Sedam godina nakon gašenja Aluminija Mostar, radnici i javnost još uvijek traže odgovore o ulozi Dragana Čovića u propasti tvornice i dolasku izraelskog kapitala.
Mostarski Aluminij već sedam godina stoji kao spomenik jednom od najprljavijih gospodarskih slomova u novijoj povijesti Hercegovine. Tvornica koja je hranila tisuće obitelji ugašena je u tišini jedne srpanjske noći 2019. godine, a ono što je uslijedilo nisu bile optužnice ni uhićenja, nego politički prešutni dogovor koji je izraelskoj M.T. Abraham Group na čelu s Amirom Grossom Kabirijem omogućio ulazak u najam tvorničkih kapaciteta. Dok su radnici prosvjedovali ispred sjedišta HDZ-a i bocama gađali vozilo Dragana Čovića, nitko nije postavio najvažnije pitanje koje danas odjekuje u predizbornoj kampanji: je li Čović svjesno prepustio Aluminij i čitavu Zapadnu Hercegovinu cionističkom režimu radi vlastite političke i osobne koristi.
Radnici su odmah nakon gašenja proizvodnje izašli na ulice i adresirali svoj bijes izravno prema čovjeku kojeg su smatrali glavnim krivcem. Središnjica HDZ-a u Mostaru postala je poprište najžešćih prosvjeda otkako je stranka na vlasti, a povici “Dragane, lopove” odzvanjali su hercegovačkim nebom dok je njegovo vozilo gađano bocama. Bio je to rijedak trenutak u kojem je radnički gnjev probio politički oklop i pokazao koliko duboko nezadovoljstvo tinja među onima koji su preko noći ostali bez egzistencije. No taj bijes nije proizveo nikakav konkretan pravosudni ili politički odgovor, a cijeli slučaj brzo je gurnut pod tepih.
Umjesto odgovornosti za financijski krah, otvorila se nova faza u kojoj se pojavljuje izraelski investitor Amir Gross Kabiri i njegova M.T. Abraham Group. U najam tvorničkih kapaciteta ulazi upravo ta kompanija, a poslovanje se nastavlja kroz novoosnovani Aluminij Industries. Za radnike koji su ostali bez posla, za male dioničare čiji je novac nestao i za javnost koja je tražila odgovore, cijela priča dobila je okus tektonske izdaje. Postavilo se logično pitanje: kako to da država nije uspjela spasiti vlastitu stratešku tvornicu, ali je zato vrlo brzo pronađen strani partner spreman uzeti ono što je ostalo?
Odgovor leži u višegodišnjoj pravosudnoj paralizi koju je Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona održavalo s gotovo kirurškom preciznošću. Tužiteljstvo HNŽ-a još je 2019. godine javno objavilo da postupa u više predmeta povezanih s Aluminijem, da su formirani spisi temeljem prijava radnika, Sindikata i malih dioničara, te da se provjeravaju sumnjivi poslovni potezi ranijih uprava. Tada je izdan i konkretan nalog Financijskoj policiji FBiH za nadzor financijskog poslovanja svih uprava. Javnost je obaviještena da se saslušavaju svjedoci i osumnjičeni, a pozivi su upućeni bivšim direktorima i predsjednicima nadzornih odbora.
Krajem 2020. godine Tužiteljstvo HNŽ-a potvrdilo je kako je zaprimilo šest izvješća Financijske policije FBiH koja ukazuju na osnove sumnje za počinjenje kaznenih djela protiv više odgovornih osoba u Aluminiju. Postupajući tužitelj u tim predmetima bio je Zekerijah Sinanović, a na papiru je sve izgledalo kao da se vodi ozbiljna istraga. Međutim, godine su prolazile, a jedini konkretan rezultat koji je ugledao svjetlo dana bila je jedna jedina optužnica protiv bivšeg direktora Ive Bradvice, koja je na kraju završila pravomoćnom oslobađajućom presudom.
