Između želje parova da što prije postanu roditelji i obveze sustava da pažljivo procijeni svaki korak nalazi se dijete i njegov najbolji interes. O toj tankoj liniji u emisiji “Novi dan” govorile su Draženka Osmanspahić, ravnateljica Županijskog centra za socijalnu skrb Sarajevo, i Melisa Zulović, majka dvoje posvojene i jednog biološkog djeteta.
Pitanje posvojenja djece u Bosni i Hercegovini često otvara tešku dilemu: jesu li procedure previše spore ili su upravo takve da bi se maksimalno zaštitilo dijete? Iskustva onih koji su prošli ovaj proces pokazuju da put do roditeljstva traje godinama, ali da je krajnji ishod neprocjenjiv.
Čekanje dugo osam i pol godina
Melisa Zulović, koja je po struci nastavnica engleskog jezika, a zbog osobnog iskustva počela se profesionalno baviti i socijalnim radom, podijelila je svoju emotivnu priču o posvojenju brata i sestre.
“Mi smo ga jako dugo čekali. Osam i pol godina bili smo na različitim popisima. I ja uvijek kad razgovaram ili, da kažem, lobiram s parovima ili ženama koje vole pričati o tome, vide sebe kao majke, uvijek kažem da to nije ništa, to je bio možda specifikum našeg slučaja, ja bih tako rekla, ne mora značiti da će trajati tako dugo. Ako ispunjavate sve zakonske uvjete, sigurno postoji uvjet koji se može ispuniti”, kazala nam je Zulović.
Zulović objašnjava da zakon propisuje stroge uvjete – stabilan posao, određenu dobnu granicu, zaposlenje obaju supružnika i riješeno stambeno pitanje. Ipak, najveći problem s kojim se potencijalni posvojitelji suočavaju, prema njezinim riječima, jest osjećaj lutanja i nedostatak jedinstvenog sustava.
“Lutanje, ja bih rekla. Mislim da posvojitelji, odnosno potencijalni posvojitelji, lutaju jer nemaju prave informacije. Kao što je gospođa Draženka rekla, oni se obraćaju nadležnom centru za socijalnu skrb u kojem izvrše tu inicijalnu obradu i sve ostalo. Međutim, dalje su prepušteni sami sebi u smislu da trebaju podnijeti zahtjev i u druge centre, bar je nama tako rečeno. Vi počnete s tim procesom, prijavljujete se u druge općine u nadi da ćete dobiti neku pozitivnu povratnu informaciju. Međutim, to izostaje. Stoga mislim da je za posvojitelje najveći problem činjenica da nemaju neku profesionalnu podršku, da nemaju uputu”, istaknula je Zulović.
Problem usložnjava i administrativna nepovezanost unutar Federacije BiH.
“Imamo po centrima za socijalnu skrb, međutim nemamo… Problem je u biti što nemamo jedinstven sustav. Vi biste praktički trebali taj svoj prvi zahtjev kada pošaljete da on bude dostupan ne samo u Krajini, nego svuda u Federaciji BiH, kako ne biste morali podnositi zahtjeve u svim drugim općinama”, dodala je.
Zašto djeca u ustanovama ne ispunjavaju uvjete za posvojenje?
Ravnateljica Županijskog centra za socijalnu skrb Sarajevo Draženka Osmanspahić, pojasnila je kako funkcioniraju liste čekanja i zbog čega procesi traju godinama, naglasivši da problem nije u popisima, već u pravnom statusu djece.
“Potencijalni posvojitelj podnosi zahtjev nadležnom centru za socijalnu skrb gdje ima prijavljeno prebivalište da se provede ta takozvana stručna obrada, odnosno stručna procjena ispunjavanja podobnosti za obavljanje posvojenja. Uz stručnu procjenu, naravno, tu mora postojati dokumentacija koja dokazuje da potencijalni posvojitelji ispunjavaju zakonske uvjete. Znači da nisu kazneno procesuirani, prekršajno, da imaju materijalne uvjete, stambene uvjete, da imaju empatiju, da su obiteljski ljudi, evo, sve što je gospođa Melisa govorila. Što se tiče te liste, lista postoji i tu nije problem te liste, nego je problem u tome koliko djeca ispunjavaju uvjete za posvojenje. Nama se često postavlja pitanje: imamo djecu u ustanovama. Naravno, postoje djeca u ustanovama, postoje u drugim institutima, ali ta djeca moraju ispunjavati uvjete da bi bila posvojena”, pojasnila je Osmanspahić.
