Izjave Zdenka Lučića i Dragana Čovića posljednjih su dana izazvale pravu buru u hrvatskim medijima, osobito u Hercegovini. Lučić je postao top tema, jer je bez zadrške dirnuo u osinje gnijezdo i javno rekao ono što se godinama šaputalo. Čovića se kritizira, ali Lučića se napada još žešće. Ne zato što bi netko žalio za Čovićem, nego zato što se teško odustaje od ideje trećeg entiteta, političke dogme koja je desetljećima oblikovala hrvatski diskurs u BiH.
Izjave Zdenka Lučića i Dragana Čovića posljednjih su dana izazvale žustre reakcije u hrvatskim medijima, osobito onima u Hercegovini. Lučić je postao top tema. Nižu se reakcije, analize, komentari, jer dirnuo je u osinje gnijezdo. Javno je rekao ono što mnogi misle i znaju, ali se nitko do sada nije usudio. Botovi na društvenim mrežama već ga proglašavaju izdajnikom budući da je Lučić dirnuo u svetinju — treći entitet.
Pojedini mediji žele se prikazati neutralnima pa se i Čovića stavlja na zub, ali Lučića se pljuje još žešće. Čovića očito nitko više ne žali, osim naravno medija pod njegovom izravnom kontrolom, iz kojih je teško saznati da Lučić uopće postoji. Čovića se ne žali jer postoje snažni argumenti koji idu u prilog tomu. Više od dvadeset godina nije uspio napraviti ništa. Nije bio u stanju promijeniti izborni zakon, niti ostvariti ideju o stvaranju trećeg entiteta za Hrvate u BiH, koju je nametnuo kao narativ i hrvatski politički diskurs. Veliki broj Hrvata u BiH, pogotovo onih iz Hercegovine, nasjeo je na Čovićevo prijateljstvo s Dodikom, iza kojeg se krio zajednički interes koji je Dodik javno eksponirao. Čović se skrivao iza takve politike, prvenstveno strahujući od sankcija međunarodne zajednice i zbog vlastite političke sigurnosti.
Sada, kada se pojavio Lučić koji je bez pardona udario izravno među rogove, pojavile su se reakcije brojnih dušobrižnika koji su počeli udarati po njemu. Čovića će lako preboljeti i za njim će bez velikog žaljenja pustiti vodu, ali ideju odustajanja od trećeg entiteta nikako ne mogu prežaliti.
Lučić je rušenjem Čovića počeo rušiti narativ koji se smjestio u glavama interesnih skupina i zato je postao glavna meta. Hercegovački mediji to osjećaju. Kritiziraju Čovića jer je razočarao, ali Lučića demoniziraju jer prijeti da razbije monopol ideje trećeg entiteta. Ako uspije, HDZ BiH gubi ključnu legitimaciju. Zato je Lučić „Pedro“, krivac koji bi mogao srušiti dogmu i otvoriti prostor za drukčiju politiku.
No, nisu svi novinari ostali na Čovićevom fonu. Ima ih koji su se ponijeli kao miševi i prvi počeli bježati s broda koji tone. Neki od njih, koji su godinama bili u suglasju s Čovićevom politikom, odjednom mijenjaju kurs. Danas su im puna usta kritike protiv Čovića, dok u Lučiću vide dobru alternativu. To kod nas baš i nije uobičajena praksa, jer obično vrijedi ono „jednom režimski novinar, uvijek režimski novinar“. Međutim, takve reakcije pojedinih tekstopisaca i kreatora medijske scene jasno pokazuju da postoje procjene, a možda i saznanja, da je Čović politički gotov.
Čović je, realno, već „potrošen“. Dvadeset i pet godina obećanja nisu donijela rezultate. Ideja trećeg entiteta ostala je neostvarena, a situacija u državi je, uz njegovu značajnu odgovornost, dovedena u stanje duboke krize.
Uvijek je bilo onih koji su kroz medije kritizirali Čovića. Njemu je to bila rutina na koju se nije obazirao, nego je sve ignorirao. I tehnički je bio u pravu. Sva pisanja i kritiziranja za njega su bila lakmus papir. On ima apsolutnu vlast, moć. On je boss koji diktira kako će društvo disati, a tamo neko piskaralo koje je napisalo ponešto protiv njega nije imalo medijsku težinu, jer praktično svi mainstream mediji pišu samo ono što Čović želi. Svi ostali su bili nebitni.
