Još od 1990-ih godina akteri veznog reda reprezentacije nametnuli su se kao generator momčadske moći. Treneri starije generacije odavno su definirali ključan segment koji donosi prevagu na utakmicama. Tko kontrolira sredinu terena, taj je bliži uspjehu. Mlađe generacije trenera, ajmo reći ove koje sazrijevaju uz simboliku terminologije “wing bekovi”, inzistiraju na famoznom pojmu intenziteta i važnosti bočnih igrača. Znači li to da se umanjuje važnost igrača srednjeg reda?
Vjerojatno je malo trenera, starijih i mlađih, koji vjeruju da je u današnjem nogometu najvažnije imati brza krila-bekove, fizički snažne igrače u drugim linijama te, kao evergreen, moćne realizatore. Iz jednostavnog razloga što obrambene, bočne i napadačke linije uvijek ovise o uspješnosti njihova povezivanja te distribuciji lopte od strane veznih igrača.
Hrvatska je u generacijskim ciklusima uvijek mogla računati na tehnički i taktički, odnosno različitost profila igrača sredine terena. Recimo da je u prvoj brončanoj eri taj vezni red imao protagoniste u trojcu Boban – Prosinečki – Asanović, koji je taktički nadopunjavan korištenjem fizički jačih igrača, prije svega kao što su bili Soldo i Jurčić. U kasnijoj (Bilićevoj) eri promovirani su Niko Kovač – Modrić – Kranjčar, uz nadiranje nove snage, Rakitića. Nakon zaključenja te ere, srednji red su, uz Modrića i Rakitića, osvajali Brozović i Kovačić, uz različita razdoblja nadopune Vukojevića i Badelja te drugih, manje korištenih veznjaka.
Vezna linija, kako je pokazala najviše Rusija 2018., bila je ključ da se iskoriste, odnosno poklope situacije uz motoričnije bočne (Vrsaljko, Strinić, Rebić, Perišić) i snažne napadačke potencijale (Mandžukić). Trojac Brozović – Modrić – Rakitić osigurao je kontrolu lopte posjedom, posljedično i diktirao ritmove igre reprezentacije. Činjenica da su imali rješenja s brzim bokovima, odnosno “zvijer” od napadača kao što je bio Mandžukić, a koji svi zajedno donose dubinu (uz obrambene osigurače Lovren – Vida), omogućila je da superkvaliteta veznog reda dođe do punog izražaja. Trojac Brozović – Modrić – Rakitić bio je na vrhuncu moći…
U Kataru se prometnuo u startera Kovačić umjesto Rakitića, a kojom prilikom je lucidni realizator-španer Kramarić bio opcija kao ofenzivni veznjak, snalažljiv između linija.
Razvoj reprezentativne situacije između dva svjetska prvenstva, uz četiri godine starije Modrića (40) i Kovačića (32), razbistrio je potencijal dvaju veznjaka koji prerastaju u legitimne nasljednike veterana, ali i koji simboliziraju identitet igre hrvatske reprezentacije.
Jako je važno za njihovu reprezentativnu etabliranost i napredovanje u sposobnosti preuzimanja odgovornosti srednjeg reda to što uz sebe imaju superiskusne aktere i globalno afirmirane veznjake kao što su Modrić i Kovačić. Pritom treba napomenuti, u kontekstu sazrijevanja u reprezentativnoj važnosti, kako taj proces nije nimalo jednostavan. To prepoznajemo u slučaju jednog drugog mlađeg veznog, a za kojeg će mnogi, među inima i reprezentativni akteri, kazati da je tehnički najtalentiraniji igrač.
Luka Sučić (23) dio je reprezentativnog tabora više od četiri godine, promoviran i zbog tehničke superiornosti, “mekane” mu ljevice. No, nije još iskoračio na planu tzv. obvezne igre. Dok je Baturina nakon pola sezone u Comu prilagodio svoj tehnički i ofenzivni nogomet kriterijima vrhunskog nogometa te je bitno podigao povratnu trku, duel, defenzivnu odgovornost, Luka Sučić još uvijek nije dohvatio takav pristup. Imao je u Španjolskoj takvih faza, ali traži se kontinuitet. Kada bude manje zaigran, a više taktički profiliran, Luka Sučić mogao bi postati velika (i kreativna) snaga središnjice Hrvatske.
Zlatko Dalić protiv Engleza posložio je atipičan srednji red, u kojem su djelovali Mario Pašalić i Modrić kao “šestice”, a Baturina i Petar Sučić kao polušpice. Sukladno njihovu profilu i klupskim pristupima tek je Baturina bio na, više-manje, logičnoj poziciji. U Comu igra u 4-2-3-1 kao lijevi ofenzivni vezni. Mario Pašalić je dojmljivu karijeru ostvario kao ofenzivni vezni, koji se u Atalanti prometnuo u važnog realizatora sposobnošću da se ubaci u završnicu napada. Na šestici, sa zadatkom da prije svega destrukcijom igre prkosi suparniku u sredini, nije se ugodno osjećao.
Petar Sučić je u Interu igrao kao središnji vezni, koji zbog fizičkih, ali i tehničkih potencijala djeluje kao box-to-box. Modrić je, pak, veličanstvenu karijeru ostvario kao playmaker, odnosno kao vezni koji je najjači kad ima loptu i diktira igru svoje momčadi. Protiv Engleske ga je Dalić postavio više, u gužvu sredine, gdje je teško dolazio do zraka, odnosno prostora, posljedično i lopte. S malim brojem dodira lopte nije čudno da je to bila jalova Modrićeva partija…
Sljedeći suparnik Vatrenima je Panama. Reprezentacija je to koja želi nametnuti posjed lopte te je agresivna u namjeri da je vrati kada je ona u nogama suparnika. Možemo, u različitosti dimenzije, kazati da streme “igranju kao naši”, ali da su agresivniji. Dalić je dao naslutiti kako će odrediti startnu postavu po kriteriju uspješnih era proteklih osam godina. To znači 4-2-3-1 (4-3-3) sustav, ali prije svega igru s kontrolom posjeda, posljedično ritma utakmice te gradnjom napada kroz pas-igru. Možemo kazati da je želja da se opet suparnika umara trčanjem za loptom i stalnim “udaranjem” po bokovima (pas-igrom), dok se ne stvori šansa za završnicu.
U tom smislu uvjerljiv je dojam kako je vezni red Kovačić – Modrić – Petar Sučić – Baturina najpogodniji za takvu misiju. U njemu ima kreativnosti i iskustva dvaju veterana, u njemu ima energije i entuzijazma dvaju mladih aktera, a sva četvorica osiguravaju i dovoljnu količinu trke i dovoljno motoričnosti, vica, prodornosti te odgovornosti igre u oba pravca.
U rasporedu tri (Kovačić, Modrić, P. Sučić) – jedan (Baturina), između ostalog, olakšat će se doprinos Modrića, čija su tehničko-taktička prekaljenost i liderska uloga uvijek veliki osigurač stabilnosti momčadi, a ne teret, bez obzira na godine.
Scena.ba