Dva osnovna uvjeta da bi dijete pravno ispunjavalo kriterije za potpuno posvojenje jesu da biološki roditelji daju suglasnost ili da im se sudskom odlukom oduzme roditeljska skrb.
“U prošloj godini bilo je pet ili šest potpunih posvojenja na području Županije Sarajevo. U odnosu na parametar djece koja se nalaze u ustanovama, to je manji broj. Međutim, u ustanovama socijalne skrbi ili u drugom institutu, recimo u udomiteljstvu, koje je dosta razvijeno u Županiji Sarajevo, borave djeca čiji su roditelji spriječeni obavljati roditeljske dužnosti. Bolesni su, nalaze se na izdržavanju zatvorske kazne, zbog nekih životnih okolnosti su spriječeni i nisu suglasni da njihova djeca budu posvojena jer ostvaruju svoje kontakte i obveze”, istaknula je Osmanspahić.
Osmanspahić je ukazala i na bolnu činjenicu da djeca s teškoćama u razvoju često ostaju trajno u sustavu:
“Ono što hoću reći, što je jako važno da naša javnost zna – mi imamo djecu koja ispunjavaju uvjete za posvojenje, ali su, nažalost, narušenog zdravstvenog stanja, s teškoćama u razvoju, gdje posvojitelji i takvu djecu, ako imaju priliku da im bude ponuđeno da ih posvoje, ne posvajaju. I to je dio gdje se, evo, možda krije odgovor na vaše pitanje – djeca s nekim zdravstvenim teškoćama, s teškoćama u razvoju, iako ispunjavaju uvjete za posvojenje, ostaju u sustavu zato što posvojitelji ne prihvaćaju, odnosno ne bi se mogli nositi s tim težim hendikepima ili teškoćama u razvoju.”
Kao ključnog uzročnika sporosti samog sustava, Osmanspahić izdvaja pravosuđe.
“Što se tiče sustava, možda je tu više pravosudni sustav spor, pa možda u nekim sljedećim emisijama pokušajte kontaktirati sud, nadležne suce da malo govore o toj temi. Postupak oduzimanja roditeljske skrbi. O njima osobno to ovisi, o sudskom postupku, i taj postupak duže traje, kao što i drugi postupci traju. Što se tiče postupaka, imali smo iskustva da to može trajati par mjeseci, pa da to može prijeći i u malo više od par mjeseci. Ali ono što je problem možda u svemu tome jest što u postupcima oduzimanja roditeljske skrbi postoje slučajevi gdje sud ne može doći do roditelja, odnosno roditelj se ne odaziva na zakazane pozive, a mora biti uključen u postupak kao stranka u postupku”, kazala je Osmanspahić.
Razlika između potpunog i nepotpunog posvojenja
U javnosti se često miješaju pojmovi potpunog i nepotpunog posvojenja, a Obiteljski zakon Federacije BiH jasno povlači granicu na temelju starosne dobi djeteta.
“Potpuno posvojenje je posvojenje djece do deset godina, nepotpuno posvojenje je nakon deset godina. Potpunim posvojenjem stvara se srodnički odnos posvojitelja i djece ravan roditeljskom odnosu. Samim zasnivanjem čina potpunog posvojenja, kada se provedu sve procedure, posvojitelji imaju pravo odrediti osobno ime djetetu i to se osobno ime upisuje u rodni list djeteta. I roditelj, odnosno posvojitelj, upisuje se u rodni list djeteta kao da je biološki roditelj. Samim činom posvojenja između posvojenika i posvojitelja zasniva se odnos ravan krvnom srodstvu i dijete, odnosno posvojenik, ima ista prava i obveze u smislu, ono što ste me pitali, i nasljeđivanja kao i djeca u biološkoj obitelji. Potpuno posvojenje je neraskidivo”, ispričala je Osmanspahić.
S druge strane, pravila za stariju djecu su drugačija.
