Danas je pred Sudom Bosne i Hercegovine nastavljeno suđenje u predmetu „Muzička škola“, u kojem se Nesib Talić i drugi terete za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, sukladno odredbama članka 173 . Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine.
U nastavku dokaznog postupka, kako piše Viteški.ba, svjedočio je Radojica Bročeta, rođen 1957. godine u Zenici, gdje je živio i prije ratnih događanja. Bročeta je radio u Željezari Zenica, a tijekom rata bio je angažiran u rezervnom sastavu JNA, nakon čega je prešao u Civilnu zaštitu. Njegove obveze uključivale su dežurstva u mjesnoj zajednici i Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“, gdje su povremeno bile smještene izbjeglice, uz redovite radne obveze u Željezari.
Svjedok je ispričao kako je 1993. godine imao istu dužnost u Civilnoj zaštiti te da je posjedovao privatni pištolj za koji je imao dozvolu, a koji je poslije predao u mjesnoj zajednici.
Prema njegovu iskazu, 22. travnja 1993. godine na vrata njegova stana došli su pripadnici vojne policije u uniformama. Kako je opisao, odmah su ga počeli vrijeđati, vući i udarati, nakon čega su ga izveli iz zgrade i ugurali u plavi mercedesov kombi.
„Cijelo vrijeme su me udarali. Kombi je bio pun, a priveden je i moj susjed. Sjećam se da sam vidio Dragana Jerkovića. U jednom trenutku shvatio sam da nas voze u Muzičku školu“, ispričao je svjedok.
Dodao je kako su maltretiranje i udaranje nastavljeni tijekom vožnje, ali i prilikom dolaska u Muzičku školu. Prema njegovim riječima, zatočenici su morali proći kroz špalir, nakon čega su odvedeni u podrum.
U kombiju je, kako je naveo, bilo između deset i dvanaest osoba, a odmah po dolasku u podrum ponovno su pretučeni.
„Ulazila su dva-tri vojna policajca i udarala nas pendrecima i držalicama. Najviše su tukli Dragana Jerkovića jer je bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, a bio je priveden u civilnoj odjeći“, naveo je Bročeta.
Svjedok je kazao kako su ispitivanja počela sljedećeg dana. Njega su, prema njegovu iskazu, ispitivale dvije osobe koje su ga pritom udarale i uzimale osobne podatke.
„Pitali su me jesam li ustaša ili četnik. Odgovorio sam da sam dijete partizana“, prisjetio se svjedok.
Opisao je i situaciju u kojoj ga je jedan od ispitivača pokušao udariti, ali ga je drugi, kojeg je nazvao starješinom, u tome spriječio.
Međutim, po povratku s ispitivanja, kako je naveo, ponovno je uslijedilo premlaćivanje. Svjedok je istaknuo da su svi zatočenici bili pretučeni, a da je on u podrumu proveo tri dana. Posebno je opisao uvjete u kojima su bili zatočeni. Spavali su na podu, drugi dan dobio je hranu koju je opisao kao pokvareno jaje, dok su nuždu obavljali u limenoj kanti. Prema njegovim riječima, bilo je pokušaja intervencija kako bi bio pušten, ali su mu upućivane ozbiljne prijetnje.
„Ako budeš išta pričao, bit ćeš ubijen. Znamo ti ženu, djecu i majku“, prenio je svjedok riječi koje su mu, kako tvrdi, bile upućene.
Nakon tri dana zatočeništva pušten je bez ikakvog dokumenta o izlasku. Prije toga su ga ponovno odvezli kombijem i zaprijetili mu da nikome ne govori o onome što je doživio.
Bročeta je pred Sudom kazao kako nakon izlaska nije smio odlaziti liječniku niti se javno žaliti na ono što mu se dogodilo. Liječio se kod kuće, a pomagala mu je susjeda koja je bila medicinska sestra. Na pitanje o identitetu osobe koja je bila zapovjednik vojne policije, svjedok je odgovorio kako se tada nije smio raspitivati o tome.
„Nije mi ni sada svejedno govoriti o tome. Tada su koža i meso sa mene visjeli od batina“, kazao je svjedok, opisujući težinu ozljeda koje je, prema vlastitom iskazu, zadobio tijekom zatočeništva.
Dodao je kako su mu tijekom sljedećih sedam mjeseci dolazili u kuću i provjeravali nalazi li se ondje. Zbog straha je naposljetku pobjegao u Banju Luku i Teslić, gdje je davao izjave i obavio liječničke preglede. Svjedok je naveo da je i nakon rata odlazio na liječničke preglede te da posljedice događaja iz 1993. godine osjeća i danas.
Svjedok Ilija Marjanović tri mjeseca bio zatočen – tužitelj ukazao na odstupanja u njegovim iskazima
Na današnjem ročištu pred Sudom Bosne i Hercegovine, u nastavku suđenja u predmetu „Muzička škola“, svjedočio je i Ilija Marjanović iz Kaknja, koji danas živi u Zenici. Tijekom svjedočenja govorio je o okolnostima privođenja 1993. godine, boravku u motelu u Kaknju, a potom i višemjesečnom zatočeništvu u Muzičkoj školi u Zenici.
