Sinoć je u Collegium Artisticumu održan prvi koncert trećeg ciklusa projekta “Glazbom kroz izložbu”, u kojem se vizualna umjetnost i umjetnička glazba susreću u jasno profiliranom i kritički promišljenom dijalogu. Gudački kvartet SA Sinfonietta, polazeći od izložbe “SubDokumenta Sarajevo 2025”, koncipirao je koncert kao niz glazbenih refleksija na osam odabranih radova, čime je zvuk postao sredstvo tumačenja i proširivanja njihovih značenja.
Uvodno izlaganje o koncepciji izložbe održao je Jasmin Duraković, direktor Sarajevo bijenala, naglasivši njezinu višeslojnu narativnu strukturu.
Opseg i raznolikost izložbenog postava ansambl je pretočio u glazbenu putanju koja se kreće od barokne imaginacije i rane moderne do suvremenih improvizacija. Program je obuhvatio skladbe Heinricha Ignaza Franza Bibera, Ališera Sijarića, Johanna Sebastiana Bacha, Ludwiga van Beethovena, Pēterisa Vasks-a, Claudea Debussyja, Franza Schuberta, Dmitrija Šostakoviča, Vlade Miloševića i Josipa Hatzea, stvarajući niz zvučnih “komentara” na djela izložbe.
Večer je otvorena Biberovom “Battalia à 10”, čija dramatična energija – od vojničkih urlika do tužaljke za poginule – artikulira unutrašnji sukob. U tom kontrastnom stilu začuo se i Sijarićev “True Believer”, suvremeni komad za gudački orkestar koji kroz filtracijske tehnike i mikro-strukture razlaže zvuk do najdubljih slojeva. Dok “Battalia” gradi makro-narativ sukoba i pobune, Sijarić uvodi introspektivni sloj — opsesiju izvornim materijalom iz kojeg nastaje fragmentirana, ali intenzivna zvučna matrica.
Kao treći sloj, odjeknula je Nikšićeva “Bitka za Skenderiju” — vizualno djelo koje reinterpretira gradske mitove Sarajeva kroz performans, fotografiju i intervenciju. U dijalogu s Biberovim zvukovima i Sijarićevim mikro-zvučnim razlaganjima, Nikšićev rad dobiva glazbeno metačitanje: barokni sukob postaje stilski okvir za suočavanje s kolektivnim sjećanjem i napetostima urbanog identiteta.
Iz drugog plana izložbe izdvojila se fotografija Almina Zrne Per aspera ad astra, čiji fragment neba postaje vizualni pandan Bachovoj ariji “Es ist vollbracht” iz Pasije po Ivanu. Barokna pobožnost i arhitektonska harmonija – ono što je Wagner nazvao „najčudesnijim čudom sve glazbe“ – u Bachovom zvuku nalaze istu onu napetu ravnotežu između trpljenja i uznesenja koju Zrno hvata u svom motivu puta “od trnja do zvijezda”.
Provokativno djelo Halila Tikveše Religija ubija potaknulo je izvođače da oblikuju glazbeni odgovor u četiri religijske tradicije – katoličkoj, pravoslavnoj, židovskoj i islamskoj – koji je kulminirao Beethovenovim Allegrettom iz Sedme simfonije, u ovom kontekstu preoblikovanim u posmrtni marš. U završnom akordu ostaje tišina smrti kao neumoljiva metafora zlouporabe vjere i ljudske nebrige.
Likovno djelo Jai Kwan Kima Ritam i boja našlo je suptilni odjek u meditativnoj partituri Castillo Interior Pēterisa Vasks-a. Njegova zvučna jednostavnost i univerzalno razumljiv glazbeni jezik, vođeni težnjom ka harmoniji čovjeka i prirode, podcrtavaju istu unutrašnju ravnotežu i disciplinu koju Kim razvija kroz igru boje i ritmičke strukture.
U rjeđe izvođenom djelu Vlade Miloševića za kvartet i naratora stihovi Maka Dizdara iz Kamenog spavača oživjeli su u snažnoj glazbenoj dramaturgiji, dok je Zapis o nepravdi Emira Kapetanovića proširio to značenje u pravcu suvremenog svjedočenja o prolaznosti i društvenoj nepravdi – zvučni i vizualni slojevi ovdje zajedno postaju opomena i memorijal.
Fotografija Dženata Drekovića Wild is the Wind, na kojoj vjetar iznenada razotkriva hidžab lutke u izlogu, provocira pitanje granica između privatnog i javnog, namjernog i slučajnog. Ta vizualna napetost upućuje na Debussyjevu opasku da „glazba mora biti oslobođena svake učene bombastičnosti“ i na Bowiejevu ogoljenu interpretaciju pjesme “Wild Is the Wind” – prostor ranjivosti i čežnje koji izmiče jednostavnom tumačenju.
U završnici koncerta, fotografije Milomira Kovačevića Strašnog iz ciklusa I konje ubijaju, zar ne? dobile su glazbeni odjek u Schubertovom gudačkom kvartetu u d-molu “Smrt i djevojka”. Prizor seoske zabave u Meksiku, gdje se trka konja pretvara u nijemo svjedočenje patnje, autor povezuje s vlastitim ratnim iskustvom – bez slika krvi, ali s istim osjećajem tragične nužnosti. Schubert, koji je i sam zapisivao beznadnost i slutnju kraja, u ovom kvartetu gradi elegiju u kojoj se strah i spokoj susreću na tankoj liniji između života i smrti.
Na tu nit nadovezao se Šostakovičev gudački kvartet br. 8 u c-molu (Largo) u susretu s radom Šejle Kamerić “Bosnian Girl”. Grafit nepoznatog nizozemskog vojnika, prenesen na zidove tvornice u Potočarima, razotkriva predrasude i ravnodušnost pred genocid u Srebrenici. Kamerić ističe da “Bosanska djevojka” nije pojedinačna figura nego univerzalni znak tijela lišenih prava. Šostakovičev kvartet, „ispisan neizmjernim brojem suza“, kako ga je sam skladatelj opisao, postaje zvučni pandan tom djelu – glazba koja u sporom, gotovo liturgijskom pokretu pretvara tugu, potisnutu bol i moralnu osudu u neizbrisivo svjedočanstvo.
Prvi koncert trećeg ciklusa “Glazbom kroz izložbu” pokazao je kako glazba, oslobođena dekorativne uloge, može funkcionirati kao analitički i interpretativni sloj vizualne umjetnosti, proširujući njen kontekst i nudeći nova čitanja izloženih radova. Izložba “SubDokumenta Sarajevo 2025” otvorena je do 30. rujna 2025., a sljedeći koncert u okviru projekta bit će održan u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.
Projekt “Glazbom kroz izložbu” se ostvaruje uz podršku Grada Sarajeva, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Federalnog ministarstva okoliša i turizma, a u suradnji s Collegium Artisticumom.
Scena.ba
