i svetaca, grešno čeljade je mesija.

Dalje, ona nastavlja ispitivati granice vlastitog altruizma i čvrstinu svog moralnog stava, pa tako dolazi do štakora. Pri čemu ne zaboravlja napomenuti ni to da smo te nemile životinje u ona vremena, mi tamošnji, upoznali kao – pacove. Prema svima glavna junakinja Đurđičina dnevnika pokazuje razumijevanje, svima daje priliku da joj budu u svemu ravni, ali što da radi sa štakorima? Oni su, ti štakori, svojevrsna kušnja njezinog etičkog stava. Negdje od polovice knjige, ili malo nakon citiranih riječi, autorica se opsesivno počinje baviti štakorima. Razotkrivanje jedne društvene zajednice, bavljenje životima ljudi, pretvara se tako u razotkrivanje zajednice štakora i bavljenje njihovim životima. Uglavnom kroz znanost, književnost, umjetnost. To se velikim dijelom zbiva dok autorica, a s njom i njezina glavna junakinja, iščekuje operaciju kralježnice. Inače, operirat će je kirurg koji je njezin politički neistomišljenik. (Ima li većeg iskušenja od tog da se pokajete i pristanete uz Plenkovića? Ali ne, tekst ni priča ne vode u tom smjeru. Autorica i njezina protuprilika u tekstu imaju dovoljno osobnog šarma da njime preduprijede pokajanje pred gospodarom kralježnice…)

Evo riječi iz tih trenutaka: 

“Dok čekam operaciju kralježnice, u bolničkom krevetu čitam Vohllebenovu knjigu, poglavlje o štakorima. Otkriva mi da su oni u stanju osjetiti kajanje. 

Ne svi.

Kao ni svi ljudi.”

Knjiga Đurđice Čilić trebala se, po mišljenju ovoga njezinog čitatelja, drukčije zvati. Naslov “Umjesto dnevnika” mogao je, u najboljem slučaju biti podnaslov. Ovako ne samo da ne funkcionira, nego je u bitnom smislu netačan. Pravi naslov ove knjige je “Kajanje štakora”. S takvim naslovom najednom se mijenja i njezina tema.

Naš uvid u štakore je, pripovijeda to i Đurđica, obilježen kulturnom predrasudom. Kao što su, uostalom, mirisi i okusi snažno obilježeni kulturnim predrasudama. Miris tartufa bio bi izrazito neugodan, kao i miris bakalara ili francuskog sira, e da nije na prethodne predrasude odgovoreno novim predrasudama. Štakori u nekim dalekoistočnim kulturama nemaju tako loš ugled, kao što i na Zapadu postoje ljudi koji su se zbližili s pojedinim njihovim predstavnicima. A ono negativno što su kroz povijest Zapada štakori predstavljali, i što i danas predstavljaju, tiče se uloge koju su im ljudi namijenili, te u kojoj se ove izrazito inteligentne i snalažljive životinje savršeno snalaze. Recimo, izum kanalizacije zbližio je ljude i štakore. Ljudi su štakore krivili za vlastite bolesti i za siromaštvo. Civilizacija Zapada zasnovana je na vjerovanju da su štakori donijeli crnu kugu s Istoka. Kada ugleda tu životinju, većina ljudi se zgrozi, i osjeti snažnu nelagodu.

Đurđica Čilić u svojoj knjizi ne stiže do Arta Spiegelmana, i njegova “Mausa”, kanonskog crtanog romana o Holokaustu, u kojemu su Židovi prikazani kao štakori i miševi, a Nijemci kao mačke. Premda Đurđica, i ne spominjući Holokaust, piše o istoj stvari, te dovodi čitatelja do istih emocionalnih i etičkih iskušenja kao i Spiegelman. Ono s čime bi se u “Mausu” već teže snašla jest da su u tom stripu Poljaci prikazani kao – svinje. Posljednje rečenice njezine knjige glase ovako: “Ponekad mislim da sam zavoljela Poljsku jer sam izgubila Bosnu. I da me zanimaju životinje jer mi se više ne sviđaju ljudi.

Ali to bi bilo prejednostavno objašnjenje.”

Ponešto kompleksnije objašnjenje bilo bi da su životinje nanovo utjelovljene metafore nas samih i svih ljudi oko nas. Upitate li se ikad o pravoj prirodi svog odnosa prema štakorima, naći ćete se na korak od toga da shvatite što su Nijemci u vrijeme svoje najveće mahnitosti, koju su im u pamet i dušu kao olovo izlili nacisti, prema Židovima osjećali upravo ono što vi osjećate prema štakorima. O tome posredno govore i Đurđica i Spiegelman. Treba se liječiti od toga, jer će u suprotnom ljudi povjerovati da su Jasenovac i Auschwitz bili odgojni centri i zabavišta, te da je šteta da se ponovo ne upogone.

I da, ovo je najbolja knjiga dosad, ove važne spisateljice, te jednog od malobrojnih odistinskih pisaca naše književnosti.

Scena.ba