Marjanović je naveo kako je u travnju 1992. godine živio u Zenici, u Prvomajskoj ulici, te da nije bio pripadnik nijedne vojne formacije. Radio je u RMK Promet, u redakciji lista. Prema njegovim riječima, tijekom 1993. godine nalazio se u Kaknju, gdje ga je zaustavila veća skupina uniformiranih i maskiranih osoba.
Kako je ispričao, zaustavili su ga u jednom selu, stavili u automobil i vratili u motel u Kaknju. U tom trenutku, kazao je, bio je jedini zatočenik u vozilu. Smješten je u prizemlje motela, a naknadno su dovođene i druge osobe. Među njima se prisjetio Andrije Markića, Fabijana Pavlovića i Stjepana Mijača.
Nakon dan ili dva, prema njegovu iskazu, prebačen je u Zenicu, u prostorije Muzičke škole, gdje su ih odveli u podrum. Naveo je kako je podrum u početku bio prazan, ali da je naknadno u njemu bilo pet do šest osoba. Istaknuo je kako nije dobio nikakav akt o lišenju slobode.
Poseban dio današnjeg ispitivanja odnosio se na razlike između onoga što je Marjanović izjavio tijekom istrage i njegova iskaza pred Sudom BiH.
Svjedok je u današnjem svjedočenju naveo kako u prvim satima, odnosno prvog dana boravka u podrumu, nije bilo nikakvih posebnih događanja. Međutim, tužitelj ga je podsjetio na sadržaj zapisnika iz istrage, u kojem je navedeno da su ih odmah po ulasku u podrum tukli rukama i nogama. Zbog tih razlika tužitelj je od svjedoka zatražio pojašnjenje razloga zbog kojih danas iznosi drukčiji iskaz u odnosu na onaj koji je dao tijekom istrage.
Marjanović je potom govorio o ispitivanjima kojima je bio podvrgnut. Naveo je kako su ga izvodili u prostoriju na katu, gdje ga je ispitivala jedna osoba, dok su se u prostoriji nalazile još dvije ili tri osobe. Ispitivanja su, prema njegovim riječima, trajala po pet do šest minuta, a pitanja su se odnosila na određena naselja i događaje.
Opisao je i dolaske pripadnika vojne policije u podrum, navodeći kako su se zatočenici ponekad morali okrenuti prema zidu, nakon čega bi dobivali udarce. Potvrdio je da je i sam jednom prilikom dobio udarac rukom. Kazao je kako je u podrumu boravio oko tri mjeseca, da se broj zatočenika mijenjao te da ih je u jednom trenutku bilo približno dvanaest. U prostoriji se nalazila kanta za obavljanje nužde, dok im je hrana donosena u podrum.
Posebno značajan dio svjedočenja odnosio se na Jozo Maračića, čije je ime spominjano i tijekom prethodnog ročišta. Marjanović je potvrdio da ga je poznavao te da je Maračić također bio doveden u prostorije Muzičke škole. I u ovom dijelu ispitivanja tužitelj je ukazao na odstupanja između ranijeg iskaza i današnjeg svjedočenja. Naime, prema sadržaju zapisnika iz istrage, Marjanović je ranije opisao kako je Maračić dovezen u podrum u teškom stanju, uz jauke i nemogućnost hodanja. Prema tom iskazu, bio je živ još dva do tri dana, nakon čega je preminuo, a svjedok je naveo i da je njegovo tijelo iznio iz prostorije.
Međutim, tijekom današnjeg svjedočenja Marjanović nije potvrdio ranije navedene okolnosti na isti način, zbog čega je tužitelj ponovno konstatirao odstupanje od iskaza iz istrage, osobito u dijelu koji se odnosi na iznošenje tijela Joze Maračića nakon njegove smrti.
Tužitelj je tijekom ispitivanja više puta ukazivao na razlike između ranije danih izjava i onoga što je svjedok danas govorio pred Sudom, tražeći pojašnjenja u vezi s promjenama u njegovu iskazu. Marjanović je na kraju naveo kako je nakon približno tri mjeseca boravka u Muzičkoj školi prebačen u Kazneno-popravni dom Zenica. Istaknuo je i kako je tijekom zatočeništva vjerojatno izgubio na tjelesnoj težini. Današnje svjedočenje tako je, osim opisa uvjeta zatočeništva u Muzičkoj školi, obilježeno i suočavanjem svjedoka s razlikama između njegova iskaza iz istrage i današnjeg svjedočenja, osobito u vezi s okolnostima premlaćivanja zatočenika i smrću Joze Maračića.
