AMERIČKI predsjednik Donald Trump bliži se važnom roku u ratu s Iranom. Prema Zakonu o ratnim ovlastima, donesenom nakon Vijetnamskog rata, predsjednik bez odobrenja Kongresa vojnu silu može koristiti najviše 60 dana. Rat u Iranu, za koji Trumpova administracija nije tražila odobrenje Kongresa, prema tekstu zakona taj rok doseže 1. svibnja. Ipak, u Washingtonu nije jasno što će se dogoditi nakon toga ni hoće li Kongres pokušati zaustaviti rat, piše CNN.
Zakon propisuje nekoliko rokova. Predsjednik mora u roku od 48 sati obavijestiti Kongres da je uveo američke snage u neprijateljstva te objasniti opseg, razlog i očekivano trajanje vojne akcije. Trump je u obavijesti Kongresu o Iranu, kao i raniji predsjednici, naveo da je vojsku angažirao na temelju ustavnih ovlasti predsjednika da vodi američke vanjske odnose.
Rok istječe
Drugi rok je 60 dana. Kongres u tom razdoblju mora odobriti uporabu vojne sile ili, prema zakonu, predsjednik mora okončati vojnu akciju. Postoji i mogućnost dodatnih 30 dana. Trump može produljiti rok ako ustvrdi da je nastavak vojne akcije potreban radi sigurnog povlačenja američkih vojnika iz rata.
Točan datum isteka roka predmet je rasprave. Dio pravnika smatra da je rok počeo teći od početka neprijateljstava, što bi značilo da istječe 29. travnja. Drugi se pozivaju na tekst zakona i tvrde da se računa od službene obavijesti Kongresu, što rok pomiče na 1. svibnja.
Dodatnu zbrku stvara primirje. Mnogi republikanci smatraju da se razdoblje primirja ne bi trebalo računati u rok od 60 dana, a i neki demokrati priznaju da ono može zakomplicirati tumačenje zakona.
“Ne možete kažnjavati primirja. Želimo da sjednu i razgovaraju”, rekao je republikanski zastupnik Brian Fitzpatrick za CNN. Fitzpatrick je dodao da je spreman prisiliti glasanje o Zakonu o ratnim ovlastima ako i kada primirje završi.
Zakon nikad nije zaustavio rat
Kongres predsjedniku može u bilo kojem trenutku oduzeti ratne ovlasti, ali demokratski pokušaji da to učine u slučaju Irana dosad su propali. Republikanska senatorica Lisa Murkowski, koja je kritizirala način na koji je Trump ušao u rat, govorila je o mogućnosti donošenja odobrenja koje bi postavilo ograničenja za vođenje rata, ali to zasad nije provela.
Više predsjednika, uključujući Trumpa, tvrdilo je da je sam Zakon o ratnim ovlastima neustavan. Richard Nixon je 1973. stavio veto na zakon, tvrdeći da ograničava sposobnost predsjednika da zaštiti zemlju, ali je Kongres nadjačao njegov veto.
Rezolucija kojom se pokušalo ograničiti Trumpove ovlasti u Venezueli pala je u Senatu tek nakon odlučujućeg glasa potpredsjednika JD Vancea. No Vance je u siječnju, prije rata s Iranom, rekao da Zakon o ratnim ovlastima neće utjecati na Trumpovo vođenje zemlje.
“Zakon o ratnim ovlastima u osnovi je lažan i neustavan zakon”, rekao je Vance. “On neće promijeniti ništa u načinu na koji ćemo voditi vanjsku politiku u idućih nekoliko tjedana ili mjeseci.” Iako su više administracija zastupale takav stav, zakon nikada nije iskorišten za okončanje vojne akcije. Sudovi su se godinama uglavnom klonili takvih sporova i nisu odlučili o ustavnosti zakona.
Kako su se raniji predsjednici izvlačili?
