Mislim da bi većina energetskih analitičara bila šokirana saznanjem da bi, otprilike tri mjeseca nakon potpunog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, cijena nafte iznosila tek nešto više od 100 dolara po barelu. Osobno sam očekivao da će cijene do sada biti znatno više. Fizička računica djeluje neoborivo – kada se tako velika količina ponude ukloni s tržišta, cijene bi trebale brzo i odlučno reagirati.
Da budemo jasni, cijene nafte jesu naglo porasle. No, i dalje su niže od razina viđenih nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, kao i od rekordnih vrijednosti zabilježenih neposredno prije financijske krize 2008. – 2009.
Umjesto nafte od 150 dolara, koju su mnogi očekivali, cijene su porasle, ali ne do katastrofalnih razina. Lako je pogledati ovu situaciju i zaključiti da je tržište apsorbiralo šok. Međutim, takvo tumačenje može pomiješati otpornost s odgodom problema. Ono čemu svjedočimo nije rješenje. To je privremeni zaštitni mehanizam.
Skriveni amortizeri tržišta
Najveći razlog zbog kojeg tržište nafte nije burnije reagiralo na zatvaranje Hormuškog tjesnaca prilično je jednostavan. Svijet je u ovu krizu ušao s većim zalihama nego što su mnogi analitičari shvaćali. Te su zalihe djelovale kao amortizer šoka, ali one ne rješavaju problem, samo ga odgađaju.
Globalne komercijalne zalihe smanjuju se već tjednima. Zalihe zemalja OECD-a sada su ispod petogodišnjeg prosjeka, a neovisni analitički servisi poput Vortexa i Kplera pokazuju postupan pad i u plutajućim skladištima nafte. Ništa od toga ne izgleda dramatično na grafikonu. Povlačenje zaliha odvija se uredno, a cijene rastu, ali ne eksplozivno. Na prvi pogled čini se da sustav funkcionira bez većih problema.
Ali zalihe nisu strateška rezerva. One predstavljaju radni inventar – minimalnu količinu potrebnu da bi rafinerije, naftovodi i procesi miješanja derivata nesmetano funkcionirali. Kada zalihe padnu ispod tih operativnih pragova, sustav gubi fleksibilnost. Rafinerije imaju manje opcija za nabavu sirove nafte. Miješanje derivata postaje kompliciranije. Mali poremećaji, koji su se ranije mogli lako apsorbirati, počinju imati mnogo veći značaj.
To je dio koji je lako previdjeti. Faza trošenja zaliha izgleda mirno jer se pad vidi samo iz tjedna u tjedan. Posljedice se pojavljuju kasnije, kada sustav ostane bez rezervnog prostora za manevriranje. Što su zalihe niže, oporavak postaje duži i teži, jer bareli koji su korišteni za ublažavanje šoka moraju biti nadoknađeni.
Rezervni kapacitet nije sigurnosna mreža
Još jedan razlog zbog kojeg cijene nisu snažnije skočile jest percepcija da OPEC i dalje raspolaže rezervnim proizvodnim kapacitetom.
Na papiru, to je točno. Saudijska Arabija i nekoliko drugih proizvođača imaju mogućnost povećanja proizvodnje. U praksi, međutim, rezervni kapacitet ne može u potpunosti nadomjestiti izgubljene količine iz Perzijskog zaljeva.
Prije svega, nisu svi bareli međusobno zamjenjivi. Razlike u kvaliteti sirove nafte važne su za konfiguraciju rafinerija. Drugo, povećanje proizvodnje nije trenutačno. Čak i kada kapacitet postoji, potrebno je vrijeme i koordinacija da bi se dodatna proizvodnja pokrenula.
Najvažnije je to što je rezervni kapacitet ograničen. Njegovo korištenje za neutraliziranje velikog poremećaja smanjuje prostor sustava za pogrešku. Kada taj zaštitni sloj nestane, tržište postaje mnogo osjetljivije na svaki novi šok.
Dakle, iako je rezervni kapacitet pomogao stabilizaciji cijena u kratkom roku, on ne uklanja osnovnu neravnotežu.
Potražnja je također pomogla
I potražnja je igrala određenu ulogu u zadržavanju cijena pod kontrolom.
Više cijene prirodno dovode do određene razine smanjenja potrošnje. Potrošači manje voze. Zrakoplovne kompanije se osiguravaju od rasta cijena ili ukidaju pojedine linije. Industrijski korisnici traže učinkovitija rješenja. U gospodarstvima u razvoju, potrošnja goriva posebno je osjetljiva na rast cijena.
Istodobno, globalni gospodarski rast bio je neujednačen. To je dovoljno ublažilo stranu potražnje da djelomično kompenzira šok na strani ponude.
Ali ovo nije strukturni pad potražnje. Riječ je o privremenom ublažavanju na marginama. Ukoliko gospodarska aktivnost ojača, ili se potrošači jednostavno prilagode višim cijenama, potražnja može brzo ponovno porasti. Kada se to dogodi, zaštitni mehanizmi koji trenutačno održavaju sustav pod kontrolom bit će pod još većim pritiskom.
Sustav koji funkcionira na posuđenom vremenu
Ključna poanta jest da tržište nije riješilo problem izazvan dugotrajnim zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, samo je odgodilo posljedice.
Praktički financiramo ovaj poremećaj koristeći uskladištene zalihe, rezervne kapacitete i postupno prilagođavanje potražnje. Ti su alati ograničeni. Osmišljeni su da ublaže kratkoročne poremećaje, a ne da neograničeno zamjenjuju jednu od glavnih arterija svjetske trgovine naftom.
Zbog toga trenutačna razina cijena može biti varava. Ona odražava sposobnost sustava da apsorbira početni šok, a ne njegovu sposobnost da dugoročno održi ravnotežu. Ukoliko poremećaj potraje, računica postaje sve surovija.
Što slijedi po pitanju cijena nafte?
Postoje dva osnovna scenarija:
Rješavanje krize: Ako se Hormuški tjesnac ponovno otvori ili se tokovi djelomično obnove, sustav može početi obnavljati zalihe i vraćati se u normalu. U tom slučaju, cijene bi se mogle stabilizirati ili čak pasti s trenutačnih razina, ali povratak na cijene prije rata vjerojatno nije moguć u skorije vrijeme.
Nastavak krize: Ako poremećaj potraje, zalihe će nastaviti opadati, rezervni kapacitet će se dodatno trošiti, a prostor za pogrešku će nestati. U jednom trenutku tržište će biti prisiljeno mnogo agresivnije redefinirati cijenu preostale ponude.
Tada mogućnost rasta prema 150 dolara po barelu postaje mnogo realnija. Ne nužno zato što se dogodilo nešto novo, već zato što su zaštitni mehanizmi iscrpljeni.
Zaključak
Činjenica da cijena nafte nije dostigla 150 dolara nakon tri mjeseca ozbiljnog poremećaja u opskrbi pokazuje da je tržište imalo više kratkoročne fleksibilnosti nego što su mnogi očekivali. Ali fleksibilnost nije isto što i trajnost.
Trenutačna ravnoteža održava se trošenjem resursa koji ne mogu brzo biti obnovljeni. Kako se ti resursi smanjuju, sustav postaje sve krhkiji.
U tom kontekstu, odsustvo eksplozivnog rasta cijena nafte ne bi trebalo tumačiti kao razlog za spokoj. Naprotiv, to bi trebalo shvatiti kao upozorenje da proces prilagodbe još traje.
Robert Rapier, suradnik Forbesa