Pojavljivanjem i eksponiranjem Lučića u možda nenadanom fazonu oštre i izravne kritike pojavio se i ozbiljan problem. Pojavio se netko tko ima kapacitet skinuti velikog vođu s trona.
Lučić ne obećava biti „drugi, bolji Čović“, nego obećava sasvim novu politiku. Upravo zato je meta. Samom Čoviću, onima koji su uz njega i svima koji ne mogu svariti ideju da treći entitet možda nije najbolje rješenje za Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Oporbena Petorka je u Lučiću prepoznala simbiozu. Zajedničko djelovanje koje će svima donijeti benefite. Lučićeva kandidatura nije samo osobni projekt, nego zajednički politički instrument. Glasovi za Lučića lako bi se mogli pretvoriti i u glasove za koaliciju Petorke pa bi sve stranke iz koalicije profitirale.
Posebne benefite od Lučića očekuje HDZ 1990 kao lider koalicije, jer bi se njegovim uspjehom „Devedesetki“ pružila prilika da ustane iz pepela, povrati svoju nekadašnju slavu i nametne se kao ozbiljna alternativa HDZ-u BiH. Otuda u zadnje vrijeme i žestoki govori predsjednika Cvitanovića, koji su manje izravni od Lučićevih, ali se iz njih iščitava da Cvitanović ima ozbiljne namjere.
Lučić je dakle postao simbol šireg političkog projekta, a ne tek „usamljeni disident“ koji s Čovićem ima neraščišćene račune.
U pozadini se postavlja pitanje tko stoji iza Lučića. Njegov nastup je previše frontalno hrabar da bi bio samo osobna inicijativa. To je za sada nepoznanica i vjerojatno će ostati takva. Logika govori da bi Lučiću potpora morala doći iz Republike Hrvatske ili da Hrvatska možda samo posreduje u cijeloj priči. Realnija je pretpostavka da izvorište ideje rušenja Čovića dolazi možda iz Washingtona, Berlina ili Bruxellesa. Ako bi ovo bilo točno, Čovićev položaj bio bi ozbiljno ugrožen. Ako je pak sve začinjeno samo u kuhinji Petorke, HDZ BiH će pokušati zadržati status quo koristeći sva raspoloživa sredstva, od medijskog pritiska do financijskih poluga.
Lučić se čak pohvalio prijateljstvom i s Milanovićem i s Plenkovićem. Ako se pokaže da Zagreb doista stoji iza njega, makar diskretno, to bi moglo značiti da se otvara nova faza hrvatske politike u BiH. Jer bez Zagreba HDZ BiH gubi ključnu legitimaciju.
Nakon svega treba dobro analizirati može li se povući paralela između Čovića i onomad Miloševića u Srbiji. Naravno, okolnosti su drukčije i puno toga je drukčije. Ali ono što im je zajedničko jest da ni za jednim nitko nije pustio suzu. Iz istog razloga – nisu odradili ono što se od njih očekivalo. Doduše, Čović je još u igri, ali možemo razmišljati o svim opcijama. Nakon Miloševića došao je Đinđić s oprečnom politikom. Sličnu oprečnu politiku najavljuje i Lučić.
Đinđić je platio glavom, jer je nacionalistički monopol bio prejak da bi dopustio promjenu kursa. Kod Hrvata u BiH mentalitet je drukčiji. Atentati nisu tradicija, ali politička izolacija i medijsko linčovanje jesu. To je vjerojatniji scenarij za Lučića: da ga se proglasi „izdajnikom“ i neutralizira prije nego što njegova politika dobije širu podršku.
Ovo nije samo sukob dvaju ljudi, nego dviju politika. Čovićev kurs je treći entitet i status quo. Ako njegov brod potone, s njim će nestati i monopol jedne ideje, a Lučićev kurs otvara prostor za drukčiju politiku Hrvata u BiH, onu koja traži rješenja unutar institucija i suradnje, a ne u stalnom vraćanju na podjele.
IZVOR: Domovina
Scena.ba