“Nepotpuno posvojenje – to su djeca koja se posvajaju nakon desete godine života i taj postupak je moguće raskinuti. Zato se i zove nepotpuno posvojenje. Može se raskinuti na zahtjev posvojitelja, a može se raskinuti i na zahtjev posvojenika nakon osamnaeste godine. U tome je jedina razlika. Bioloških roditelja ne može? Tako je. Ne, ne, ne. Znači samo su dvije strane – posvojitelj i posvojenik. Ta razlika postoji zbog određene dobne granice do deset godina. Baš ovo što je gospođa govorila – da imamo djecu koja su recimo negdje do deset godina, da ne bi ostajala u sustavu neposvojena, a ispunjavaju uvjet jer je praksa pokazala da se uglavnom posvajaju djeca mlađe životne dobi”, naglasila je Osmanspahić.
Melisa Zulović ističe da zakonsko ograničenje od deset godina za potpuno posvojenje u praksi može nanijeti štetu djeci, posebno zbog sporosti administracije.
“Smatram osobno da ono u većini slučajeva koje ja poznajem narušava najbolji interes djeteta. Jer mi se strogo držimo pravila, strogo se držimo zakona. I ja znam za slučajeve gdje je zbog kašnjenja suda, sporosti čitavog sustava, dijete koje ima fenomenalne posvojitelje, nažalost posvojeno nepotpuno jer je probijen rok od dva-tri mjeseca. I onda je to na njegovu štetu jer gubi nasljedno pravo, gubi tu potpunost, ostavlja neke otvorene mogućnosti. I mislim da to nije u redu i moramo svi zajedno, prvenstveno, govoriti o ovome”, mišljenja je Zulović.
Posvajanje starije djece sa sobom nosi specifične izazove, ali i prednosti, napominje Zulović, čija su posvojena djeca u trenutku dolaska u obitelj imala četiri i pet godina.
“To su već formirana djeca. I vrlo često posvojitelji bježe od starije djece u smislu da žele posvojiti bebu, što je razumljivo, da bi mogli utjecati na njezin odgoj, oblikovanje i sve. Međutim, i tu postoje dvije strane medalje. Kada je dijete starije životne dobi, vi možete lakše procijeniti, i školski psiholozi i svi drugi mogu procijeniti njegove kompetencije, intelektualne i zdravstvene također. A kada je u pitanju beba, vi to ne možete. Pa se vrlo često dogodi da dijete ima i neku teškoću, neku nedetektiranu bolest”, istaknula je.
Izlazak iz zone komfora i razbijanje stigme: “Šarene obitelji”
Jedan od najvažnijih koraka u odgoju posvojenog djeteta jest suočavanje s istinom o njegovu podrijetlu. Zakon propisuje da dijete sazna istinu do svoje sedme godine. Zulović je opisala kako je taj razgovor izgledao u njezinu domu, pogotovo kada je trebalo objasniti situaciju trećem, biološkom djetetu.
“Naša djeca su znala zato što su bila u starijoj životnoj dobi. A generalno zakon propisuje da je to do sedme godine. Nama je možda bilo izazovnije biološko dijete, koje je kasnije došlo, upoznati s činjenicom da starijeg brata i sestru nisam rodila. To je bio onako jedan jako neobičan razgovor. Rekla sam, s obzirom na to da su sve uspomene vezane za brata i sestru, nakon toga kad smo razgovarali, ja kažem: ‘Pa znaš, ja nisam rodila brata i sestru. To je učinila za mene jedna druga teta da bismo mi bili ovako veliki, da bi nas bila puna kuća, da bismo bili sretni.’ A ona kaže: ‘Ma to mene ne zanima.’ Naša kći je rekla: ‘Ne, ne, ne, ti si rodila.’ I tako, bilo je vrlo smiješno na kraju dana, ali djeca su jako prilagodljiva. I ja sam oduševljena tim saznanjem da oni mnogo lakše prebrode te trenutke, da se vrlo lako prilagode i da to kod njih ništa u srcu ne mijenja”, prisjetila se Zulović.
S druge strane, okolina i društvo u BiH često pokazuju nerazumijevanje i zatvorenost prema ovakvim obiteljima.
