S inflacijom živimo već tri godine. Od ulaska u eurozonu početkom 2023. doživjeli smo nekoliko valova poskupljenja hrane. Cijelo to vrijeme u javnosti traju ogorčene rasprave o tome tko je najviše odgovoran za činjenicu da nam je praktički na dnevnoj razini život sve skuplji.
Nije u tom procesu pomogao ni bojkot trgovina kojim se javnost zabavljala početkom ove godine. Kao što sam i tada najavljivao, bojkot je bio kratkog vijeka. Čak i da nije bilo tako, svakome razumnom bilo je jasno da je problem strukturne naravi i da se ne može riješiti nikakvim bojkotom.
Podaci za travanj ne daju puno razloga za optimizam. Na godišnjoj razini razmjerno snažan rast nastavljaju bilježiti prosječne cijene usluga. U odnosu na prošlogodišnji travanj cijene u toj kategoriji više su za 6,1 posto te analitičari RBA procjenjuju da su pridonijele godišnjoj stopi inflacije s više od 1,59 postotnih bodova. Slijedi rast cijena u kategoriji Hrana, piće i duhan, gdje je procijenjena godišnja stopa promjene iznosila 4,1 posto.
U godini ulaska u Europsku uniju počeo je i drastičan rast uvoza, što je dokaz da je Hrvatska ušla ipak nepripremljena.
Vratimo se na pitanje odgovornosti za rast cijena hrane, a tim se pitanjem nedavno pozabavio i AZTN. Odgovornost za rast cijena hrane i proizvoda široke potrošnje u Hrvatskoj nije moguće jednoznačno pripisati pojedinom dioniku u lancu opskrbe, no uvozna komponenta bila je značajniji generator rasta cijena od domaće proizvodnje, pokazalo je istraživanje AZTN-a za razdoblje od siječnja 2022. do srpnja 2024. godine
Rezultati istraživanja pokazali su kako su u promatranom razdoblju dobavljači, osobito distributeri, znatno češće mijenjali cjenike u odnosu na proizvođače. Takva dinamika promjena veleprodajnih cijena odražavala se i na promjene te povećanje maloprodajnih cijena kod trgovaca.
To je bilo osobito izraženo u uvjetima inflacije. Tako su, prema podacima Eurostata, u razdoblju od siječnja 2022. do srpnja 2024. cijene hrane u Hrvatskoj porasle za 26,1 posto, a na razini EU-a prosjek je iznosio 24,3 posto. Proizvođačke cijene porasle su u Hrvatskoj, pak, za 18,5 posto, a u EU za 21,3 posto.
Indeks uvoznih cijena za Hrvatsku iznosio je 26,3 posto, što upućuje na to da je uvozna komponenta bila značajniji generator porasta cijena od domaće proizvodnje, primjećuju iz AZTN-a.
Kako napominju iz te regulatorne agencije, dobavljači samostalno formiraju veleprodajne cijene, pri čemu se cijene definiraju u cjenicima koji se najčešće mijenjaju uz prethodnu najavu od 15 do 60, najčešće 30 dana. Iako je cjenik u pravilu sastavni dio ugovora između dobavljača i trgovaca, cjenici dobavljača mijenjali su se više puta godišnje, osobito kod distributera koji posluju s principalima izvan RH.
Zaključno, ističu iz te agencije, istraživanje nije identificiralo strukturne probleme tržišnog natjecanja u smislu zabranjenih sporazuma među sudionicima na tržištu.
Navode da je rast maloprodajnih cijena primarno uzrokovan rastom ulaznih troškova i nabavnih cijena, osobito kod distributera koji su, prema podacima, češće prilagođavali cjenike. Iako su se trgovci u nekim slučajevima očitovali da su dio troškova preuzeli na vlastiti teret, većina trgovaca prilagodila je maloprodajne cijene rastućim ulaznim cijenama.
“U konačnici, nije moguće jednoznačno pripisati odgovornost za rast cijena pojedinom dioniku u lancu opskrbe. No, dostupni podaci upućuju na to da uvozna komponenta i cijene iz međunarodnih lanaca opskrbe imaju važnu ulogu u cjelokupnom rastu cijena hrane i proizvoda široke potrošnje u RH”, istaknuto je u objavi na internetskoj stranici AZTN-a.
Domaća industrija usred dugogodišnjih destimulativnih politika za proizvođače proizvodi nedostatne količine hrane za potrebe domaćeg stanovništva i turizma pa se prekomjerno uvozi meso, mlijeko, voće i povrće. Pritom se često izvozi sirovine, a uvozi prerađevine više dodane vrijednosti.
Poseban problem za Hrvatsku je deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni prehrambenih proizvoda. Uvoz prehrambenih proizvoda kontinuirano raste u odnosu na izvoz iz godine u godinu. U 2022. godini uvoz prehrambenih proizvoda porastao je za 30 posto, dok je izvoz rastao 23 posto. U 2023. odnos rasta bio je 13,7 naspram 10,2 posto, dok u 2024. izvoz uopće nije rastao, a uvoz je porastao za dodatnih 9,1 posto.
Loša struktura proizvodnje
Prema procjenama Hrvatske gospodarske komore, poljoprivredna politika je takva da rezultira lošom proizvodnom strukturom, a najveći deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni ima kod visokodohodovnih kultura i poljoprivrednih proizvoda s najvećom dodanom vrijednosti. Domaćih je proizvoda malo, a količina uvoznih raste iz godine u godinu. Najsvjetlija točka hrvatske poljoprivrede je proizvodnja žitarica i uljarica. Kukuruz, pšenicu i soju izvozimo, no proizvode koji se od njih dobivaju – uvozimo.
Međutim, u Hrvatskoj su domaći proizvođači preuzeli odgovornost i, usprkos rastućim troškovima, zadržali proizvođačke cijene ispod prosjeka porasta na razini Europske unije, za razliku od uvoznika, čiji su prehrambeni proizvodi poskupjeli iznad EU prosjeka. Stoga se može zaključiti kako su domaći proizvođači ipak preuzeli značajniji teret na sebe. Bit će zanimljivo vidjeti godišnja financijska izvješća vodećih uvoznika hrane i vodećih domaćih proizvođača za 2025. godinu.
Pred državom je izazov da u okviru pravila tržišnog natjecanja koja vrijede u Europskoj uniji pronađe način zaštite i stimulacije razvoja domaćih proizvođača. Poljoprivredna politika jedan je od najvažnijih elemenata europske politike i ne ostavlja previše prostora za zaštitu vlastite proizvodnje, ali Ministarstvo poljoprivrede te druge odgovorne institucije i strukovne organizacije mogu pokušati formulirati politike, pa i preslikati rješenja iz država u kojima proizvodnja hrane bolje funkcionira.
Statistika ovdje dosta toga otkriva pa tako možemo vidjeti da glavninu poljoprivrednih proizvoda uvozimo iz država iz kojih dolaze i trgovački lanci. Osim toga, u godini ulaska u Europsku uniju počeo je i drastičan rast uvoza, što je dokaz da je Hrvatska u EU ipak ušla nepripremljena.
Nažalost, negativni trendovi u proizvodnji hrane u Hrvatskoj zasigurno će se i nastaviti jer domaće hrane jednostavno nemamo dovoljno. U posljednjih desetak godina uvoz hrane u Hrvatsku višestruko je narastao, na današnju vrijednost od gotovo šest i pol milijardi eura. Prehrambenu samodostatnost Hrvatske najbolje oslikava rečenica – “kada bi se zatvorile granice, za tjedan dana ostali bismo bez hrane”.
