RUĐER JOSIP BOŠKOVIĆ rodio se 18. 5. 1711. godine u Dubrovniku
Piše: Miroslav Landeka
Slavni hrvatski astronom, geodet, fizičar, hidrograf, matematičar, filozof, diplomat, arheolog, arhitekt i pjesnik Ruđer Josip Bošković rođen je u Dubrovniku 18. svibnja 1711., a kršten u Rimokatoličkoj Crkvi 26. svibnja iste godine.
Bošković potječe iz brojne hrvatske katoličke obitelji Nikole Boškovića i Pavice rođ. Bettera, a bio je osmo od devetero djece svojih roditelja.
Njegov otac Nikola rođen je oko 1640. godine u Orahovu Dolu koji danas pripada rimokatoličkoj župi Ravno u Trebinjskoj biskupiji u Bosni i Hercegovini.
Od Dubrovnika i obiteljskih korijena do europskih znanstvenih središta
Ruđer je bio oduševljen gradom u kojem je proveo svoje djetinjstvo do 14. godine života. Tu je kao i ostala njegova braća pohađao školu u Isusovačkom kolegiju (Collegium Ragusinum) gdje je već tada zapažen kao nadaren dječak, pa je 1725. godine poslan u Rim na daljnje školovanje na čuveni isusovački Collegium Romanum.
Nakon dvije godine provedene u novicijatu, na toj ustanovi nastavlja studij retorike, a onda filozofije i teologije. Već 1733. godine počeo je predavati matematiku, fiziku i astronomiju u nižim odgojnim zavodima isusovoga reda. Za svećenika je zaređen 1740. godine. U to vrijeme počinje i s prvim publikacijama iz primijenjene matematike, mehanike, geodezije, geofizike i astronomije kojoj je u početku svoje znanstvene karijere posvetio posebnu ljubav i pažnju.
Od 1740. do 1760. godine predaje na međunarodnom isusovačkom učilištu Collegium Romanum, a bio je također profesor u Milanu i u Paviji. Još 1736. godine objavio je svoj prvi rad De maculis solaribus (O sunčanim pjegama) u kojemu su njegova zapažanja i zaključci bili od neprocjenjive vrijednosti za tu još i danas zagonetnu prirodnu pojavu.
Prilično se rano (1739.) počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje. Napisao je preko stotinu što knjiga, što članaka iz različitih znanstvenih područja. Bošković je mnoga svoja djela pisao i u stihovima pa se ubraja i u važne pjesnike 18. stoljeća.
Izv. prof. dr. sc. Marinko Marić, voditelj studija Povijest Jadrana i Mediterana na Sveučilištu u Dubrovniku, piše i kako će neki za njegove uratke reći da u svakom od njih „ima ideja dostojnih jednoga genija”, a drugi kažu da je bio 200 godina ispred svojih suvremenika, tj. „mozak 20. stoljeća koji je živio u 18. stoljeću”.
Papa Benedikt XIV. izabrao ga je 1743. godine za tehničkoga savjetnika u Crkvenoj Državi. U tom svojstvu bio je zadužen za sanaciju pukotina koje su se pojavile na Michelangelovoj kupoli crkve sv. Petra u Rimu. Riješio je i statičke probleme crkve sv. Genoveve u Parizu te katedrale u Milanu. Papa mu je povjerio regulaciju rijeke Tiber u Rimu, kao i mjerenje meridijanskoga luka u Crkvenoj Državi. Bavio se i hidrotehničkim poslovima oko isušivanja nekih močvarnih područja u Italiji.
Bošković je proučavao i boju atmosfere, tj. boju neba, o čemu je pisao u djelu O pomrčinama Sunca i Mjeseca, koje je objavio u Londonu 1760. Po uzoru na rimske književnike poput Lukrecija i Vergilija u stihovima tumači prirodne, kozmološke i mitološke fenomene te povezuje i uspoređuje vlastita stajališta s teorijama poznatih znanstvenika (Newton, Kepler, Kopernik).
U ovome je djelu proučavajući nebo zaključio da modra boja neba potječe od različitih čestica (čvrstih i tekućih) koje se nalaze u zraku. One nejednako odražavaju Sunčeve zrake i to najmanje crvene, a najviše ljubičaste i modre. Otud i modra boja neba.
Prema sadašnjem znanstvenom stajalištu, nebo je najljepše modre boje upravo onda kad je atmosfera najčistija. Molekule zraka najjače odbijaju i raspršuju Sunčeve zrake najmanjih valnih duljina, a to su u vidljivom dijelu spektra ljubičaste i modre.
Znanstvenik svjetskoga formata i diplomat Dubrovnika
Iako je najveći dio svoga života proveo izvan domovine i rodnoga Dubrovnika, nikada se nije odrekao svoga roda i jezika, a u više navrata zastupao je Dubrovnik u raznim diplomatskim misijama. Zbog uspješnosti u rješavanju spora oko pograničnih voda između grada-republike Lucce i Toskanskoga vojvodstva, Lucca je Boškovića proglasila plemićem (1757.).
Zahvaljujući poznanstvu i prijateljskim vezama s kraljevima, knezovima, grofovima, veleposlanicima, kardinalima, biskupima i drugima, pomagao je Dubrovniku u rješavanju diplomatskih problema. Poljski kralj Stanislav Poniatowski, Boškovićev prijatelj, posredovao je kod ruske carice Katarine II. Velike te je Dubrovnik za Rusko-turskoga rata (1768. – 1774.) spašen od ruske opsade.