“Jeste, naše društvo poprilično je zatvoreno, da vam kažem, za posvojenje i za drugačije oblike obitelji. Dakle, mi nemamo taj, kao što u Hrvatskoj imaju šarene obitelji, pa to promoviraju kroz škole, da je obitelj samo mjesto gdje se voli, gdje se pazi i da nema uopće potrebe da postavljamo pitanja o obitelji. U našem slučaju bilo je vrlo neobičnih komentara, da vam kažem. Ljudi obično imaju pristup podrške i da im se to sve sviđa, ali s druge strane kažu: ‘Pa joj, to je teško, to je…’ Kao, kako bi to oni… Ljudi se često boje i genetike, znate. Oni kažu: ‘Pa ne znam, pa kako će to dijete, hoće li sutra biti zahvalno.’ Ne trebaju djeca biti zahvalna roditeljima. Ni biološka. Nitko nikoga nije tražio da se rodi, je li tako? I nema nikakva jamstva. S djecom nema nikakva jamstva. Dobivate ono što ste uložili, uvijek, kao i uvijek u životu”, stava je Zulović.
Osmanspahić naglašava da Centar pruža stručnu pomoć i nakon završetka procesa te da društvo, a osobito školski sustav, mora prihvatiti različitosti.
“U procesu posvojenja, nakon što se posvoji dijete, naravno dijete treba živjeti s istinom i to je zakon propisao do sedme godine. Pitaju nas posvojitelji kada radimo stručne procjene kako, na koji način to reći. Uvijek možete govoriti: ‘Volim te kao da sam te rodila. Ja sam te iz srca rodila.’ Na taj način slati djetetu poruku, a djeca su tako kapacitetna da vrlo brzo ona to spoznaju i shvate. Kad djeca krenu u školu, da škola prepozna da je to sasvim normalno, da djeca u razredu znaju da je to sasvim normalno, da maksimalno to dijete ima podršku i od vršnjaka i od škole i od sustava kompletno. Da je to nešto najljepše što mogu učiniti ljudi u svom životu – posvojiti jedno dijete u potrebi. A ne da se to smatra nekom stigmom, nekom predrasudom, jer mi možemo biti roditelji na više načina. I ovo je način koji je propisao zakon i najljepši način zaštite najboljeg interesa djeteta”, naglasila je Osmanspahić.
Osmanspahić je dodala i da su u proceduri prijedlozi za izmjenu zakona kako bi proces bio još adekvatniji.
“Mi smo davali prijedloge za izmjenu Obiteljskog zakona da bi posvojitelji trebali proći proces edukacije koji postoji za udomiteljske obitelji i u tom procesu dobiti jednu vrstu certifikata da su prošli edukaciju, baš ovo što gospođa kaže, da se mogu nositi s izazovima roditeljstva”, navela je.
Stvaranje novog svijeta
Završne poruke gošći upućene su sustavu, ali i svima onima koji se još u mislima kolebaju i razmišljaju o ovom plemenitom koraku.
“Čim razmišljate o posvojenju, znači da jeste za posvojenje. To je moja prva poruka uvijek posvojiteljima. Čim o tome razmišljate, a svi znamo o čemu razmišljamo, znači da jeste za to. Jeste sustav kompliciran, spor, međutim vrijedan je. Nema boljeg osjećaja, nema. Jednostavno, ta promjena je takva u životu da je to teško opisati. Teško je opisati osjećaj koji ste vi prouzročili kod djeteta, pa onda kod sebe, pa onda zajedno. To je jedan začarani krug – stvarate jedan novi svijet, mijenjate nekome identitet, dajete mu ime, prezime, sobu, dajete mu ruku do škole. U školi mu otvarate vrata. Za školski sustav je jako važno da pruža podršku djeci koja su bez bioloških roditelja i bez te skrbi i te brige. To su teško ranjena djeca, uvijek. Ta emotivna praznina postoji u njima i jako se teško zatvori. Stoga, čim razmišljate o posvojenju, znači da jeste za to. I trebate samo biti ekspeditivni, trebate dati sve od sebe, ništa nije nerješivo. Evo sad, na svu sreću, i u sustavu se sporo, ali mijenja korak po korak. I trebate jednostavno izaći iz te zone komfora, ja bih rekla, da je to zapravo posvojenje. Da vi odlučite promijeniti i sebi i drugima život. Mora biti pozitivan ishod”, zaključila je Zulović.
Scena.ba
