O profilu ljudi koji nakon velikih zločina ne pokazuju ni žaljenje ni empatiju RTL je pitao Jelenu Sušac, psihijatricu i subspecijalisticu psihoterapije iz bolnice Vrapče.
Podsjetimo, na Županijskom sudu u Šibeniku počelo je suđenje Kristijanu Aleksiću, osumnjičenom da je u svibnju u Drnišu vatrenim oružjem usmrtio 19-godišnjeg dostavljača Luku Milovca. Drniški zločin potaknuo je hitne izmjene kaznenog zakona i uvođenje doživotnog zatvora.
Dostavljač, 19-godišnji Luka Milovac u pratnji prijatelja došao je na vrata, a Aleksić je pucao iz improviziranog oružja i ubio ga. Uzeo je torbu koju je pripremio za bijeg i pobjegao. Tada je krenula potraga koja je trajala cijeli dan. Uhićen je sljedeće večeri nadomak kuće u kojoj je živio.
Od tada je u istražnom zatvoru. Ni u jednom trenutku nije izrazio žaljenje.
Javnost je na izrečene riječi ostala u šoku. Doktorice, mi smo ostali šokirani. Kako Vi kao liječnica komentirate ovo danas izrečeno, odsudstvo empatije, potpuna hladnokrvnost?
Za početak se želim ograditi od bilo kakve individualne procjene bilo kakvog posebnog slučaja, svakako mogu pričati o psihopatologiji u općem smislu riječi.
Vezano uz opće odsudstvo empatije i bilo kakvih osjećaja, to obično spada pod antisocijalni poremećaj ličnosti, čija je sastavnica takvo ponašanje.
Mi bismo laički rekli da su to psihopati?
Da. To nije dijagnostička smjernica, dakle, mi to zovemo antisocijalni poremećaj ličnosti, ali u nekakvom kolokvijalnom nazivlju, možemo reći da se radi o psihopatiji.
Što karakterizira te ljude?
Manjak empatije, opća manipulacija sa ljudima oko sebe, laganje bez posebnog povoda, grubo zanemarivanje socijalnih i zakonskih normi i slično.
Da li se oni rađaju takvi ili zbog nečega postaju takvi?
To je jedan skup biopsihosocijalnih modaliteta ponašanja koji mogu nastati u biološkom smislu i od rođenja, ali isto tako u ponašajnom smislu i od okoline tijekom odrastanja.
Ako nastaje od odrastanja i od okoline, je li se to moglo primijetiti? Kako se to moglo primijetiti dok nije ovako uzelo maha i nažalost, vidjeli smo što se dogodilo.
Načelno govoreći, opet generalno, može i ne mora se primijetiti. Dakle, osobe koje imaju taj disocijalni poremećaj ličnosti često mogu biti manipulativne, površno šarmantne, mogu prikrivati svoje ponašanje, nekad i znajući da rade loše.
Tako da, nije to baš uvijek tako lako prepoznati.
Može li se liječiti i kako?
Liječiti se može, vrlo teško. Za početak, osoba mora biti jako motivirana za promjene…
A to je teško jer takve osobe ne misle da je problem u njima?
Upravo tako. Ali, ako jesu motivirani, postoje određeni psihoterapijski pravci koji mijenjaju nekakve modalitete ponašanja.
Sa psihofarmakoterapijske strane, možemo liječiti određene simptome medikamentima, ali to su mali pomaci koji su dogotrajni i od kojih se ne očekuje nekakva velika razlika međutim, može postojati. Ali za početak je vrlo bitna motivacija.
Znači, kronično stanje, recimo tako?
Recimo tako. To je karakterna aberacija koja je kronično stanje koje se, ponavljam, na bihevioralnim modalitetima može promijeniti – što je isto dosta bitno da ne bi došlo do nekakvih negativnih ishoda – ali načelno, ona jezgra ličnosti ostaje.
Vjerujem da su mnogi gledatelji danas, i kada su vidjeli reportažu, pomislili: ‘Pa je li moguće da među takvim ljudima živimo?’ Ima li takvih ljudi među nama? Koliko ih je?
Ima. Određena istraživanja pokazuju određene postotke u populaciji, one su od 1% do 4%, ovisi o istraživanjima. Što nije malo, ali nije ni malo.
Više muškaraca nego žena ili?
Više muškaraca, tako je.
Scena.ba