Posredovanjem francuskoga ministra vanjskih poslova C. G. de Vergennesa Dubrovnik je postao luka ravnopravna lukama zapadnoga Sredozemlja (1776.). Dubrovački Senat Bošković je obavještavao o političkim, društvenim i crkvenim prilikama u Europi i svijetu.
Na zamolbu carice Marije Terezije 1757. godine odlazi u Beč kako bi ispitao oštećenja i predložio način sanacije Carske knjižnice. Boravak u tom gradu iskoristio je Ruđer za dovršenje svoga životnog djela Theoria philosophiae naturalis (Teorija prirodne filozofije). Prvo izdanje te knjige tiskano je u Beču 1758., a dotiskano 1759. godine. Boškovićeve ideje koje je tu iznio shvaćene su i prihvaćene (u modificiranom obliku) tek u 20. stoljeću.
Dok je ta knjiga izlazila iz tiska, Ruđer je već bio u Rimu. Međutim, već 1759. godine napušta Rim i odlazi u Pariz, gdje je u znanstvenim krugovima bio veoma dobro primljen, čak i od protivnika vjere. Tu je pripremio drugo izdanje svoje Teorije, koje je izišlo u Veneciji 1763. godine, što mu je još više podiglo ugled i poštovanje.
Nakon Pariza Ruđer je 1760. godine otišao u Englesku. Tu je posjetio najvažnije znanstveno-kulturne institucije. Te iste godine napušta Englesku i putuje u Carigrad. Poslije svih tih putovanja Bošković se vratio u Rim 1763. godine.
Nakon dolaska u Italiju radio je u nekoliko mjesta kao stručnjak i predavač. I u Rimu, kao i drugdje, isusovački je red sve više bio na udaru protivnika. Usprkos tomu Bošković je red komu je pripadao branio svim silama, ali nažalost Red je 1773. dokinuo papa Klement XIV., što je trajalo sve do 1814. godine. Dokinuće Reda, nerazumijevanje pojedinaca iz njegove sredine te ogroman opseg raznih djelatnosti teško su pogodili Boškovića i utjecali na njegovo zdravlje.
Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773.) Bošković se, na poziv prijatelja, 1774. preselio u Pariz, primio francusko državljanstvo te bio službenik Ministarstva vanjskih poslova i ravnatelj optike u Ministarstvu mornarice (trebao je usavršiti teoriju akromatskih dalekozora i olakšati njihovu primjenu). U Parizu je dovršio radove iz optike i astronomije, a zbog lošeg zdravlja 1782. dobio je dvogodišnji dopust (produžavan do 1787.) kako bi tekstove pripremio za tisak.
No, bio je to drugi Pariz za Boškovića. Pomrli su njegovi prijatelji, članovi Akademije, a glavnu su riječ vodili znanstvenici neskloni vjeri i Crkvi, tzv. enciklopedisti koji će pripremiti teren za Francusku revoluciju iz 1789. godine.
Nasljeđe genija: od Boškovićeve teorije do Instituta u Zagrebu
Boškovića je zdravlje polako napuštalo, a i godine pritiskale. Od francuske je Vlade tražio plaćeni dopust da može otići u Italiju jer mu je klima bolje odgovarala. Svojoj sestri Anici piše u Dubrovnik 26. kolovoza 1786.: „Ja sam zdrav u svemu osim u glavi, koja je oslabila i ne mogu s njom činiti kako sam prije činio. Moj se kraj približava – imam 76 godina i osjećam da slabim. Zbogom.”
Iz njegovih se pisama, a posebno iz onih koja je razmjenjivao sa svojom sestrom i poznatom pjesnikinjom Anicom, može iščitati koliko je bio privržen svojoj obitelji i domovini, kojoj je pridonio obavljajući posao diplomata. Bio je skromnoga duha, uvijek ističući duhovnost i nematerijalno.
Ruđer Bošković umro je od upale pluća u Milanu 13. veljače 1787., gdje je i pokopan u crkvi sv. Marije Padone. Bile su to impresivne godine za to vrijeme!
Bošković se ubraja u red najvećih svjetskih umova, ne samo svoga vremena nego i uopće. Mnoge značajne ustanove, instituti i škole nose njegovo ime, kao i brojni međunarodni simpoziji. Njegovim imenom nazvan je jedan krater na Mjesecu, a 1951. godine, na prijedlog akademika Ivana Supeka, i Institut iz područja atomske fizike u Zagrebu.
Godine 1991. agresija JNA na Hrvatsku i Domovinski obrambeni rat ostavljaju dubok pečat na Institut i njegovu djelatnost. Znanstvenici i službenici Instituta daju zamjetan obol u obrani i u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Zahvaljujući vrlo razvijenim međunarodnim vezama, znanstvenici Instituta organizirali su potpisivanje apela nobelovaca za mir u Republici Hrvatskoj, koji je u konačnici potpisalo 126 dobitnika Nobelove nagrade. Tekst Apela napisao je Ivo Banac, a potpis Linusa Paulinga bio je okidač za akciju. Apel (s potpisom 104 nobelovca) objavljen je u New York Timesu 14. siječnja 1992. godine.
Autor: Miroslav Landeka
Scena.ba