Ostatak priče tone u mrak institucionalne šutnje. Istraga protiv nekadašnjeg generalnog direktora Mije Brajkovića obustavljena je bez velike pompe, a o drugim odgovornim osobama, upravama, nadzornim odborima i političkim zaštitnicima nije bilo ni traga ni glasa. Sedam godina nakon gašenja proizvodnje javnost još uvijek ne zna tko je potpisivao sporne ugovore, tko je odobravao sumnjive nabave sirovina i energenata, niti tko je izvlačio novac iz tvrtke dok je ona tonula prema sigurnoj propasti. To više nije samo pravosudni neuspjeh, to je aktivno sudioništvo u prikrivanju istine.
Sada stvari dobivaju novi, potencijalno eksplozivan zaokret. Federalno tužiteljstvo FBiH potvrdilo je da je Posebni odjel za suzbijanje korupcije, organiziranog i međukantonalnog kriminala, popularni federalni POSKOK, preuzeo predmet Aluminij iz ruku kantonalnog tužiteljstva. Taj potez izveden je 17. travnja 2026. godine, a iz federalne institucije poručuju kako se trenutno obavlja analiza i pregled spisa. Ključno je da federalni tužitelji nisu preuzeli prazan fascikl, nego predmet u kojem su godinama prikupljani dokazi, izvješća Financijske policije, dokumentacija i iskazi svjedoka.
Pitanje koje sada visi nad cijelim slučajem glasi: što je točno radilo Tužiteljstvo HNŽ-a svih ovih godina i zašto predmet ovakvog kalibra nikada nije došao do sudnice? Ako su postojala izvješća koja ukazuju na kaznena djela, ako su postojali svjedoci i dokumentacija, zašto nije bilo više optužnica i zašto su odgovorni nastavili mirno živjeti dok su radnici prosvjedovali na ulicama? Tajming preuzimanja predmeta dodatno je sumnjiv jer se savršeno poklapa s trenutkom u kojem Aluminij ponovno postaje goruća politička tema usred predizborne kampanje.
U samom središtu te kampanje stoji kandidat Petorke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Zdenko Lučić, koji je Draganu Čoviću javno postavio niz izravnih pitanja. Među njima se posebno ističe ono koje pogađa srž problema: je li točno da su iz Aluminija prodavane sirovine Čoviću bliskim poduzećima po cijeni nižoj od proizvodne i je li on osobno unaprijedio posljednje direktore koji su uništili tvornicu? To pitanje nije retoričko, ono zadire u sam mehanizam kako je jedan industrijski div pretvoren u privatni servis za bogaćenje politički podobnih.
Priča o Aluminiju nije samo priča o lošem menadžmentu ili nepovoljnim tržišnim uvjetima. To je priča o političkom vrhu koji je godinama držao kontrolu nad tim poduzećem i koji je itekako imao interesa da istina o njegovom slomu nikada ne ugleda svjetlo dana. Ulazak izraelske kompanije u najam kapaciteta, dok su radnici ostajali bez posla, a mali dioničari bez ičega, odvijao se pod pokroviteljstvom iste one političke strukture koja je trebala zaštititi javni interes. Umjesto toga, javni interes je žrtvovan na oltaru privatnih dogovora i međunarodnih partnerstava koja se ne mogu objasniti nikakvom ekonomskom logikom.
Ako federalni POSKOK sada napokon otvori spise koji su godinama skupljali prašinu u kantonalnim ladicama, postoji realna šansa da odgovornost konačno dobije ime i prezime. No postavlja se i pitanje hoće li istraga ići dovoljno visoko da zahvati političku razinu bez čije zaštite ovakav kriminal ne bi bio moguć. Aluminij nije uništen slučajno niti ga je uništila nevidljiva ruka tržišta, uništile su ga konkretne osobe s konkretnim motivima i s vrlo konkretnom političkom zaštitom.
Hercegovina već sedam godina čeka odgovor tko je sve sudjelovao u tome da se jedan od najvećih industrijskih pogona pretvori u praznu ljušturu koju sada iznajmljuje strani kapital. Radnici su svoj sud rekli onog ljeta kad su gađali Čovićevo vozilo, a sudovi i tužiteljstva očito nisu imali hrabrosti nastaviti tamo gdje je narodni bijes stao. Sada kada predmet prelazi u ruke federalnog POSKOKA, više nema alibija ni izgovora, a javnost napokon ima pravo saznati je li Dragan Čović prodao Aluminij zajedno s povjerenjem cijele Zapadne Hercegovine.
Scena.ba