U nastavku suđenja u predmetu „Muzička škola“ pred Sudom Bosne i Hercegovine svjedočio je Nusret Bolić, koji je govorio o svojoj ulozi u Sedmoj muslimanskoj brigadi, ustroju njezina sustava sigurnosti te osobama koje su bile angažirane u radu Muzičke škole u Zenici. Bolić je naveo kako u travnju 1992. godine nije bio pripadnik nijedne vojne formacije, dok je u travnju 1993. postao pripadnik Sedme muslimanske brigade, gdje je obnašao dužnost referenta za sigurnost. Prema njegovu iskazu, zapovjednik brigade bio je Asim Koričić, dok je Nesib Talić bio odgovoran za poslove sigurnosti. Osim Bolića, na poslovima referenata radili su Jasmin Isić i Mensur Pjanić. Svjedok je pojasnio kako su njihove dužnosti bile propisane, ali su se svakodnevno izdavale i zapovijedi koje su oni pripremali, dok ih je Talić potpisivao. Naveo je i kako su pojedine zapovijedi bile usmene.
Govoreći o organizaciji rada u Muzičkoj školi, Bolić je naveo kako je Jasmin Isić bio određen za ispitivanja u tom objektu, dok je Jusuf Karalić bio povjerenik voda. Prema njegovim riječima, Karalić je imao ured u Srednjoj školi, dok je i u Muzičkoj školi postojala kancelarija, za koju pretpostavlja da je služila za potrebe rada komandira Isića. Bolić je kazao kako nije upoznat s tim jesu li sastavljani zapisnici o obavljenim radnjama. U Muzičku školu, kako je naveo, povremeno je dolazio, dva do tri puta, uglavnom kako bi pozdravio Jusufa Karalića. Istaknuo je da osobno nije vidio zatvorenike u Muzičkoj školi, ali je čuo da ih ima. Vod je, prema njegovu iskazu, brojao oko 30 pripadnika. Govoreći o vojnoj policiji Sedme muslimanske brigade, naveo je kako su pripadnici radili u smjenama te da mu je poznat i Sabahudin Sarajlić. Dodao je kako je raspored rada policajaca, prema prirodi posla, određivao njihov zapovjednik. Međutim, naglasio je kako nema saznanja o broju zatočenika, njihovom eventualnom boravku u Muzičkoj školi niti o načinu postupanja prema njima.
Značajan dio svjedočenja odnosio se na zapovjednu strukturu i subordinaciju unutar Sedme muslimanske brigade. Bolić je pojasnio kako je odnos nadređenosti i podređenosti postojao na relaciji Nesib Talić – Jusuf Karalić, uz jasno definiranu organizacijsku strukturu brigade koja je uključivala zapovjednika, njegove pomoćnike i referente, kao i zapovjedne strukture unutar pojedinih jedinica. Prema njegovu iskazu, pomoćnik zapovjednika bio je zapovjednik za Karalića, a zapovijedi su se izdavale usmeno i pismeno.
Na izravan upit o odgovornosti Nesiba Talića, svjedok je kazao kako je on bio najodgovornija osoba u sustavu sigurnosti te da je morao znati stanje u Muzičkoj školi. Dodao je kako je, ukoliko je imao saznanja o događanjima u tom objektu, mogao poduzeti odgovarajuće radnje. Bolić je potvrdio da su se održavali brifinzi na kojima su razmjenjivane informacije, ali ne osobito redovito. Ipak, nije se mogao prisjetiti da je na nekom od brifinga bilo govora o stanju u Muzičkoj školi.
Naveo je i kako nije upoznat s postojanjem evidencije zatočenika, uvjetima u podrumskim prostorijama niti eventualnim dolascima predstavnika Crvenog križa u Muzičku školu.Govoreći o Mensuru Pjaniću, svjedok je pojasnio kako je on bio referent unutar brigade vojne policije te je izrađivao upute, druge akte i smjernice za njihov rad. Međutim, nije znao je li Pjanić osobno boravio u Muzičkoj školi.
Tijekom unakrsnog ispitivanja, odvjetnik obrane Emira Alić postavljao je pitanja o konkretnim ovlastima Jusufa Karalića i Jasmina Isića, osobito u vezi s ispitivanjima i postupanjem prema osobama koje su dovođene u Muzičku školu. Bolić je odgovorio kako je Karalić bio podređen u zapovjednoj strukturi, a njegove su zadaće u Muzičkoj školi, prema onome što mu je poznato, uključivale organizaciju sigurnosti objekta te privođenje pripadnika vlastitih vojnih jedinica i drugih osoba ukoliko bi odbijali zapovijedi ili iskazivali neposlušnost. Na pitanje je li Karalić određivao tko će biti priveden, ispitan ili pušten, svjedok je odgovorio kako mu to nije poznato.
Današnje svjedočenje Nusreta Bolića tako je otvorilo pitanja unutarnje organizacije Sedme muslimanske brigade, nadležnosti njezina sustava sigurnosti te odnosa između osoba koje su imale određene dužnosti u Muzičkoj školi. Iako je potvrdio postojanje organizacijske strukture, raspodjelu pojedinih zadaća i ulogu Nesiba Talića u sustavu sigurnosti, svjedok je istodobno naveo kako nema neposrednih saznanja o zatočenicima, uvjetima njihova boravka i postupanju prema njima.
Scena.ba