Raniji predsjednici pronalazili su načine da nastave vojne operacije i nakon 60 dana, unatoč jasnom tekstu zakona. No nijedan od tih slučajeva nije imao opseg američkog i izraelskog rata protiv Irana.
Ronald Reagan izbjegao je ustavni sukob s Kongresom 1983. dogovorom o američkim marincima u Libanonu. Nakon što su marinci u mirovnoj misiji ubijeni, Reagan je Kongres obavijestio o angažmanu, a zastupnici su odobrili dodatnih 18 mjeseci prisutnosti.
Nekoliko dana nakon te odluke bombaš samoubojica ubio je 241 američkog marinca i drugih pripadnika službi u vojarni u Bejrutu. Američke snage povukle su se iz Libanona u veljači 1984. Barack Obama 2011. zadržao je SAD u NATO-ovoj kampanji bombardiranja Libije dulje od 60 dana bez odobrenja Kongresa. Pritom je preuzeo tumačenje da se američke snage zapravo ne nalaze u “neprijateljstvima”.
Njegova administracija tvrdila je da američke snage nisu izložene stvarnoj opasnosti jer se velik dio akcija provodio dronovima, a veći dio posla tada su preuzele druge članice NATO-a. Trumpova administracija kasnije je koristila slično tumačenje kada je američka vojska dulje od 60 dana potapala navodne brodove za krijumčarenje droge.
Trump ima nekoliko mogućnosti
Trump bi sada, barem teoretski, mogao tvrditi da su neprijateljstva završila zbog primirja i da se rok resetira. Mogao bi i tvrditi da se zakon uopće ne primjenjuje. George H. W. Bush i George W. Bush dobili su odobrenja Kongresa za ratove protiv Iraka, ali su obojica tvrdila da im takvo odobrenje zapravo nije bilo potrebno.
Bill Clinton zadržao je američke snage na Kosovu dulje od 60 dana 1999. godine, bez posebnog odobrenja Kongresa, u sklopu mirovne misije UN-a. Tvrdio je da je Kongres zapravo dao dopuštenje time što je odobrio novac za raspoređivanje vojske. Kongres je istodobno postavio i ograničenja o tome kada se taj novac može koristiti.
Trumpova administracija zasad nije rekla koliko će rat s Iranom koštati niti je od Kongresa zatražila dodatni proračunski zakon kojim bi se rat financirao. Drugi Trumpov mandat već je pokazao da republikansko vodstvo u Kongresu često prepušta ovlasti administraciji.
To se vidjelo kod carina, rezova u programima koje je Kongres ranije odobrio i pokušaja gašenja agencija koje je Kongres osnovao. Za razliku od tih pitanja, nije jasno kako bi sudovi reagirali ako Trump uđe u otvoreni sukob s Kongresom oko Zakona o ratnim ovlastima.
Forsiranje glasanja u Senatu
Republikanski čelnici zasad su uglavnom uspijevali držati stranku na okupu i spriječiti pobune na glasanjima o Trumpovim ratnim ovlastima u Iranu. Demokrati i dalje pokušavaju forsirati glasanja u Senatu i Zastupničkom domu. No više republikanskih izvora priznalo je CNN-u da bi rok od 60 dana mogao promijeniti dosadašnje jedinstvo.
Dio republikanskih institucionalista smatra da Kongres ima odgovornost glasati o tome hoće li odobriti rat koji traje dulje od 60 dana. Takvo glasanje moglo bi završiti barem simboličnim ukorom Trumpu. Čak i republikanci koji podržavaju rat mogli bi oklijevati glasati za odluku koja bi ih usko povezala s pitanjem koje bi moglo postati politički teret na izborima za Kongres.
Nije jasno ni koliko bi republikanaca bilo spremno javno ukoriti vlastitog predsjednika u ratnom trenutku. Čak su i neki kritičari rata odbijali glasati protiv Trumpa, strahujući od dojma koji bi to ostavilo američkim protivnicima i od predsjednikove odmazde.
Scena.ba
